Ovo malo mene

The neighour s grass is always greener. Iliti ga - uvjek je bolje ono što nemaš, a kad si i imao to što sad nemaš ti je bilo bolje od onoga što sad imaš, a što tad nisi imao.
To općeprimjenjivo pravilo ljudskog roda da pati za onim što nema i ne zna cijeniti ono što ima je snašlo i mene na primjeru vremenskih prilika.
Još neki dan sam kukala što je oblačno i kišno i nema celzijusa tj. potrebnog sunčanog štimunga za bućkat se u moru, a sad proklinjem ljeto i sve njegove atribute. Priznajte da nije puno čudo što jednostavno ne uživam u toplinskom udaru.
Jutros kad su se moja pluća susrela s prvim svjesnim udisajem nečeg što glumi i što se pravi da je zrak, da sam mogla odustala bi od svih tih respiratornih i sličnih radnji. Jer ništa ne pomaže, ja dišem, a ništa ne ulazi. Ako već nešto i ulazi ne sviđa mi se plućima. Ima kontraefekt. Vlaga se lijepi po meni iznutra, a O2 ne dolazi do mozga.
I šta se sad radi protiv toga? Niištaaa. Uputstva za preživljavanje neeema. Stoj u klimatiziranom prostoru, ne izlazi na sunce i pij vodu. Ma nemoj, a šta ako nemaš klimatizirani prostor, moraš stotri puta izaći na sunce kroz podne po radnoj dužnosti, a vodu uredno piješ. Jel to to?
Ja vam kažem pravog uputstva za preživljavanje nema.
Čisti hazard i neizmjerno povjerenje tj. vjera da se ovaj paka može preživit.

P.S. Drugi put ću dobro promislit oću li šta protiv kiše imat.