|
|
|
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
12./II - STANARSKI DRUMARAC
Muška pjevačka skupina „Šokadija“ Babina Greda - © Mata P. Blažićev
Štitar selo i Babina Greda,
ta dva sela kompanija cijela.
U Štitaru orasi u redu,
sve bi cure u Babinu Gredu.
Oj Štitarci, jabuke vam gorke,
Babogreci ljube vam đevojke.
Ge si mila naranila ovce,
ge i krave kraj naše Berave.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Kad netko pročita ovu bezazlenu pjesmu, tko ne zna zbog čega sam je uvrstio u analizu, dakle njenu «pozadinu», vjerujem da će najprije pomisliti da odstupam od linije. Pa što ta pjesma ima s erotikom? Moglo bi se doista reći da nema ništa. No to može zaključiti samo netko tko dovoiljno ne poznaje Babogrece. Nikad oni ništa ne kažu badava. Oni mogu praviti viceve i na svoj račun, rekao sam da su samokritični, ali i na tuđi. Izgleda da su im Štitarci, ali ne samo oni, zahvalna tema.
Moj mi prijatelj Mata Blažićev napisao ovo:
“Ove tvoje analize me potiču (i uspijeva im) da obratim pažnju na ustvari bitnije, na tekst. Sad će zora će. I nisam baš znao tu pjesmu. Ta analiza me i primorala da svaku strofu i po dva puta pročitam, da još jednom čujem tu pjesmu, i da na kraju čitanja mudro zaključim - ma tako je.” A onda par dana poslije:”U analizama i dalje od nevidljivog stvaraš vidljivo.”
Da li je sada jasno zbog čega želim i ovu pjesmu staviti “pod povećalo”? Najprije moram priznati da sam ja Štitarac. Babogreci bi na ovo moje “priznanje” rekli: ”To ni gri', toj sramota!” Ali što mogu? Unatoč sve moje simpatije prema Babinoj Gredi i njenim ljudima (ma i ženama!) moram pokušati braniti “boje “ moga sela.
Oni nama najprije podilaze, “dižu nam rep”. Štitar je, kako sam kratko rekao u uvodu, u odnosu na Babinu Gredu ali i ostala susjedna, veća sela, slovio kao siromašno selo, a rekao sam u novijoj prošlosti i kao pobožno, zbog čega su nas posebno Babogreci često znali uzimati “nazub” . No ova je pjesma nastala prije “obraćenja” Štitara. Neću niti pokušavati nabrajati razloge zbog kojih su se Babogreci uvijek smatrali “boljim”. To nije naša tema. Pođimo od činjenice da je to tako. A kad vam netko podilazi, pa makar i ne bili sigurni da je u to uvjeren, to ipak godi. Dakle Babogreci nas najprije “vuku” sebi, ujedinjuju nas “:Štitar selo i Babina Greda. Ta dva sela kompanija cijela.» Ispada kao da nam više nitko ne treba! Prelijepo da bi bilo istina. Ja vjerujem da bi oni to htjeli jer misle da bi u toj «kompaniji» s nama oni bili «gazde» jer to su «oduvik» bili. Onda pokušavaju opisati svoje «simpatije» prema Štitaru:»U Štitaru orasi u redu»! Opa! E, sada već moramo biti skeptični, jer toliko hvale od Babogredaca Štitar nikada nije doživio, pa s pravom moramo misliti da oni ipak nešto smjeraju. Oni, otvoreni, ma lajavi kakvi već jesu, to odma i kažu:»Sve bi cure u Babinu Gredu»! Ovo je tvrdnja, ali može biti i prigovor, da baš ne kažem uvreda. Eto vama vaši «orasi» koji su «u redu» (ovdje do duše ne znamo da li oni misle da su orahova stabla zasađena u redu, ili su plodovi u redu, dakle dobri?), ali što vam oni «vride» kad bi se sve vaše cure htjele udati u Babinu Gredu. A to oni misle da su bolji! Da misle to je sigurno, oni su čak uvjereni. E sad bi još samo trebalo da kažu da su i potentniji, pa da je to razlogom masovnog egzodusa štitarskih cura u Babinu Gredu. Ali dragi moji Babogreci, nije li ovo i samokritika? Ako bi sve naše cure u Babinu Gredu a gdje su onda vaše? Ili se vi morate ženiti iz Štitara jer ste u vlastitom selu možda na zlu glasu? A zbog čega bi mogli biti na zlu glasu? Sigurno ne zbog ljepote, dobrote, zavodljivosti, vrijednosti ali i «vridnoće», donžuanstva? Možda zbog vašeg «jezika», zbog vaše «pustopašnosti», zbog vašeg inata: «Radiš uz nu stvar ko Babogredac», kako samokritički piše moj prijatelj Ilija Babić Andrin u svojoj knjizi «Šokačka burgijanja»? Zbog «bećarluka, lopovluka, smicalica, ogovaranja, naklapanja, ruženja, olajavanja, sakrivanja, kopilenja i tajenja» ( i ovo je po Iliji)?
Kulturno umjetničko društvo „Josip Kozarac“ Štitar - © www.stitar.com
I kao da im ovo nije dosta, a stvarno su tvrdoglavi, oni nastavljaju još jasnijim stihom:»Oj Štitarci, jabuke vam gorke - Babogreci ljube vam đevojke»! E, ovo već graniči s uvredom. Pa ako je kojem od njih, «siromahu» i dospjela koja Štitaruša oni sad odmah hoće «anektirati» sav štitarski mladi ženski svijet. Dobro pa nisu muslimani da mogu imati harem. A jesu nazasitni! Pa što vas briga za kvalitetu naših jabuka? Sve se bojimo da će vama «dopast ne najslađe»! Oće, pusto! Nismo mi zajedljivi, nismo ni ljubomorni. Mi smo sa svakom tako naturaliziranom Babogretkinjom koja je u vrlo kratkom vremenu poslije «seljidbe» u Babinu Gredu počela «voljit», počela se «faljit», skinula vezenku pa navukla «odnjicu», koja više nema dva konja nego «dvoj konjeva» i sama mora radit jer joj je «čojk u vojske», koja više ne prostire gubu «no asuru», više ne loži komaljike «no ajdamace» i t.d. zbijali šale. E, no! Ali vas nismo vriđali!
Svaka čast Iliji Babiću Andrinom i njegovoj knjzi «Šokačka burgijanja». Vjerujem da je 'vi bahati Babogreci nisu pročitali. E tamo vam je dobro reko. Pročitajte samo «Dadin savjet» pa će te viđet kaki ste. E nek je to rako. A on je vaš. Al ni ko vi.
Jedna ulica u Štitaru - © Mata P. Blažićev
Izgleda da su i oni sada konačno shvatili da su «prićerali» pa da ne bi bilo vraga, ajd svojoj kuće :»Ge si mila naranila ovce?Ge i krave kraj naše Berave»! I bolje je tako. Dođite vi nama na Matijevu na kirbaj, najedite se našeg kulina jer je bolji od vašeg (mi nismo nikad u meso za kulin metali slanine da bude masniji), malo će i nama biti zabavno vaše «lajanje». Vaš Ilija Andrin tvrdi:»Svaka naša rič ima pouku, a malo 'slobodnija' i svoju zatajnost i pouku.». A mi smo «oduvik» poznati po tom da rado učimo, pa makar to bilo i od Babogredaca.
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(37)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
11./II - SINOĆ PROĐO JA
© www.stitar.com – „Odavno smo graničari stari“
Sinoć prođo ja pokraj pendžera,
moja draga večera.
Draga večera kave, šećera,
prid njom bila kecelja.
Draga večeraj, mene ne čekaj,
ja ću tebi opet doć!
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Pomalo se upotpunjava slika šokačkog života: bili smo u šljiviku, na granici, u vrtu pod «ružom rumenom», dočekali zoru odnosno priželjkivali jutro da konačno prestane bol čežnje, bili u «šumi kod svinja» i grijali se kod «vatre od jasinja», bili u kolu, u svatovima, zorom smo prošetali selom s «garavom bez marame», čuli jutarnju «zvonjavu» uporne «zvonarice», i sada s jednim drugim momkom prolazimo «pokraj pendžera» dok njegova «draga večera».
On skoro fotografskom točnošću bilježi detalje. Ne samo večeru koja se sastoji od «kave i šećera» nego i to kako je njegova «draga» odjevena:»Prid njom bila kecelja». No očito ga ništa ne vuče k njoj. Još ne vuče. Poručuje joj da se ona «ne sekira» «Draga večeraj, mene ne čakaj. Ja ću tebi opet doć».
