Ovo malo mene

The neighour s grass is always greener. Iliti ga - uvjek je bolje ono što nemaš, a kad si i imao to što sad nemaš ti je bilo bolje od onoga što sad imaš, a što tad nisi imao.
To općeprimjenjivo pravilo ljudskog roda da pati za onim što nema i ne zna cijeniti ono što ima je snašlo i mene na primjeru vremenskih prilika.
Još neki dan sam kukala što je oblačno i kišno i nema celzijusa tj. potrebnog sunčanog štimunga za bućkat se u moru, a sad proklinjem ljeto i sve njegove atribute. Priznajte da nije puno čudo što jednostavno ne uživam u toplinskom udaru.
Jutros kad su se moja pluća susrela s prvim svjesnim udisajem nečeg što glumi i što se pravi da je zrak, da sam mogla odustala bi od svih tih respiratornih i sličnih radnji. Jer ništa ne pomaže, ja dišem, a ništa ne ulazi. Ako već nešto i ulazi ne sviđa mi se plućima. Ima kontraefekt. Vlaga se lijepi po meni iznutra, a O2 ne dolazi do mozga.
I šta se sad radi protiv toga? Niištaaa. Uputstva za preživljavanje neeema. Stoj u klimatiziranom prostoru, ne izlazi na sunce i pij vodu. Ma nemoj, a šta ako nemaš klimatizirani prostor, moraš stotri puta izaći na sunce kroz podne po radnoj dužnosti, a vodu uredno piješ. Jel to to?
Ja vam kažem pravog uputstva za preživljavanje nema.
Čisti hazard i neizmjerno povjerenje tj. vjera da se ovaj paka može preživit.

P.S. Drugi put ću dobro promislit oću li šta protiv kiše imat.

Otišlo je sve u drugi plan. Jer: P O S T A L A S A M T E T K A ! Jednoj lavici. Jutros.
Nisam teta nego tetka. Nek ružno zvuči, para uši i nije u duhu hrvatskog jezika. Teta je na tisuće (tete u vrtiću, na ulici, iza svakog kantuna su tete), a tetka je jedna. Tetka jedne lavice. (Jel mi se samo čini ka da sam i sebi pridala neko «malo» značenje u ciloj stvari ?)
Sad konačno imamo pišulju u obitelji.
Tutle (čitaj: tata) ne zna kako će se dite zvati (normalno za njega). Majka ga zove mezimica. (Tutle, tutle kako možeš dozvolit da ti se dite rodi i da nema imena. Valjda si ima kad palamudit 9 miseci...) Tako da će to bit no name dite određeni period. Meni će bit tetkina- lavica-pišulja. A drugi nek se snalaze.
U bezalkoholnoj sam fazi, al danas ću morati nazdravit tekinoj maloj !

