Ovo malo mene

I jutros ih ostavljam. U snu jutarnjem, ušuškane i mirisne. Njega i njih. Šuljam se po kući zajedno s mačkom i dobro jutrom. Tražim kavu koje nema i zato se žurim obući. Sjeta kišnog dana i mene tare. Pogotovo u kombinaciji s niskotlakaškom jutarnjom deprom.
Još jednom gledam njegove obrise u mračnoj sobi i sjećam se njegove višednevne mrzovolje i osornosti čiji se tragovi najprije ogledaju na mom licu. Okrećem se i tjeram od sebe misao o tome.
U njihovoj sobi su oni. A oni su sve. Polumrak i san ih grle zajedno samnom.
Najrađe bi se zavukla nazad u njihov sneni svijet. I njihov i njegov. Bar još nakratko.
Kiša namjerno rominja. Ali dan zove. Ma gdje je to sunce ?