Sinoć se vraćah doma iz doma kao i svaku nedjelju s vikenda na otoku.
Nije bilo puno kasno (22), pa sam bila čisto zadovoljna što me od posla ujutro dijeli još barem kraj kakvog filma na kojeg ću prije spavanja bacit oko. Nisam bila zadovoljna što su se djeca naglo u vožnji zainteresirala za zvijezde padalice, gdje sunce spava, zašto je noć, jesu li i svemirci ljudi i sl. pa su mi možđane bile naporno kreativno upregnute u smišljanje odgovora dovoljno znanstvenih, a slikovitih i bliskih njihovim 6 i 5-ogodšnjim glavicama.
Jedna nezaposlena vijuga primjeti tek usput da ispred nas kombi pretiče. Sad smo iza crvenog auta i krene i moj darling u akciju jer ovaj crveni ispred zbilja pili. Ja i dalje blebećem o svemircima. Ali kako mi na gas, tako i crveni na gas. Sad se sve moje vijuge ostave edukacijskih zadaća i usmjere pažnju na šta se događa na cesti ispred iza i sa strane nas. Misle moje vijuge sad na glas: primjer raskošnog kretena koji je samo jedan od mnogih koji me znaju uredno raspizditi u stavci pretjecanje (pogovtovo kad nabrijani faker vidi da ga žena pretječe). Al sad jebiga faker preteko fakera i mislim ipak će se to sportski razriješit. Ali ona ostvar. Osim što ga jedva pretekosmo jer je raspizdio po gasu iz sve snage i zamalo uletismo u škare, kad se vratismo u traku, maloumni debil kresne duga i namjesti se taman da nam u autu stvori atmosferu stejđa na Broadwayu. Talijanski temperament zakuha u mom darlingu iz sve snage tako da je sipao ko iz rukava sve moguće i nemoguće pridjeve dotičnom, hrvatima i svim njihovim potomcima (i djeca su mu napola hrvati). Ja sam sa svog mjesta tiho cvilila da stane sa strane i pusti da maloumni prođe, a ni djecu nisu više zanimala galaktička pitanja. Moj darling kao da je maloumnost zarazna i kao odgovor na moje cviljenje i duga svijetla, na moj užas otvori prozor i pokaže svoj talijanski srednji prst iza maloumnom. Maloumni počne trubiti iz sve snage, a ja shvatim da sam već duboko u religioznom transu molitvi za spas naših života. Dakle 4 do 5 km kasnije, nakon okuka i prometa u kojima nema pretjecanja i mogućnosti za bijeg od maloumnog i njegovih svjetala dođemo do magistrale na kojoj mi skrećemo lijevo, a po tablicama se s pomoću majke Božje pomolih da maloumni skreće desno. I zbilja stojimo na metar od maloumnog bok uz bok i zbilja on skreće desno, ali on odluči nam priopćiti par za rastanak. Prvo otvori prozor, a ja zatvorim, zatim otvori vrata i izađe (kosa mi je već davno bila u zraku), uz to je i paralelno kurcetao i pičketao i mahao rukama, tako da sam samo lagano počela tonut u sjedalo, a moj darling trenutno pod punim punjenjem čistog talijanskog adrenalina osigurao stereo te razvalio i on talijansku inačicu istih značenja. Za svaki slučaj sam ga držala s noktima u laktu da mu ne bi palo napamet izać iz auta. Taman kad mu je ta genijalna ideja zbilja pala na pamet, maloumni drekne: pička ti materina oćeš da ti sad izvadim pištolj ?!
Moj glas se pretvorio u mišji cijuk kojim sam probala reć na talijanskom: darling vozi, ima pištolj. Valjda sam nešto zbilja uspjela reći jer je darling krenuo urlajući kroz prozor Pezzoooooo di merdaaaaaaaaaaa X 3. (što bi bilo komadu govneta, a to je nešto puno strašno u talijanskom leksikonu psovki).
Ja sam iz kliničke smrti izašla tek nakon 5 minuta kad sam shvatila da maloumni nije krenuo za nama i da se nečuju pucnjava, a meci ne fijukaju kraj naših glava. Darling je 2 puta stisnutih zuba ponovio šteta što ste bili ti i djeca. Organizam mi je u psihofizičkom smislu kolabirao od straha, te uzeh litru vode ispod sica i zalih je po glavi a i po sicu. Tresla sam se, ali sam se požurila doći sebi da posvetim pažnju djeci koja su prepadnuto zapitkivala zašto su barba i tata tako vikali i jeli barba ima pištolj.
Probavala sam suvislo odgovarati. Kad sam se konačno rekuperala, darlingu sam pokušala objasniti razliku između dobroćudnog raspizđenog talijana i umirovljenog hrvatskog ratnika s PTSP-om i pištoljem. Jer to mi se činila najbezbolnija varijanta za prihvaćanje te horor situacije.
Ako ja u 10 sati navečer na raskrižju na magistrali s cijelom obitelji moram razmišljat oće li me jedan maloumni (tako ga nazvah s početka) prostrijelit jer sam ga pretekla, onda u pičku materinu divlji zapad je za ovo malo dijete, a ne vjerujem da se ni on (ako se) borio za to.
Razoružajte se ljudi. Rat je završio prije 10 godina. Otvorite svoje srce blagim osjećanjima i dobrim vibrama.
A kad Vas neko pretječe ne shvaćajte to u prenesenom značenju kao uvredu i poniženje vašem egu, niti vašim konjima, ugušite svoje atavističke životinjske porive da ga prostrijelite i shvatite to zdravo sportski.
Post je objavljen 18.07.2005. u 15:43 sati.