Ne piše mi se jer mi se već duže ne događa ništa fino (duže od 5 minuta).
Šta da ti kažem jedva sam smantala darlinga (bio je to cjelotjedni psihološki dribling) da preko vikenda odemo u kuću na Kornate, te da on i dečki ostanu tamo preko tjedna dok se ja točam u znoju, te da se tako prestanu solidarizirati sa mnom i mojim mukama iščekujući me da se vratim s posla crknuta, spremni i orni za kupanje i s razrađenim planom i programom stopedeset drugih aktivnosti, koje se nikako ne uklapaju u moj koncept popodnevne fjake posli ručka.
Naravno da kuća na Kornatima koja je dobila nagradu za arhitekturu godine, opremljena morem (možeš kroz prozor ujutro kad otvoriš oči odma se bacit u more), vjetrom koji stalno pušika i hladi i svim komforima današnje proklete civilizacije koje mogu pružit alternativna energetska oprema (solarna energija i agregati), ugodno susjedstvo, dobra riblja spiza, djeca koja su na otvorenom po cili dan u moru (a ne zarobljena u stanu) i da ne nabrajam dalje - ne znače apsolutno ništa mom darlingu.
Ipak moja jaka volja da ih evakuiram tamo zahvaljujući jačoj argumentaciji od njegove – «ne da mi se i šta ću tamo» je na kraju i pobjedila.
U petak popodne poslije arbajta razletila sam se da ko vjeverica nakupim spize za desetak dana boravka tamo (samo vjeverica ne pegla DINERS). A sriće moje ne mogu opisati kad bi u trku zatvorila oči i zamislila se kako na ligeštulu u debelom hladu u subotu i nedilju čitam «Vrag nosi Pradu» koju jedva dobih u knjižnici nakon višemjesečnog tepljenja. Onda skok u more, pa knjiga, pa skok, pa knjiga, pa brčkanje s djecom, pa popodne prileć u prohladnu kuću, može i koja prigodna krevetu aktivnost, pa naveče čaša vina i tupi pogled u more, a bonačina samo takva. Tako sam ja to maštarila i opremala pripremne radove za taj pothvat. Naravno morala sam organizirati i «prugu» do Kornata jer je naš brod na kraju na piturivanju. To sam sredila sa susjedom, koji je trebao krenut u subotu ujutro. Ajde reko super što mi ide.
Da se sve nastavi bajno na prvoj etapi puta autom, isti me zove da ne može ići iz ne znam kog razloga, a ne zna ko drugi ide. Već lagano ja padam u depru, a i živčeki rade. Pa ipak mislim se ja negdje u prikrajku entuzijazma naći ću ja već nekog za prijevoz ipak je petak, subota smjena turista itd. Da ti ne kažem da sam potrkivala od kuće do kuće, zvala, nazivala sve žive i mrtve, ama niko ni na kraj pameti ne ide. Tužno sam gledala sve ono što sam pokupovala tješeći se da neće propast (zaleđeno meso u procesu otapanja), al ne videći se više u situaciji «skok, knjiga, skok, knjiga». Kako sam u subotu ujutro ipak skupila nove snage za očajničku potragu za prijevozom, uspili smo se probiti na otok do 3ipo. Skraćeni vikend, ali i to me trenutno činilo sretnom.
Drugi šok je bio stanje kuće. Kad sam otvorila vrata od dvora, trebala mi je mačeta za doć do drugih vrata. Kiša padala, sve zaraslo, zapaučinilo se, nastanila se i zmija u zidu kuće, tamaris pa preko ruže, ruža pala priko dvora, tice izbacale grožđe po svukuda, ajme i kuku. A dok sam sve raspakirala stvari bila je već nedilja ujutro. Nedilju cilu sam pilala tamaris (ošišala ga na nulu), popodne sam čistila dječiji dio kuće, a u 7 sam mrtva umorna krenula nazad. Iako nije baš neki relaksirajući vikend, bacila sam se u more koji put, al od Vraga u Pradi ne bi ništa. Ipak bijah zadovoljna jer moje dečke ostavljam u kakvom takvom redu. Doma me dočekalo da je mama od prije umrla, pa opet u ponedjeljak na otok, sad hidrogliserom (bar nije trebalo prugu tražit), pa u 11i30 naveče tek doma. U utorak ujutro me dočekala baba (92,5 god) s urinoinfektom kojem ne pomaže ni jedan antibiotik na svijetu osim onog koji se prima pod paskom liječnika u bolnici. Tako sam jučer ujutro provela sa ženom za kupanje babe, doktoricom i hrpom uputnica i recepata. Popodne poslije posla sam se otimala s čačom za moj auto. Treba je ić do Šibenika. Rezultiralo je svađom (auto mi treba po cijenu života, ka i njemu), a pobjedila sam ja, ali sad mi ne gine 7 dana rupe u komunikaciji s njim (doma i na poslu). Navečer kad sam se dovukla doma dočekala me izgladnila mačka, stan u neredu i po boce vina. Prvo sam prionula na vino. Legla sam s Vragom u Pradi, ali slabo mi je nešto išlo čitanje. Jutros sam odrađivala raznošenje babine piš-piš po raznim laboratorijima, doktorima i bolnicama i rezultat je da mora biti hospitalizirana.
Sad sam došla na posa i liječim se ovim postom.
Sutra me znači čeka otprema babe u bolnicu i ko zna šta još.
Imam i paralelni teror poziva darlinga da mi frfljajući dočara kako na Kornatima utapa tugu nad svojom strašnom sudbinom u pivi, vinu i svemu što nađe, pa imam dežurni light motiv – strah da mi se djeca ne udave ili polome po kamenju dok je on u deliričnim stanjima.
Ima li još šta ?
Sad konačno moram i štagod RADIT.

Sve više se osjećam ko pomoćna tajnica Vraga, jedino ne nosim Pradu. Pročitaj pa će ti bit jasno.

Na slici: moji dečki s komadima. Bar nešto utješno.