Radnja ove pjesma nije nipočemu čudna. Jedino je «večera» ove «drage» netipično šokačka. Kad Šokci večeraju onda to mora biti nešto «konkretno» a ne «kave i šećera». To oni ne jedu ni za «froštuk» (doručak). Rekli smo da šokačka hrana zbog teškoga rada ali i drugih «poslova» mora biti kalorična. Na kavi i šećeru se ne «ore». Možda je ova «draga» trenutačno «bolesna» pa se čuva «jake 'rane»? Vjerujem da će nam neka druga pjesma ponuditi bolju prigodu da opišemo šokački jelovnik.
© www.stitar.com – „Odavno smo graničari stari“
Ovdje se očito radi o momku, jer oženjeni «čojk» ne bi baš svoju ženu tako «olako» nazivao «dragom». Opet vi krivo shvaćate. Već smo prije ustvrdili, a to je «živa istina», da su Šokci glede ispoljavanja svojih osjećaja škrti na riječima. Dosta je dok kao momak mora kazat: Ma volim i ja tebe! Budući smo mi «odriči» i mislimo da imamo posla s pametnim ljudima, ne moramo to stalno povaljati. Pametnom «čojku jadanput dosta». A i činjenica da Šokac, iako oženjen, ima i još jednu «sa strane» opet ne govori da on «vu svoju» (kad Šokci u muškom društvu govore o svojim ženema onda su one: »na ma», «naj moj vrag») ne voli. Makar šta! Posebno ako se radi o Babogrecu. Pa sjetite se uvoda u ovu analizu.
Dakle ovaj momak se uvjerio da je njegova «draga» doma, da «večera», da pred sobom ima «bilu kecelju». I miran je. U «biloj se kecelji» ne ide na divan. Ona će dakle ostati kod kuće i očito čekati ga, jer je rakao «Ja ću tebi opet doć». A nije rekao kada? Pa najbolje da sve kaže. Kao da on zna kada će se vratiti, jer ide «za poslom» kojem se uvijek ne može unaprijed utvrditi svršetak, iako se stiče dojam da ide na sigurno. Lako je moguće da je u fazi «istraživanja», da ga je neka druga, s nekog drugog kraja sela, zaintrigirala. A Šokci su jako znatiželjni ljudi. Možda mu je po nekom poručila, možda mu je u sinoćnjem kolu poslala poruku nedvosmislenom pjesmom, možda mu odvratila na njegov mig? Sve je moguće, sve to spada u život šokački. I sad mu vrag neda mira. Ako pak od svega toga večeras ne bude ništa, ako s njom samo odstoji par sati na «kapici» (mali ulaz s ulice, uz kolski) ili ispod kakog drveta, u «anjforu», i ako joj uspije samo «opipati puls» i tako utvrditi visinu «tlaka», on će se vratiti svojoj «nahranjoj dragoj» i skinuti joj «bilu kecelju» da se «ne umaže».
|
- 00:03
-
Ukupno Komentara
(27)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II.DIO
10./II - OPŠAJ DIRI
© Mata P. Blažićev
Da sam znala ne bi se udala
pa bi bolje u kolu igrala.
Da ni zvona i noga zvonara
ko bi moga budio bećara?
Ide dika priko jasenika
vodu gazi i meni dolazi.
Diko moja priko kola priđi
poljubi me pa ope otiđi.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Šokadija očito ne može bez kola. Evo nas opet u kolu, «Opšaj diri». Baš dobar naslov. Dobro se uklapa u naš «znanstveni rad». Šalim se. Pa već se od samoga početka vidjelo da smo ovu temu počeli, doduše prema nekim znanstvenim principima, no ipak bez zahtjeva znanstvenosti. Ako pak netko na kraju zaključi da je znanstvena, tim bolje.
E, moja ženska glavo! A tko te je tjerao da se udaješ? Zaljubila se i udala možda «nadvoj, natroj» bojeći se da nema drugih momaka, da je «vaj najbolji», jer je možda bio prvi? Ova je mlada žena, jer u kolo baš nisu išle starije (izuzev svatova ili nekog važnijeg obiteljskog slavlja), već razočarana. Neće doduše reći pravu istinu, pravi razlog svojeg razočarenja, međutim tvrdnjom:»Da sam znala ne bi se udala, pa bi bolje u kolu igrala» dovoljno otkriva svoju ozbiljnu bračnu situaciju. Nebi ona stvarno «bolje igrala», jer bolje ne zna. Ona vjerojatno žali za onim što se događalo oko kola u mraku, na putu do kola, na «dugom» putu «iskola», za «infrastrukturom». Zato ona dalje pjeva kao da stvarno nije udata. Pa nije nam odmah na početku morala reći istinu; mislili bi da se ona doista nije udala, jer bi onda daljnji tekst bio logičniji.
Ona prividno hvali «zvonara i njegovo zvono», jer da nije njega, tko bi njenog «budio bećara»? Kažem prividno. Ja sam uvjeren da se ona ljuti na ovoga «zvonara», da želi da njega nema pa da ona onda mora buditi «bećara», povući u ranu zoru za tko zna od «koga» ukočeni «jedek» (konopac). Tako bi snažno «vukla» dok «zvončići» nebi «prozvonili», i iz njih do kraja iscurio i posljednji «glas». Stiče se dojam da je ona nakon ovoga veoma dojmljivoga buđenja otišla i u «jaseniku» čeka da vidi da li se ovaj pospanko digo. Možda zna kako se kaže:»Ko kasno ide spavat, tom se ujutro ne diže!» Međutim ovaj se digo, dakle ustao je. Ma kako se nebi digo probuđen takom «zvonjavom»?
© Mata P. Blažićev
«Ide dika priko jasenika, vodu gazi i meni dolazi», kaže ona. Međutim ostaje nam dužna odgovor o tipu ovoga susreta: da li će se ovaj «prodrmani» još ljut što se nije naspavao, pokušati osvetiti, «nagrditi» je, «osvetit joj se»? Moguće je, jer on «vodu gazi». No to može biti i od bijesa. Može doduše i od ljubavi, jer kad netko gore gori nije mu dolje hladno. Al se onda razmišlja o prehladi! Kraj ovoga susreta je otvoren. «Vrati koko što si pozobala»? Možda ipak nije bio «po mjeri» ove razočarane snaše «zvonarice», jer se ona brzo vraća kolu i priželjkuje: »Diko moja priko kola priđi, poljubi me pa ope otiđi». Ovdje se očito bolje osjeća prema onoj: di bolje, tam dulje!
“Opšaj diri... E, moja ženska glavo! A tko te je tjerao da se udaješ?. Nisi li ovdje malo prestrog. Ne kažem da nemaš pravo to reći. Možda bi se trebalo malo suosjećati sa snašom. Dešava se to. Meni ljepota njenih riječi ne dozvoljava prostor za strogost. “
Sigurno već znate tko mi je ovo napiso. Jest! Mata Blažićev. On jest moj drug, prijatelj ali do danas nisam znao da on tako brani ženski svit. Blago njegovoj žene! On je suosjećajan. Ako meni spočitava strogost onda on svojoj nije strog. Al kad on kaže “možda bi se moglo malo suosjećati sa snašom” onda mi to miriše malo na suosjećanje s računicom. Nije to Mata rekao. Nedaj Bože! Ja to samo tako mislim. Sad ću ja suosjećati s tobom, a onda ti samnom. Štaj to onda? Međusobno suosjećanje. I budući on ne kaže koliko bi se dugo trebalo suosjećati, dakle koliko se te su – osjećaje treba ograničiti, ili možda ne, iz tog se može svašta “roditi”, jer “vrime nosi svoje”. A on sam kaže “Dešava se to”. I ja rado vjerujem da se to dešava i da će se dešavati. Ali ljudi moji krv nije voda. Ako se već radi o suosjećanju onda se taj su-osjećaj osobi s kojom suosjećamo mora i pokazati. Što bi inače ona imala od nekakvog suosjećanja na daljinu? I sada zamislite da ta snaša, da ostanemo kod našega prijmera, počme plakati, da joj bude toliko teško da joj je sve crno prid očima, samo što ne padne. Prvi je korak pomoći da ju prihvatimo da ne padne, da je ako ne može sama, odnesemo da legne, da joj zbog smetnje u krvotoku uzrokovane stresnom situacijom dignemo noge, da joj potom osvježimo lice, da je malo podignemo i damo joj piti vode, i da je ne ostavimo samu, da s njom razgovaramo da vidimo da li je vremenski i prostorno orijentirana ali i sugurna da nije sama, da je ne uhvati panika. I recimo da ta kriza u neko doba noći prođe, da se ona dobro osjeća, da se iza kratkog sna probudi i vidi “spasitelja” kako sjedi kraj nje na krevetu. Ovaj bi joj onda ispričao što se dogodilo, što je on sve poduzeo da je spasi. I kakva bi njena reakcija bila? Ta da mu se zahvali? A na koji način? Pronađite vi. Ja znam!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(31)
KOTAR SLAVONIJA
Ovu mi je lipu pjesmu poklonio naš bloger Divanskitnje. Tako je lipa da je s vama, dragi blogeri, želim podijeliti. Od srca ti fala, baja moj dragi!
