Ovo malo mene

Čitah jutros post od Beštijice. Pa me ponuka na ramišljanje.
Ne vapi Beštijice za godišnjim jer tisuće i tisuće nabrijanih turista kune dan kad im godišnji pade na pamet. Naoružani svojim suncobranima, jeftinim kremama, histeričnom djecom koja hoće u more pošto po to, paštetama, negaziranom češkom, slovačkom i poljskom vodom, šatorima i bijesom kad se sjete konačnog obračuna ove «ljetne avanture», čekaju prvi nagovještaj godišnjeg na kojem se već nalaze, a sami u to vjerovat ne žele. Kulturu i umjetnost gradova i okolice su propješačili uzduž i poprijeko, restorane i ostale ugostiteljske i zabavne sadržaje s užasom zaobilaze, tek se lagani osmjeh nazire na njihovim licima na štandovima trica i kučina koje glume suvenire, te na buvljaku kao što je recimo Interspar. Gdje maksimalno oprezno pune zalihe frižidera kamp prikolice koji se prazni znatno većom brzinom u općoj dnevnoj dokonosti.
Na godišnjem i u godišnjem je jesen. Na godišnjem je mrak. Jer sivi oblaci im se rugaju s neba i misle se: neš na sunce, neš u more ! A kiša im lupa po kišobranu, umjesto sunca po suncobranu.
Oni recimo koji su odlučili uzeti godišnji u ime viših ciljeva kao npr. veliko spremanje, maratonsko peglanje, posjet rodbine u Hercegovini i sl., e oni su na konju. Vremenske prilike sam take. Izvlačiš iz njih ono najbolje. A nešto mi Beštijica ne liči na neku od takvih zviradi.
Zato ja kličem ushićeno: samo vi pičite po godišnjim, preskačite jedni po drugima kako vam je lipo, ja ću odslužiti R rok dok mogu duže, a u 8.-om se točat u moru i frigat na suncu.