Sinoć se vraćah doma iz doma kao i svaku nedjelju s vikenda na otoku.
Nije bilo puno kasno (22), pa sam bila čisto zadovoljna što me od posla ujutro dijeli još barem kraj kakvog filma na kojeg ću prije spavanja bacit oko. Nisam bila zadovoljna što su se djeca naglo u vožnji zainteresirala za zvijezde padalice, gdje sunce spava, zašto je noć, jesu li i svemirci ljudi i sl. pa su mi možđane bile naporno kreativno upregnute u smišljanje odgovora dovoljno znanstvenih, a slikovitih i bliskih njihovim 6 i 5-ogodšnjim glavicama.
Jedna nezaposlena vijuga primjeti tek usput da ispred nas kombi pretiče. Sad smo iza crvenog auta i krene i moj darling u akciju jer ovaj crveni ispred zbilja pili. Ja i dalje blebećem o svemircima. Ali kako mi na gas, tako i crveni na gas. Sad se sve moje vijuge ostave edukacijskih zadaća i usmjere pažnju na šta se događa na cesti ispred iza i sa strane nas. Misle moje vijuge sad na glas: primjer raskošnog kretena koji je samo jedan od mnogih koji me znaju uredno raspizditi u stavci pretjecanje (pogovtovo kad nabrijani faker vidi da ga žena pretječe). Al sad jebiga faker preteko fakera i mislim ipak će se to sportski razriješit. Ali ona ostvar. Osim što ga jedva pretekosmo jer je raspizdio po gasu iz sve snage i zamalo uletismo u škare, kad se vratismo u traku, maloumni debil kresne duga i namjesti se taman da nam u autu stvori atmosferu stejđa na Broadwayu. Talijanski temperament zakuha u mom darlingu iz sve snage tako da je sipao ko iz rukava sve moguće i nemoguće pridjeve dotičnom, hrvatima i svim njihovim potomcima (i djeca su mu napola hrvati). Ja sam sa svog mjesta tiho cvilila da stane sa strane i pusti da maloumni prođe, a ni djecu nisu više zanimala galaktička pitanja. Moj darling kao da je maloumnost zarazna i kao odgovor na moje cviljenje i duga svijetla, na moj užas otvori prozor i pokaže svoj talijanski srednji prst iza maloumnom. Maloumni počne trubiti iz sve snage, a ja shvatim da sam već duboko u religioznom transu molitvi za spas naših života. Dakle 4 do 5 km kasnije, nakon okuka i prometa u kojima nema pretjecanja i mogućnosti za bijeg od maloumnog i njegovih svjetala dođemo do magistrale na kojoj mi skrećemo lijevo, a po tablicama se s pomoću majke Božje pomolih da maloumni skreće desno. I zbilja stojimo na metar od maloumnog bok uz bok i zbilja on skreće desno, ali on odluči nam priopćiti par za rastanak. Prvo otvori prozor, a ja zatvorim, zatim otvori vrata i izađe (kosa mi je već davno bila u zraku), uz to je i paralelno kurcetao i pičketao i mahao rukama, tako da sam samo lagano počela tonut u sjedalo, a moj darling trenutno pod punim punjenjem čistog talijanskog adrenalina osigurao stereo te razvalio i on talijansku inačicu istih značenja. Za svaki slučaj sam ga držala s noktima u laktu da mu ne bi palo napamet izać iz auta. Taman kad mu je ta genijalna ideja zbilja pala na pamet, maloumni drekne: pička ti materina oćeš da ti sad izvadim pištolj ?!
Moj glas se pretvorio u mišji cijuk kojim sam probala reć na talijanskom: darling vozi, ima pištolj. Valjda sam nešto zbilja uspjela reći jer je darling krenuo urlajući kroz prozor Pezzoooooo di merdaaaaaaaaaaa X 3. (što bi bilo komadu govneta, a to je nešto puno strašno u talijanskom leksikonu psovki).
Ja sam iz kliničke smrti izašla tek nakon 5 minuta kad sam shvatila da maloumni nije krenuo za nama i da se nečuju pucnjava, a meci ne fijukaju kraj naših glava. Darling je 2 puta stisnutih zuba ponovio šteta što ste bili ti i djeca. Organizam mi je u psihofizičkom smislu kolabirao od straha, te uzeh litru vode ispod sica i zalih je po glavi a i po sicu. Tresla sam se, ali sam se požurila doći sebi da posvetim pažnju djeci koja su prepadnuto zapitkivala zašto su barba i tata tako vikali i jeli barba ima pištolj.
Probavala sam suvislo odgovarati. Kad sam se konačno rekuperala, darlingu sam pokušala objasniti razliku između dobroćudnog raspizđenog talijana i umirovljenog hrvatskog ratnika s PTSP-om i pištoljem. Jer to mi se činila najbezbolnija varijanta za prihvaćanje te horor situacije.
Ako ja u 10 sati navečer na raskrižju na magistrali s cijelom obitelji moram razmišljat oće li me jedan maloumni (tako ga nazvah s početka) prostrijelit jer sam ga pretekla, onda u pičku materinu divlji zapad je za ovo malo dijete, a ne vjerujem da se ni on (ako se) borio za to.
Razoružajte se ljudi. Rat je završio prije 10 godina. Otvorite svoje srce blagim osjećanjima i dobrim vibrama.
A kad Vas neko pretječe ne shvaćajte to u prenesenom značenju kao uvredu i poniženje vašem egu, niti vašim konjima, ugušite svoje atavističke životinjske porive da ga prostrijelite i shvatite to zdravo sportski.