Sniva Slavonija
uz vatru svojih polja,
uz pokrivač satkan od inja,
uz zvuke mjesečevih rapsodija.
Zvon u jutro tek rođenog dana,
pastirice mlade i ovna iz stada,
sunce, što se zariš iznad Dilja plava,
probudi me sada dok zebnja još spava.
Da te vidim u rosnome sjaju,
da mi pričaš priče iz davnina
Slavonijo,
Slavonijo, željo najmilija!
Mom Bać Ivi Šariću, Kotar Slavonija
Divan skitnje, 23. kolovoza 2007.
|
- 00:09
-
Ukupno Komentara
(28)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
9./II - OJ GARAVA, GARAVA
© KUD „Branimir“ - Bošnjaci
Oj, garava, garava a ge ti je marama?
Ostala, propala ge sam sinić spavala.
Oj, garava, garava, ge si sinoć spavala?
Ostala spavala kod svojega dragana.
Oj, garava, garava, što si sinoć sanjala?
Spavala, sanjala da se s dragim vjenčala!
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Baš dobrog redosljeda pjesama. Kao da je urednik pri sastavljanju redosljeda imao na umu «našu logiku»i našu temu. Počmimo analizirati ovu pjesmu s onom djevojkom iz prethodne. Recimo da ona iz kola nije otišla kući nego sa svojim sigurnim «janjetom» upoznati svoju buduću kuću, u njegov «kiljer» ili «kućar». Njihov dolazak, pa ma on bio i u «kasnije ili ranije doba» (kako već tko broji) nije ukućane smetao, budući su naučeni da njihov momak nikada ne dolazi «svečera». Oni su onda u potpunoj slobodi njegovog «kućara», umorni od kola, vjerojatno otišli na zasluženi «počinak». Vjerujem da im nemoramo poželjeti laku noć, jer ta se želja upućuje nekome tko doista ide počivati a ne «spavati».
Možemo si zamisliti kako je taj «počinak» bio turbulentan kad ova djevojka, očito na «drumu» u ranu zoru, ide bez «marame». A nije se tako «spremila» da može «ić gologlava», nije to nedjelja pa da ide u crkvu «zakitite glave». Ona na drumu susreće, (očito je ovaj susret bio neizbježan, jer željen nije smio biti) drugoga momka koji možda ide kući al iz «nječeg tuđeg kućara», mora se «šnjim skobit» pa je više negoli logično da je on, začuđen da jedna mlada diva «u to doba dana» ide drumom sama i to još bez «marame», onda znatižaljen upita:»Oj, garava, garava a ge ti je marama?» Ona ne okoliša, ne pokušava izmisliti priču, otvoreno odgovara, skoro se «falji»:»Ostala, propala ge sam sinoć spavala.» Ili ovo govori iz sigurnosti ili pak utučena razočarenjem. Ako je sigurna u onog «ge je sinoć spavala» onda nema problema. Čak se može i «faljiti». Međutim ako je njen plan o budućnosti «propao» kao i njena «marama» onda pak misli da je i onako sve propalo, da propada cijeli svijet pa je svejedno.
Iz filma „Đuka Begović“
Ovaj znatižaljen momak ne popušta. Nije mu dosta rekla, on želi pojedinosti pa postavlja drugo, preciznije pitanje:»Oj, garava, garava, ge si sinoć spavala?» Mogla je ona reći da je spavala kod bake, da je možda prespala a zbog važnoga posla mora doći kući rano, mogla je proći bez «ve ispovidi». No ona ostaje sebi vjerna:»Ostala spavala kod svojega dragana!» Sigurno je ovaj momak na njemom licu ili pak vratu vidio «tragove noći», u očima sjaj i neobičnu jutarnju «sreću». No on se pravi «tošo» i u sebi možda i naslađuje. Možda upoređuju svoju besanu noć s njenom da vidi tko je bolje profitirao? On zna da se kod nas kaže:»Kad prvi put spavaš u nječoj tuđoj kuće zapamti šta si sanjo jer će ti se to ispunit!» I zbog toga on želi doznati:»Oj, garava, garava, što si sinoć sanjala?». Želi vidjeti do kuda su ovo dvoje «dogurali». I sada dobiva isto tako izravan odgovor, vjerojatno veseli:»Spavala, sanjala da se s dragim vjenčala!» Da li ovdje možemo reći:«Što se babi smilo to joj se i snilo»? Prosudite sami, dajte oduška vlastitoj fantaziji, i recite mi, molim vas, da li smo došli do istoga zaključka.
|
- 01:44
-
Ukupno Komentara
(20)
ZLATNE TAMBURICE
Ovu pjesmu mi je poklonio naš bloger "U ime Rime" kojem i ovim putem najsrdačnije zahvaljujem.
Zlatne tamburice
(Posvećeno Ivanu Šariću – Baći)
Izdaleka pristigle mi riječi,
Pjesmom čežnja izvezla stihove,
Slavonijom gdje tambura zveči
Prašnjav sokak vodi me u snove.
Ranog sunca zrake zlatom vriju
Dok ih sjeta oblakom pokriva,
U bećarskoj duši pjesme zriju
Sa stihovljem Slavonija sniva.
I pusta se ledina zazlati
Kad ju dirnu zlatne tamburice,
A srce se svom ognjištu vrati
Kao gnijezdu izgubljene ptice.
Nevidljiva nit bi oslabila,
Konji bi se bijesno propinjali,
Vječno pusta duša bi nam bila
Domovinu da nismo sanjali.
Zagriju me riječi dahom vrelim,
U kojima rodni kraj zaživi,
Sa radošću od srca poželim,
Puno pjesme dragom Baća Ivi!!!
|
- 12:51
-
Ukupno Komentara
(16)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
8./II – NA JEDNOJ NOGE
© Trnjani srce Slavonije - Marijan
Mene mama u kolo poslala
kćeri idi svoje janje vidi.
Alaj ću se kola naigrati
i u kolu dike nagledati.
Fićni lolo kad pođeš u kolo
jadnje medo pa će mo zajedno.
Oči moje u kolu se šire
kog ne vole nad onim zažmire.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Da bi što je moguće bolje razumjeli ovu pjesmu, moram pripomenuti da se prije kolo igralo u jesen i u zimu u velikim privatnim kućama koje su imale dovoljno veliku prostoriju, u birtijama, u «seoskom domu» ako ga je bilo, ali u Babinoj Gredi i u čitaonicama od kojih je u tom selu bilo nekoliko. Ja se veoma dobro sjećam «Čitaoničkog društva Seljačka sloga» u ulici Jelas (Mijata Stojanovića). Puno puta sam i ja tamo zaigrao kolo. Često je puta bilo dosta tijesno, ali time i ugodnije. U proljeće i u ljeto kolo se igralo na otvorenom prostoru, na ulici ili u nečijoj «avlije» dakle dvorištu. Budući su Šokci vrijedan svijet i po danu morali raditi, kolu se moglio ići jedino navečer. Sjetimo se samo još i toga da ulice nisu bile osvjetljene, da se «iluminacija» u kućama, «domu» i birtijama svodila na lampe petrolejke. Ovo je upravo davalo čar ovakvim susretima. Ono što se htjelo naći našlo se, možda nakon kraćega ili dužega «opipavanja», i u toj polutami. Onda nije čudo da su o mladom mjesecu ispjevane tolike pjesme, jer je on bio «najsvjetliji» i, već prema poslu koji se pri njegovom svjetlu obavljao, najmilija svića ili fenjer.
Ništa se nemojte čuditi ovoj tvrdnji:»Mene mama u kolo poslala.Kćeri idi svoje janje vidi.» Uviđavna majka? Možda i jeste. Zna ona iz osobnog iskustva što to znači. A još ako je to «janje» «mame po volje» onda treba iskoristiti svaku priliku da se ta veza «učvrsti» do te mjere da postane neraskidivom. Mama će trijumfirati! Mama će dadi (ocu) ako treba i slagati:»Poslala sam divu bake, nješt joj ni dobro!» Budući je odgoj djece uvijek uglavnom bio u rukama majki one su se za to osjećale i odgovornima. Jedino ako bi se unatoč sve mamine pedagogije ipak «nješta dogodilo» što baš nije bilo predviđeno, onda se zvalo oca u pomoć kao autoritet. «Bićeš ko tvoja mat!», često se moglo čuti prigovaranje oca na račun lošo odgojene kćerke. Šokci su uvijek polazili od toga da će se kćerka udati, «izić iz kuće». Djevojke su se u pravilu mlade udavale pa su posljedice njihovog lošeg odgoja trpjeli svakar i svekrva koji su snaji rijetko kada bili «dobri». A možda je mama ove djevojke koja je šalje u kolo uvidjela da je zakazala u odgoju, da situaciju više nema u rukama, pa je se želi što prije riješiti?
