Jučer sam vidjela smrt na djelu. I ne mogu se oteti jezi. Opsjelo mi je misli i samo mi je pred očima slika njega u bolničkom krevetu kako se gasi tiho, a u najvećim bolovima koje valjda živ čovjek može podnijeti. Odzvanja mi još u ušima njegov šapat : Ajme što me boli.... kako si draga...?
Lice napaćeno je samo trag lica koje sam prvi put ugledala sa 7,8 godina i od tada je utkano u život svih nas, pa tako i moj. Jurio je kroz život i krčio ga luđačkom snagom. Svaki prostor u koji bi ušao napunio bi se s njim i postao bi pun njega i njegove neiscrpne energije. Pozitivne.
Svaki problem malen, velik ili srednji imao je rješenje, jer tu je bio on.
A sad naš joker odlazi.........
Da se pitam zašto, neću,. Jer nema zašto i zato. To je tako i ako to on može prihvatiti moramo i mi. Samo tuga je golema.
Ne mogu više pisati, jer trljam sol po živoj rani.
Post je objavljen 22.09.2005. u 09:41 sati.