Nisam dobre volje. On i dalje reži, ne komunicira i iskaljuje svoje nezadovoljstvo na meni.
Kad će proć ta faza pitam se. Jer znam dodje i prodje. Al mukotrpno je čekat dan kad će granut sunce na njegovom licu (i mom). Probala sam fino, probala sam se nakezit. Al neće. Još gore.
Sve znam, a ipak uvrijedim se redovno. Kao i noćas kad mu rekoh da vidim iz njegovih pogleda i pokreta mržnju. Kad nije odgovorio digla sam se i skupila jastuk, sebe i suze na divan u tinel i u roj komaraca i misli tipa - da li je shvatio da je to provokacija i namjerno nije odgovorio ono što sam htjela čut, ili me zaista mrzi pa mi nema šta reć. Krasna noć. Krasno jutro. Rekapitulacija noći, uz brzinski čaj (kave još nema), cigareta u zubima i vozi.
Jebiga ni danas nema kupanja.

Čitah jutros post od Beštijice. Pa me ponuka na ramišljanje.
Ne vapi Beštijice za godišnjim jer tisuće i tisuće nabrijanih turista kune dan kad im godišnji pade na pamet. Naoružani svojim suncobranima, jeftinim kremama, histeričnom djecom koja hoće u more pošto po to, paštetama, negaziranom češkom, slovačkom i poljskom vodom, šatorima i bijesom kad se sjete konačnog obračuna ove «ljetne avanture», čekaju prvi nagovještaj godišnjeg na kojem se već nalaze, a sami u to vjerovat ne žele. Kulturu i umjetnost gradova i okolice su propješačili uzduž i poprijeko, restorane i ostale ugostiteljske i zabavne sadržaje s užasom zaobilaze, tek se lagani osmjeh nazire na njihovim licima na štandovima trica i kučina koje glume suvenire, te na buvljaku kao što je recimo Interspar. Gdje maksimalno oprezno pune zalihe frižidera kamp prikolice koji se prazni znatno većom brzinom u općoj dnevnoj dokonosti.
Na godišnjem i u godišnjem je jesen. Na godišnjem je mrak. Jer sivi oblaci im se rugaju s neba i misle se: neš na sunce, neš u more ! A kiša im lupa po kišobranu, umjesto sunca po suncobranu.
Oni recimo koji su odlučili uzeti godišnji u ime viših ciljeva kao npr. veliko spremanje, maratonsko peglanje, posjet rodbine u Hercegovini i sl., e oni su na konju. Vremenske prilike sam take. Izvlačiš iz njih ono najbolje. A nešto mi Beštijica ne liči na neku od takvih zviradi.
Zato ja kličem ushićeno: samo vi pičite po godišnjim, preskačite jedni po drugima kako vam je lipo, ja ću odslužiti R rok dok mogu duže, a u 8.-om se točat u moru i frigat na suncu.

I jutros ih ostavljam. U snu jutarnjem, ušuškane i mirisne. Njega i njih. Šuljam se po kući zajedno s mačkom i dobro jutrom. Tražim kavu koje nema i zato se žurim obući. Sjeta kišnog dana i mene tare. Pogotovo u kombinaciji s niskotlakaškom jutarnjom deprom.
Još jednom gledam njegove obrise u mračnoj sobi i sjećam se njegove višednevne mrzovolje i osornosti čiji se tragovi najprije ogledaju na mom licu. Okrećem se i tjeram od sebe misao o tome.
U njihovoj sobi su oni. A oni su sve. Polumrak i san ih grle zajedno samnom.
Najrađe bi se zavukla nazad u njihov sneni svijet. I njihov i njegov. Bar još nakratko.
Kiša namjerno rominja. Ali dan zove. Ma gdje je to sunce ?