© „Odavno smo graničari stari“ - Štitar
Možda bi ona i bez mamimog poziva kradom ošla u kolo, pa se već prije počela pripremati na susret s «janjetom»? Vidjet će mo u pjesmi «Šokačka je zima najtoplija» kako se to radi. Dakle ova je djevojka u svoj svojoj nutrini iako još kod kuće ipak sa «svojim janjetom». Zbog toga nije čudo kad svoje oduševljenje, koje je dobro proradila u srcu i duši, još prije artikulira:»Alaj ću se kola naigrati i u kolu dike nagledati». Vjerujem da se ona više raduje «diki»; kolo je samo povod. No ništa nas ne bi trebalo smatati ako ova djevojka zbilja voli i igrati. Ona će onda u kolu svog «diku» dolično pozdraviti, dati «svom svitu» na znanje da i ona ima «janje», poslati mu pjesmom ili pripjevom važnu informaciju za poslije kola. Istina! U Slavoniji se pjesmom i komunicira!
Ona, možda već krajnje nestrpljiva, za svaki slučaj poručuje:»Fićni lolo kad pođeš u kolo, jadnje medo pa će mo zajedno». Zamislite da on to ne učini, da ga ona čeka a on ne dođe? Ne želimo uživati u tuđim jadima, a posebno ne u jadima jedne mlade, razočarane djevojke.
Oni će imati vremena do kola. Pa ako je mjesto gdje se održava kolo podaleko, što u Babinoj Gredi obzirom na veličinu sela nije bila nikakva slučajnost, moći će oni pojedine «stvari» i temeljito «uglaviti» kako ne bi gubili vrijeme. A poslije kola će mo vidjeti hoće li nastaviti tamo gdje su stali ili započeti novi «kontrakt».
«Oči moje u kolu se šire, kog ne vole nad onim zažmire». Jasnije ne može biti. Ako je ovo njeno opjevano «janje» doista pravo, onda će ona morati paziti da zatvorenih učiju ne padne u kakvu rupu. A još ako se igra kako sporije kolo a djevojaka i momaka puno! Ona od tog kola neće baš puno vidjeti, bila bi logična posljedica ove njene tvrdnje. Jest, pusto! Kao da ona zbilja ne bi bar malko «s po oka» pogledala i kakovu «pričuvu». Zlu ne trebalo! Nemojte misliti da ja ovu djevojku «crnim» a pravo je niti ne poznajem. Ma ja vam, svijetu moj dobri, samo govorim iz iskustva. Bio sam svirač, puno puta svirao na ovakvim prigodama, po svatovima, po pokladama. Ništa ja ne moram izmišljati. A pamćenje me, hvala Bogu, još uvijek dobro služi. Sve sam ja to prije puno godina «fotografirao». Sada sam tek razvio film i opisujem sliku po sliku, jer vi niste tamo bili.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(5)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
7./II - KIŠA PADA
Kiša pada po livadi, čija je livada?
Livada je djevojačka, čija je djevojka?
Otud ide mlado momče, čizmom rosu trese.
Stan djevojko, dušo moja, moraš moja biti!
Nit ću stati i stajati, nit ću tvoja biti!
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Radnja ove pjesme se događa na livadi. Taj ambijent do sada još nismo imali. A livada je ne samo važna zbog trave, sijena kojim se hrani «marva»; ona zbog svojih «idiličnih vrlina»: zelena trava (odmara oči, djeluje umirujuće), mekoće tla (ko ćilim mekana, ne žulja), obično dalje od puta (nudi dobar zaklon), kanala ili potoka koji kraj nje protiče (higijenski razlozi) i drugih, ima određenu prednost: omiljeno je mjesto sastanaka koji upravo zahtijevaju sve ove odlike, raspolaže svom potrebnom «infrastrukuturom». Ali danas je taj ambijent sve više negoli inspirativan za spomenute «sastanke» jer «kiša pada po livadi». A uz to se još ne zna «čija je livada»? Ako je vlasništvo nekog «zagrebanog» gazde onda se dobro mora paziti da se ne «utaba», da se izbjegne sukob s «goropadnim gazdom». No veoma brzo je jasno:»Livada je djevojačka». E, to je već bolje. Lakše je izaći na kraj s djevojkom nego s «njakim» gazdom. Ali «čija je djevojka»? Kad bi momak to znao bilo bi mu lakše izračunati svoje «šanse», ali ona je očito nepoznata, pa se mora upustiti u avanturu s nepoznatim ishodom. No to njemu ne pričinjava nikakav problem. Ovdje njegovo iskustvo itekako dobro dođe. Nije važno čija je; pitat ću je pa će mo vidjeti.
Međutim on ne pita djevojku za «podatke iz osobne iskaznice», nego prolazeći kroz rosnu travu naređuje:»Stan djevojko, dušo moja, moraš moja biti!» Ne nudi nikakvu alternativu, ne nudi nikakav razlog zbog čega bi ta djevojka, koje je ipak vlasnica te livade, trebala slijediti njegovu zapovijed. I kad bi sada mogli doživjeti erotiku u jednom doista neobičnom ambijentu, na livadi mokroj od kiše, po kiši, kad bi već mogli početi uočavati obrise djevojačkih grudi pod mokrim oplećcem, kad smo već spremni gledati strasnu ljubav u blatu, kose s kojih se cijedi kiša (Šokci samo pri ovom poslu skinu kapu! U «mom» Mati sam među inim o ovom «poslu» rakao i ovo:»Mi Škoci na to ni ne gledamo ko na poso, iako strogo pazimo da ga redovito obavljamo, jer ga radimo ko od šale. Naj pravi poso njekda moremo i zaboravit. Al vaj, nikad!”), jauke koji se isprepliću s tonovima krupnih kišnih kapi, gledati kako curi sa svih strana, klizanje po blatu ali i po određenim «izlučinama», ova nam «gazdarica mokre livade» bezobrazno krade užitak: »Nit ću stati i stajati, nit ću tvoja biti» i ostavlja nas na kiši, na cjedilu!
© KUD ORAČ
Vjerujem da je ona svojim šturim, neočekivanim držanjem razočarala ne samo nas nego i ovoga momka. Iako je nije poznavao vjerojatno je zbog činjenica da su na toj iako mokroj livadi, unatoč kiše koja pada, sami, da onda nije vrag da neće biti ništa. I kao da gledam ovoga diktatorski nastrojenoga momka kako raširenih nogu, s rukama na bokovima, otvorenih usta u koja mu s kape polako padaju teške kapi hladne kiše, sav zabezaknut gleda i ne može doći k sebi, jer ovako nešto vjerojatno još nije doživio. Da njemu neka cura kaže ne! Da se njemu neka diva ne pokorava! Svašta! Moguće je da on i dalje stoji na toj livadi i da još nije došao k sebi.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(20)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
6./II - JEDNO MOMČE
Jedno momče crnog oka
Sa ustama malim.
Dopalo se srcu mome
samo ne znam zna li.
Al da znade da ga ljubim
kao rosa cvijeće,
da bez njega srce moje
sretno biti neće.
U šali sam njemu rekla
da ja ljubim druga tri.
A sad mu se kunem nebom, zemljom
dragi si mi samo ti.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Slušajući ovu pjesmu lako bi mogli zaključitit da se radi o nekakvom razgovoru, o nekakvoj «ispovijedi» jedne zaljubljene djevojke drugoj. Možda je ta druga djevojka rodbina momka «crnog oka», «komšenica» ili neka poslovična «teta» koja «kortešuje» koja je ovoj djevojci obećala «sreću» s njenim nećakom. Ona dakle svojoj sugovornici odaje svoju veliku ljubav prema «momku rnog oka s ustima malim» jer mu, iz bilo kojega razloga, to nije mogla sama reći. Možda mu je to pokojim migom na divanu, u crkvi, ukolu ili na drumu ipak dala do znanja, ali on to nije shvatio ozbiljno. U ovom bi kontekstu stvarno morali pitati kakav je to onda momak? Ako njemu cura mora iskazivati ljubav, ako je ona aktivnija od njega, onda to jedino može značiti da je on ili još jako mlad (što je jako primamljivo) i neiskusan (ona će prva skinit kajmak!) ili pak jako «miran». Možda se ovdje radi o ljubavi na prvi pogled? Sve je moguće, sve je u igri. Obično se kod ovakvih «čestitih momaka», povučenih, mora «umišat» kakva strina, tetka ili dobronamjerna komšenica (pod uvjetom da ga ona ne drži «sebi u pričuvi») i posredovati.
Šteta je da nas pjesma ne dovodi do kraja. Ali nam zato daje slobodu da sami napravimo naš kraj. Što će biti s tom velikom ljubavi, da li će taj «momak crnog oka s ustima malim» bez kojeg «srce moje sretno biti neće» doista doživjeti svoju sreću? On će zasigurno doznati za ovu veliku ljubav, ali mi ne doznajemo njegovu reakciju. Imate pravo, ovdje nema erotike, ovdje se radi o jednostranoj ljubavi. Međutim ovako mogu rezonirati samo oni koji ne poznaju šokački mentalitet. Ljepota je veoma važan čimbenik, prvi. Ljepota je od presudne, iako ne jedine, važnosti, ta koja «otvara vrata nečijeg srca». Kasnije dolaze na red druge «kvalitete» koje su pak od presudne važnosti za ozbiljnost veze i njenu dužinu (dužina je jako važna!), njen ishod. Iako se kaže da je ljepota relativna, dakle individualno uvjetovana («nije blago ni srebro ni zlato, već je blago što je srcu drago») ipak se odprilike može reći koji su «sastavni dijelovi šokačke muške ljepote»: stasitost, «mrko oko», crna kosa, rutava prsa, snaga, lijep glas, umjereni bećarluk i t.d. Neki tvrde da u to spada veličina i oblik pojedinih dijelova tijela: nos, dugi dlan ili prsti, tjelesna veličina, da oni otkrivaju veličinu drugih «prikrivenih organa» (ne kaže se badava «da mali ljudi rastu u k...c»?). Nije jasno zbog čega ova djevojka u «elemente ljepote ovoga momka crnog oka» ubraja i veličinu njegovih usta? To je mjerilo za «utvrđivanje» veličine ženskih vitalnih organa!? No nećemo sada našu analizu proširiti na medicinu, na urološku ili ginekološku specijalnost.
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(24)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU- II. DIO
5./II – U MOG OCA KONJI DORATAŠI
Ej, u mog oca konji dorataši, dođi lolo pa i' kočijaši.
Ej, šumo, goro ko bi te pooro, šumo granje ja i moje janje.
Ej, u zoru je slatko milovanje, a ti lane moraš na oranje.
Ej, dika ore a ja za njiim zubim, kad ga stignem samo ga poljubim.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Izgleda da babogredska otvorenost nema granica. Malo prije muški, a sada ženski «svit» sve više «igra otvorenim kartama». U ovoj pjesmi, lijepe melodije kao u ostlanom sve navedene pjesme, poziv ove djevojke liči na «prošnju». Zna se u Slavoniji točno «kaki je red», «ko kog prosi» ali ovdje doživljavamo da se taj «red» malo «pobrko». Ne kaže neki momak djevojci «Tvoj otac ima konje a nema ih tko kočijašiti, pa da dođem ja?», nego djevojka poziva «lolu» da dođe «kočijašiti dorataše njenog oca». Kao da ga želi «podmititi», otvoreno mu nudi «mamac». No nisam baš siguran da bi jedino ti «dorataši» bili dovoljno veliki mamac. Zbog toga ova djevojka ide dalje i «loli» sve više otvara volju, tek. U šumi se rijetko ore. Oru se njive pokraj šume ili oranice okružene šumom, ali šuma? No šuma se može drugačije «duboko orati» pogotovo ako su na djelu «ja i moje janje». Izgleda da se ovaj «lola», možda nakon nekoliko šumskih oranja, za stalno priselio u kuću svoje drage, da se, kako se to kod nas kaže «ud'o». Jer ako je u «zoru slatko milovanje, a ti janje moraš na oranje» onda ova tvrdnja nije nikakva insinuacija nego, rekoh, tvrdnja utemeljena na iskustvu. Oranje poslije «jutarnjeg slatkog milovanja». Ovo se doima i kao svojevrsna žalopojka. Voljila bi ona da «lola» ne ide orat, da ostane kraj nje, da obadvoje «lipo pruže tilo uz to janje bilo», ali raditi se mora.
I ispada da se onda i ona predomislila i zajedno s «lolom» pošla na njivu, jer sama kaže «Ej, dika ore a ja za njiim zubim». Dakle ona mu pomaže. Mogli bi ovdje uskliknuti: koje velike ljubavi, kojeg li altruizma! Međutim ženska se sama razotkriva, sama demantira ovo naše oduševljanje:»kad ga stignem samo ga poljubim». Iskrenost? Nebih rekao. Čini mi se da se ovdje radi o zanosu koji je «isključio misaonu centralu»; ovdje izgleda tijelo, ali onaj dio ispod pupka, dirigira situacijom. Kada bi znali dimenzije te njive koju «lola ore» a ona «za njim zubi», onda bi točno mogli izračunati koliko puta ona njega «stigne i poljubi». Ostanimo pri ovom tumačenju. Ako su oni podijelili posao onda to znači da će ga prije obaviti. Prije će biti slobodni. A kad su već na njivi, kad oboje imaju siguran alibi, nikome neće pasti naum da postavlja kojekakva pitanja glede dužine obavljanja oranja i zubljenja. Kad dođu dođu.
Pođemo li od njene žalopojke:»Ej, u zoru je slatko milovanje, a ti lane moraš na oranje», nastavimo li s «predigrom: »Ej, dika ore a ja za njiim zubim, kad ga stignem samo ga poljubim» onda je neminovan i «pravi svršetak». Ona je, a vjerojatno i on, već «svim svojim tilom» pripravna na «završni čin» koji će se sigurno dogoditi na njivi, na čistom zraku, daleko od znatiželje ukućana, komšija, kada se neki osjećaji mogu daleko jače «artikulirati» nego u kući. I onda će umorni od svega mirno sjesti u kola, usput se koji puta poljubiti dok ne dođu u selo i na daski u kolima zauzmu «pristojan» položaj.
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(42)
UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE – VELIKA GOSPA
Murillo - Marijino uznesenje na nebo
Veliča duša moja Gospodina,
klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju,
što pogleda na neznatnost službenice svoje:
odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.
Jer velika mi djela učini Svesilni,
sveto je ime njegovo!
Od koljena do koljena dobrota je njegova
nad onima što se njega boje.
Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene.
Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne.
Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.
Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim:
spomenuti se dobrote svoje
prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.
Luka 1, 46-55
Današnje Evanđelje, u kojem nam evanđelista Luka govori o Marijinu posjeti Elizabeti, čini nas dionicima Marijinog susreta s njezinom rođakinjom Elizabetom i velikog Marijinog hvalospjeva koji je odgovor na sve ono što je od Boga dobila.
Pjesma, poznata po latinskom Magnificat, slavi Božju veličinu, njegovu moć i milosrđe, njegovu vječnu vjernost koja čovjeka prati kroz smrt do neprekidnog života s Bogom. Za to nam je primjer i svjedočanstvo Marijin život i njezino uznesenje na nebo, koje dans slavimo.
Marija moli. Njezina molitva je pjesma. Ne čujemo prošnje nego samo hvalu i slavu. Tu moli čovjek koji je smio iskusiti kako je Bog velik. Stoga prva riječ glasi: "Veliča duša moja Gospodina!" To znači doslovno: Učini ga velikim! Ti uopće ne možeš dovoljno veliko misliti o njemu. On je uvijek – još veći! "I radujem se u Bogu!" i moram tu radost "izvikati". Jer ja sam samo jednostavno, beznačajno stvorenje. Ali Bog me poznaje i vidi.
I kad promatramo svoj život: kolika "velika djela učini Gospodin" u nebrojenim malim stvarima. "Njegovo milosrđe nikada ne prestaje." Kad bi naši grijesi bili crveni poput krvi – Bog je milosrdan. On ima srce za sve nas.
Mariji je Božja blizina u njezinom životu poznata.
Ali ona prepoznaje Boga i kao Gospodina povijesti. Ljudi se, doduše, prse častima, bogatstvom i moću. Ali na kraju – odlaze prazni. Od njihove veličine ne ostaje ništa. Jer za Mariju je velik samo Bog! On stoji na strani malenih. Njegove sestre i braća su siromašni, gladni i mučeni. Njima pripada njegovo kraljevstvo. Marija svoju molitvu zaključuje riječju proroka Izaije (41,8-10): "Bog prihvaća svoga slugu", on svoje ne ostavlja na cijedilu. Jer Bog je vjerni Bog: "Ta ja sam te izabrao! Ne boj se. Ja sam s tobom. Ja te jačam. Ja ti pomažem. Čvrsto te držim u svojoj pobjedonosnoj desnici."
Smisao našeg života mora biti zahvalno svjedočenje Boga koji nas vodi kroz cijeli naš život.