Nije dosta što je juha nego još i od kupusa. Bez soli. Bez papra, bez ulja, bez mesa.... S vodom i kapulom i paprikama. Ma lešo kupus, paprika i kapula sa žućkastom vodom za ručak – san svakog gurmana kao što sam ja.
Svim znalcima poput žena jasne su moje muke koje se zovu «kupus dijeta».
A šta mi bi ni sama ne znam. Na taj užas se odlučiti.
Možda mi dobrano pomaže ormar u hodniku. S jednim vratima u ogledalu. A ispred je kupatila iz kojeg izlazim nakon tuširanja obično ležerno neobučena. Sad mi je jasno zašto sam u zadnje vrijeme počela protrčavati kraj ormara. Sve manje ležerno.
Danas sam se zatekla kako buljim u slike s nekih orgijanja hranom iz dobrih starih vremena (od neki dan).
Pa evo kad se već upoznajemo preko kupus dijete mogla bi Vam za prvi susret darovati recept (ako ga već nemate), pa ko se odluči - da mi bude supatnik.
Onima pak drugima tj. drugama – sliku ovu jednu s orgijanja hranom iz dobrih starih vremena. (Za ovo jelo recept ne dam !)
Please to meet you.
barb_stell

Skuhati juhu od:
5 velikih glavica luka
2 zelene paprike
1 do 2 limenke pelata
1 velika glavica kupusa
200-300 dkg suhog graška, fažola, ječma i sl. (potopiti dan prije)
Posoliti, popapriti, staviti petrusimen i po zelji moze i ljute papricice,
Zaliti vodom da pokrije i kuhati dok povrce ne omeksa.
Ova juha se moze jesti kad god osjecas glad, i koliko god hoces.
STO VISE JEDES VISE CES SMRSATI. Uz ovu juhu mozes jesti sljedece:
• PRVI DAN: Svo voce osim banana. Cetrun i dinja imaju manje kalorija od ostalog voca. Jedi samo juhu i voce. Za pice moze caj, crnu kafu, vodu (sve bez cukra)
• DRUGI DAN: Svo povrce. Jedi koliko hoces da nisi gladan.Pokusaj jesti lisnato povrce, a izbjegavaj, grasak, kukuruz itd. Za veceru nagradi sebe sa jednim velikim pecenim krumpirom na maslacu. NE JEDI VOCE.
Ne zaboravi jesti i juhu. Minimum jednom dnevno
• TRECI DAN: Jedi juhu, voce i povrce koliko hoces. NE JEDI PECENI KRUMPIR.
Ako si se pridrzavao uputa, i nisi varao za ovih tri dana vidjet ces da si izgubio 2-3 kg.
• CETVRTI DAN: Pojedi do 3 banane u toku dana, juhu, i pij nemasno mlijeko koliko hoces. Banane imaju puno kalorija i ugljikohidrata, a takodjer i mljeko, i ovaj dan tvoje tjelo ce trebati ugljikohidrate. NEZABORAVI JESTI I JUHU
• PETI DAN: Govedina i pomidora. Mozes pojesti 300-600 grama govedine i do 6 pomidora. Pokusaj popiti 6-8 casa vode, da isperes mokracnu kiselinu iz tvog tjela. NE ZABORAVI JESTI BAR JEDNOM I JUHU.
• SESTI DAN: Govedina i povrce. Mozes jesti koliko hoces govedine i povrca. Naravno NEZABORAVI I JUHU
• SEDMI DAN: Smedju rizu i povrce. Pij vocni sok bez cukra. Mozes jesti koliko hoces rize i povrca. Obavezno JEDI I JUHU.
Na kraju sedmog dana, ako si se pridrzavao uputa izgubit ces 4.5-7.5 kilograma. Ako si izgubio vise od 7 kilograma, pauziraj sa dijetom dva dana prije nego pocnes ponovo ispocetka.
Ova sedmodnevna dijeta moze se koristiti onoliko dugo koliko hoces. Cinjenica
je ako se pridrzavas dijete, ocistit ces svoje tjelo od necistoca, i osjecat ces se kao nikad prije.