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(9)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
4./II - KAD SU STARI SVINJE ŽIROVALI
Ej, kad su stari svinje žirovali, debele su slanine imali.
Ej, male prasce u duplja metali, džigere su na trnje bacali.
Ej, na topole vješali su pole, bilu peku kurvama davali.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Iako se ova doista stara šokačka pjesma više doima kao uputstvo ili priča o nekadašnjem načinu svinjokolje i u sebi zapravo nema nikakve erotike, ja sam je izabrao iz određenoga razloga.
Prema tekstu ove pjesme skoro bi svatko mogao naučiti kako su se «u 'no vrime» klale svinje. Šokci su uvijek bili i pedagozi i to u tom smislu, da su svoje mlađe učili svim važnim, životno važnim stvarima.
U uvodnom sam dijelu rekao da «Babogreci imaju 'drukču' dušu». Ta njihova duša se pokazuje i u ovoj pjesmi koja se pjeva po svim šokačkim selima i koju sam naučio još u djetinjstvu. No moram priznati da sam završni stih «bilu peku kurvama davali» prvi puta čuo sada. Eto to je razlog što sam i tu pjesmu uvrstio u analizu. Njome potvrđujem moju tezu glede opće babogredske otvorenosti i erotične, ako baš ne seksualne, liberalnosti. Oni ne «zgrizaju», oni svako «dite nazovu pravim imenom».
Možemo mi ovu «izjavu o raspodjeli mesa na svinjokolje» protumačiti bar s dva aspetka: prvo što se tiče ishrane: ako su stari svinje žirovali, dakle hranili ih, tovili žirom kako bi imali «debele slanine», onda to govori o načinu njihove prehrane. I ja se još dobro sjećam te debele slanine, «safunjare» kako se to znalo reći, «na četiri prsta» debele bez imalo mesa. Hajde još dok je malo prodimljena i smrznuta mogao sam je jesti, ali tu se slaninu jelo i po ljetu kad se na njivi kopalo a ona se topila, „nadrndala“ kako se kod nas kaše, kad je curila između prstiju, moglo se s njom namastiti kruh. Kad smo već kod načina šokačke ishrane onda spomenimo samo to da su oni zbog težine posla kojeg su svakodnevno obavljali ali i zbog klimatskih uvjeta, zbog nizine, močvarnog zemljišta, dakle zbog nezdravog okoliša, jakom hranom provodili zdravstvenu profilaksu. I unatoč toga su ljudi skoro masovno umirali od «težike» ili «sušice», dakle od tuberkuloze pluća. Ovakva je dakle ishrana bila neminovna. Oprostite na ovom malom medicinskom ekskursu.
Još mi se jedan aspekt čini zanimljivim – svinjogojstveni. Oni su «male prasce u duplja metali». Normalno ptice prave gnijezdo u dupljima i tu čuvaju svoje male. A sad ja znam zašto moj drug Mata Blažićev u svojim «Stavovima o poljoprivredi» kaže: »Nema tice do prasice!»
Svinjar – autor Mijo Kovačić
Drugi aspekt ove «izjave» je kavalirski: Šokci su kavaliri! Ako se oni zadovoljavaju s debelom slaninom a «bilu peku», dakle najkvalitetnije meso «daju kurvama», onda je to očito. Možda su oni tu kavalirštinu naučili od Austrijanaca za vrijeme Vojne krajine, dakle još dok su bili Graničari? Ma vjerujem da nisu. Što oni imaju učiti od nekoga drugoga kad su oni «ko roditi» za širokogruđe, za rasipanje, to su naslijedili, to im je u genima. Ali mislim da bi bilo krivo ovu širokogrudnost, darežljivost smatrati nekakvim karitativnim činom. Ovdje se doslovno kaže da su «bilu peku kurvama davali». Tu nema mjesta nikakvom nagađanju, nikakvom milosrđu, ovdje je sve jasno. Isto tako nama mora biti jasno da šokačke kurve nisu izabrale taj «zanat» zbog neimaštine, siromaštva, nego iz želje. Nimfomanija u Slavoniji nije nepoznata, ona se samo drugačije zvala. Ako je zaista tako, da se ovaj stih pjeva samo u Babinoj Gredi (ja nisam čuo da ga se pjeva u bilo kojem drugom selu) i to ovako eksplicitno, onda to potvrđuje moju tezu ali i činjenicu normalnog ophođenja s «normalnim» stvarima i pojavama.
U svakom selu je bila pokoja «kurtizana», no nisu ih zvali «kurvama». U muškom društvu se uvijek govorilo otvorenim riječnikom, ali u «javnom životu» su osobe od «općeg značenja» imale svoje sinonime. I to spada u bećarski kodeks. No ovaj kodeks nije sam sebi svrha. Niti neoženjeni muškarac, momak, a kamoli oženjeni «čojk» se baš nije okolo «faljio» svojom tajnom vezom s «kurvom». Momak bi time svoj ugled, svoju «merkantilnu cijenu», dakle «konkurentnost» na seoskom «tržištu» olako doveo u pitanje, jer bi roditelji svake djevojke nastojali spriječiti vezu ovoga momka s njihovom kćerkom. Nije nikakva rijetkost da su takvi momci ostali momci do groba, da se nisu uspjeli oženiti, jedino ako su bili jako bogati pa su svoju opalu cijenu nadoknadili velikom kućom, bakinim ili maminim suferinima (velikim dukatima) ili ugledom familije. U takvim slučajevima su djevojčini roditelji rado zaboravljali lošu zetovu prošlost, jer važno «daj se diva dobro udala u bogatu kuću». Isto tako nije rijetkost da takvi momci, sada oženjeni ljudi, nastave svoje stare veze, jer «prva ljubav zaborava nema». Oženjeni pak muškarci su ovakve veze držali u tajnosti radi mira u kući. Iako se znalo «koj' gazda u kuće» i «ko nosi 'lače» ipak je društvena kontrola bila toliko jaka, da bi svaki neoprezni potez dovodio u pitanje ugled cijele obitelji. Zato su se oni držali parole: »šuti i muti».
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(29)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU - II. DIO
3./II - BUŠARAC
Alaj voljim ići u bušare, kad me mladu spreme u kotlare.
Oj poklade jedne u godini, lolo moja jedna u rodbini.
Poklade su i dika ujeda, pa mi mama obraze prigleda.
Poklade su na izmaku diko, ajde da se poljubimo lipo.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Najprije jedno malo objašnjenje za one drage blogere koji ne razumiju naš slavonski divan. Pjesma, zapravo melodija kojom se ona pjeva, zove se bušarac, jer se ta melodija samo pjeva za vrijeme poklada (fašnika, karnevala), koje se kod nas zovu bušari.
Kao što smo rekli za svatove tako su i bušari ili poklade još više vrijeme izuzetne slobode. Dobro se sjećam mojih bušarskih dana. Moja dva prijatelja i ja smo se skoro svaku večer «spremali», dakle oblačili. Već prema tome gdje smo mislili da je najbolji, najveći divan, gdje ima najviše cura, tako smo se i oblačili: od liječnika do uličnih svirača «La kampanela». A mi smo među prvima bili ti koji su počimali bušare; tek pred kraj su se pojavljivale i druge skupine. Tako se vrlo često dogodilo da smo mi izlazili iz kuće a druga grupa ulazila. Zanimljivi su bili sureti s tim grupama. Svatko je najstojao da ga se ne prepozna. Dobro se sjećam kako me se jednom jedan «muškarac» napodo, kako je htio da se poljubimo, ali «lipo». Čim sam «ga» uhvatio za ruke vidio sam da nije muško već žensko, i onda nije bilo problema da taj «pozdrav završi duboko u ustima». Dakle vrijeme poklada ili bušara bilo je vrijeme slobode, budući nitko nikoga nije poznao i svatko je mogao činiti što ga je volja.
Eto vjerojatno iz toga razloga i ova žena «volji ići u bušare, kad ju mladu spreme u kotlare». Što je bolja sprema, dakle što se manje nekoga pozna, time je veća mogućnost da se upravo određenu osobu, u koju se «zagleda» ili koju «volji», dovede do iskušenja. Recimo u jednu kuću, u kojoj je veliki divan, upadne velika skupina bušara. Najprije je opća vriska, jer bušari u svoj svojoj slobodi «napadaju» i žensko i muško. Najprije nitko ne zna tko je tko. Zna se dogoditi da ženska «napadne» žensku da bi «zamela trag». Međutim skoro uvijek su bušari ravno išli prema svome »plijenu». Sve se odvijalo bez razgovora kako se bušara ne bi prepoznalo po glasu. Ovaj kotlar iz pjesme je mlada diva, koja je vjerojatno pri dolasku u kuću u kojoj je bio njen odabranik, najprije «napala» njega, dakle počela ga «masirati i gore i dole» što je kod ostalog divana izazivalo buru smijeha. Međutim ove se «akcije» nisu provodile zato da bi se nasmijala «publika» nego da bi se postiglo ono što se izvan ovakoga vrema ne može tek tako postići: koja bi se djevojka usudila na divanu opipati momka ispod kajiša?
Onda nije čudo da možda upravo ova djevojka, kojoj je unatoč svega uspjelo «podvadit gnjizdo» željenog momka i uvjeriti se u dobar «nasad», kada izađe iz kuće, s divana, zapjeva:»Oj poklade jedne u godini, lolo moja jedna u rodbini.»
Ali nii momci nisu naivni. Oni obično znaju čije bi ruke mogle biti te koje su ga upravo «vizitirale». Ako baš nisu bile neka jake, grube, muške ruke, dakle ako ga netko nije namjerno «opipo» da bi sutra mogao na račun njegovoga «čarobnog štapića» praviti šale, onda su oni znali pratiti obučenu skupinu dok ne bi bili sigurni tko se u njoj nalazi, jer na «drumu» je vladalo opet drugo pravilo. Od jednoga do drugoga divana, dok su poklade po drumu pjevale tipične napjeve toga vremena: u Babinoj Gredi «Bušarac» u Štitaru «Rođena», sastali su se «simpatizeri» pa zbog toga nije čudo da se djevojka kod kuće mora podvrgunuti «pregledu» majke: «Poklade su i dika ujeda, pa mi mama obraze prigleda.»
I tako to ide dok konačno ne dođe kraj poklada. Nije to vrijeme baš kratko, no nije niti previše dugo. Ako se svake večeri doživi nešto novoga, lijepoga, uzbudljivoga onda bi poklade mirne duše mogle potrajati još duže. Međutim tako lako, pa ni u Šokadiji, nije. Ne rastu neke «stvari» na drvetu. Nekada dapače ta sloboda, ako ne urodi pravim «plodom», može biti teška; smiješ «svakoga» opipati, jer u pokladama u pravilu nema zamjerke ako je sve u nekakvim «normalnim okvirima», a na kraju uzbuđen moraš sam otići kući, razočaran, «suva klinca mokri opanaka» i samo s utjehom, da će možda sutra biti bolje. Zbog toga je razumljiv stih ove ženske koja očito nije imala puno sreće u pokladama:»Poklade su na izmaku diko, ajde da se poljubimo lipo.» Ta dosta je bilo kojekakvih «poljubaca» nadvoj, natroj. Daj da te vidim u «pravom izdanju», vidi me i onda se «poljubimo lipo», pa neka kraj ovoga slobodnog vremena lijepo završi.
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(24)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU - II.DIO
2./II – BEĆARAC
Babina Greda - © Mata P. Blažićev
Nema sela ko Babina Greda, izdaleka ko Osik izgleda.
Od bećara gore 'ulje nema, al od njega nema milijega.
Bećarušo jel te tukla mama, što si samnom stojala do dana.
Dođi diko kad si reko doći, nemoj varat čudesa ću stvarat.
Mala moja nikome ne kaži šta je bilo u čičinoj raži.
Dođi diko večeras sam sama, nasterat ću krevet do tavana.
Ma'ni Maro keceljom iz trema, da ti dođem kad ti majke nema.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
U ovoj se pjesmi nakon kratkoga uvoda, da znamo o kome se radi, odmah prelazi na stvar. Najprije je očita djevojačka dilema: bećar je «'ulja», «al od njega nema milijega»! U pjesmi «Jednoga jutra» smo prvi puta čuli ovaj «epitet». Hulja je čovjek kojega significira beskarakternost, na njega se ne može osloniti, u njega se nema povjerenja, dakle u nikakvom slučaju muškarac s kojom bi neka «normalna» žena htjela stupiti u brak ili u nekakav ozbiljniji «prijebračni» odnos. Oni su obično i rabijatni, «lake su ruke». Dakle od njega nema «gorega». Ali to je samo jedna strana. Na drugoj ispada da od njega nema ni boljega, u svakom slučaju «milijega». Zašto? U naše, moderno vrijeme sve se više, kad je riječ o seksu, govori o sadomazohismu ili opće o mazohismu, kao nečemu što kod osoba koje su tome sklone, izaziva posebne seksualne podražaje. Sadomazohizam ili sadizam je prema Riječniku stranih riječi V.Anića / I. Goldsteina (Novi Liber, Zagreb 1999) «perverzija u kojoj se spolno zadovoljstvo postiže nanošenjem boli, zlostavljanjem, mučenjem spolnog partnera», a mazohizam «spolna abnormalnost, kada čovjek spolno uživa samo ako trpi bol ili poniženje od partnera». Dakle vrlo je moguće da je taj muškarac, ta «ulja» upravo iz ovih razloga «najmiliji». Zbog čega bi inače onda ova ženska bila u dilemi? Ti razlozi objašnjavaju zbog čega recimo žena, koju muž skoro svakodnevno tuče, njega ipak ne ostavlja. «Što me više bije, ja ga više volim!» E, pa onda neka ju bije i dalje, kad je luda, kažu seoske babe!
U ovoj se pjesmi izmjenjuju ženski i muški napjevi. Dok ova ženska na sav glas govori o svojoj dilemi, odnosno dok tvrdi tko je «najmiliji», muškarac pita:» Bećarušo jel te tukla mama, što si samnom stojala do dana?» Ma da je ta «bećaruša» dobivala batina zato «što je s nekim stojala do dana», onda ona ne bi bila «bećaruša». Ona očito ize sebe već ima stanovito iskustvo. Ona sada može mirne duše «uživati» u svome društvenom statusu, nikakva mamina pedagogija tu više ne pomaže. Zna to i ovaj muškarac koji postavlja to apodiktičko pitanje. Međutim razlog njegove «zabrinutosti» može biti nešto drugo: on javno pita a time se želi «pofaljit» da svi znaju da je ona «šnjim» «stojala do dana». Ovdje u svakom slučaju riječ «stojala» moramo staviti pod navodnike, jer oni sigurno nisu samo stajali. Ja vjerujem da su više sjedili ili ležali no «stojali». Koncediram da se «'ne stvari» mogu raditi i na stojeć, ali onda sigurno ne «do dana». Što u svakom slučaju kao mogućnost možemo isključiti je, da su oni doista «do dana» samo «divanili» Zašto? Sve da ovaj «hvalisavac», a hvalisanje nipošto nije bećarska karakteristika (nije bećar koji nješta nađe, nego naj koji zna zatajit – ovo je pitanje bećarske časti, bećarskog kodeksa) bećar samo na jeziku i da čitavu noć nije niti pokušao «konkretizirati stvar», u akciju bi stupila «bećaruša». Ona s njim ne bi gubila vrijeme, onda bi mu nakon kratkog vremena, budući je u tim stvarima iskusna, dala «nogu» ili ga silovala ako joj se svidio. Vjerujem da se nakon ovakvog epiloga taj «mučkarac» nipošto ne bi hvalio i prid svitom izazivao ovu «bećarušu» koja sigurno nema «dlake na jeziku».
Slijedi ženska «prijetnja»:» Dođi diko kad si reko doći, nemoj varat čudesa ću stvarat.» Ova «čudesa» u nikakvom slučaju ne «mirišu» na dobro. Možete zamisliti kako bi se osjećala ova ženska, djevojka, kojoj je nekako uspjelo pobjeći oku roditelja, koja se psihički već pripremila na sastanak, možda sama već «poduzela uvodne korake» kako se ne bi gubilo vrijeme, koja čeka, a njega nema. Sve bi bilo uzalud, propala bi ne samo noć nego i naredni dani. Što bi joj drugo preostalo nego da se prevrće sama po krevetu, da plače od muke, da traži ali ne nalazi nikakve nedomjeske (vidi «Sad će, zora će»). Ona je možda i zbog takovog iskustva rezolutna: e to mi se više neće dogoditi. Jednom je dosta, jer te muke nitko ne želi ponoviti.
Evo još jednoga «hvalisavca»:» Mala moja nikome ne kaži šta je bilo u čičinoj raži.» Pa ako od nje zahtjevaš da nikome ne kaže «šta je bilo u čičinoj raži», onda i ti zbog predhodno spomenute «bećarske časti, kodeksa» šuti i nadaj se drugoj prilici, dok «raž» još nije «pokošena». A što je moglo biti u raži možemo si zamisliti. On sigurno ne misli na štetu koju su napravili valjajući se po «čičinoj raži». A valjati su se morali da ih nitko ne vidi, jer raž je dosta niska biljka. U raži se moraju primjenjivati i određene «tehnike» koje ne nude nikakve «orijentire». Moramo li još nešto reći ili je sve jasno? Jeste, e onda je dobro!
Što dalje sve žešće! «Dođi diko večeras sam sama, nasterat ću krevet do tavana.». Otvorenijeg poziva ne može biti. A da ona njega ne zove na divan kaže i to otvoreno. Ja sam «večeras sama» i krevet sam već pripremila. Ne kaže da će mu skuhati dobru večeru, ispeći kakav slatki kolač. Njoj se očito žuri, iako je «večeras sama» i dakle ima vremena ako treba i čitavu noć. A treba! Čitavu noć treba do kraja iskorisiti, jer neće ona svake noći biti sama. Drž' dok ima!
Mladi tamburaši iz Štitara
Ovaj bi muški «zaziv» po nekakvoj kronologiji trebao stajati pred predhodnim: »Ma'ni Maro keceljom iz trema, da ti dođem kad ti majke nema.» Međutim kako u ovakvim «poslovima» nema baš mogućnosti velikih priprema, jer se događaju više spontano nego planirano, ne treba onda tražiti niti kronologiju. Kao da je to važno! Zanimljiv je u svakom slučaju «znak raspoznavanja». Mara će, kad on bude prolazio, «ma(h)nit keceljom u trijemu», kako bi on znao da je Mara sama a da to ne vidi neminovna mama. Dobar signal. Nesvakidašnji. Ne upada u oči. Već smo ustanovili da su posebno žene veoma dosjetljive i inovativne kad su u pitanju ovakvi dogovori, lozinke i indirektni pozivi na konkretne poslove. Što ovdje još zbog razumijevanja možemo reći je, da je možda ovaj muškarac Marin komšija (ja znam da se to danas u Hrvatskoj više ne smije reći, jer naši su prijašnji komšije sada susjedi, no ovaj izraz rabim najmerno, jer se, iako nije autohtoni šokački nego turcizam, kod nas toliko udomaćio, da ga se lako ne može «ekskomunicirati»), da stanuje preko puta i da samo čeka da Mara «ma(h)ne keceljom iz trema». Mislite da ga ona treba pozvati na kavu? Ne vjerujem, jer zbog čega bi ga ona trebala «izvijestiti» da on dođe kad joj «majke nema». Jedino ako bi on njoj «potljam» trebao nasamo «gledati u šojlicu».
|
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(24)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU - II. DIO
Analiza erotike u babogredskim izvornim pjesmama snimljenim na CD-u "Konji bjelci"
1./II - BABOGREDSKI STANOVI
Autor slike Kata Vuković, naivna slikarica iz Babine Grede
Čuvao sam goveda na stanu,
divio se zelenom bogatstvu,
jagodama, jasinu i 'rastu,
udisao miris Slavonije.
Ej, Slavonijo!
Gledao sam Rastjerac štoj sadio Babogradac,
babogredska ravna polja mirisava do Miolja.
Svake noći čule su se puške,
u Orljaku i u Voluvaku.
Kada snaša sanja o soldatu,
sjećajuć se Mioljače kruške.
Ej, Slavonijo!
Mama ju se vikala, lola ju se štipala,
oni su se ljubili a mamu su kružili.
Na stanu je uvik marva pasla,
i svirala samica i gajde.
U nedilju kad Šokci ne rade,
a đečica u rubine rasla.
Ej, Slavonijo!
Krivolovci svi bili, lipicance su jašili,
priko štapa skakali, a snašama šaptali.
Babogreci i sad su na stanu,
u okole zatvaraju marvu.
Babogredski stanovi su tude,
kraj nji' rastu orasi i dude.
Ej, Slavonijo!
Svinje kupe jedri žir, bake prave suvi sir,
štuke suše kraj ladnjaka i čuvaju do Badnjaka.
Šumar dođe na kajmak, udovici na konak,
u šumu se ćera marva, o šumaru čuva tajna.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Možda će se netko zapitati zašto sam uopće ovu pjesmu uvrstio u analizu erotike kad u njoj toga nema. No, kao i obično, ja mislim drugačije. Autor ove pjesme, njenog teksta i glazbe, moj prijatelj Ilija Babić Andrin, je finu, skoro neprimjetnu erotiku tako znalački «utkao», «ušlingao» u krasnu prirodu, koja se isprepliće s različitim poslovima i događajima na stanu, da je ona skoro neprimjetna, ali ipak dovoljno «miriše» ili je pak čuva za kraj prema onoj «šećer dolazi na kraju». Možda su to upravo one «jagode» kojima se autor divi?
No, hajdemo redom: Autor odvodi slušatelja u pravu šokačku idilu, «na babogredski stan» koji je među jasenjem i hrastovima, u šumu koja miriši Slavonijom. Ova bi idila na prvi pogled prije izmamila neku molitvu Bogu za dar tako veličanstvene prirode i njene ljepote, tog «raja na zemlji», nego nešta profanoga. Ali Ilija dobro zna u kakvom se okruženju što događa, konačno i on je sam kao dječak, a vjerojatno i kao momčić ali i pravi momak, u tom «zemaljskom raju» imao svoje «zemaljske doživljaje», koji su mu se, kao uostalnom sve što je babogradsko i šokačko, uvukli pod kožu, zaposjeli mu srce. Mirisali su ovi prostori svačim, ali sigurno i erotikom.
Kad se samo sjetimo da se život od proljeća do jeseni odvijao na stanu, i kad znamo da su Babogreci imali odnosno imaju 331 stan (!), kako saznajem iz web – stranice također moga prijatelja Mate Petričević Blažićevog – našega blogera Paora -, onda nam mora biti jasno da se život na stanu nije skoro ništa razlikovao od života u selu. Zbog čega bi na stanu, u toj Božjoj divnoj prirodi koja upravo inspirira putenost, tjelesnu napast, u tom «slobodnom teritoriju» koji kapom i šakom nudi predivna i skrovita, ko stvorena mjesta za «sne i uživanje», i muški i ženske bili čedniji?
Tu slobodu nisu samo rado koristili krivolovci čije su se puške «svake noći čule» (a sigurno su se javljale i druge «puške» koje baš nisu «zvukom» odavale mjesto). Te su puške eto kod «snaše» pobudile «san o soldatu» i sjećanje na «Mioljaču krušku», jer je očito «puška» opalila pod tom kruškom, jer ne bih baš rekao da su «soldat» i snaša samo sjedili pod tom kruškom i sladili se njenim plodovima. Sigurno su se sladili ali nečim drugim. Kada se netko, molim vas lijepo, a posebno neka «snaša» tako rado sjeća kruške kao ploda? Ta bi kruška morala «u raju narast». Ma sjeća se ona kruške, odnosno mjesta pod kruškom isto kao što se sjeća toga vjerojatno «zagorjelog soldata» i njegove «puške». Ilija nam konačno «priznaje» što se dogodilo:» Mama ju je vikala, lola ju je štipala, oni su se ljubili a mamu su kružili.» Dakle nisam ništa insinuirao! Dogodilo se ono što sam pretpostavljao. Mama je sigurno znala što se događa. Ona ju je doduše «vikala» da bi primirila savjest, ali to je bila čitava njena «intervencija». Da je ovaj «soldat» bio siguran momak neke dive koji će ju po odsluženju vojske ženiti, stvar bi izgledala drugačijom. Ali ovdje se radi o snaši! Dakle nikakva ženidba odnosno udaja ne dolazi u obzir! Što ne znamo, no to nije ni važno iako bi donekle «olakšavalo» i obješnjavalo držanje majke, da li je ona i dalje vikala, a da su je ovo dvoje jednostavno pustili da viče? A tko zna da li su u strasnom zanosu daljnje vikanje mame uopće čuli?
©Mata Petričević Blažićev - Babina Greda
Ako je na stanu uvik «svirala samica i gajde» onda nije vrag da nije bilo i kola. Ponavljam moju prijašnju tvrdnju «da se život na stanu nije skoro ništa razlikovao od života u selu». Konačno Ilija u svojoj crtici «Sa stana» već u prvoj rečenici kaže:»Život babogredski nije tekao samo u selu... začuti pjesmu i reski fićuk stanarskog čobana, upućen tek podjevojčenoj mladoj stanarici koja je stiščući kravsko vime pobudila u sebi ženstvenost i želju da njeno pupajuće poprsje makar i nehotice dodirne onaj koji ju doziva fićukom. On ju podsjeća na pijuk mladog jastreba, poletarca, željnog da prvi put u svojim oštrim prstima osjeti slasni plijen.
Hitra je žurna i radoznala, a po suncu se ravna na koji će pravac prema zovu i prispjelom znaku. Bose se noge neprestano posklizuju na ovlaženoj, toploj zemlji, poškropljenoj srpanjskom rosom.
I tako je bivalo s dana u dan dok ne krene gologlava, a tad će svake nedilje ranom zorom ići u selo, namjestiti glavu i onda na misu u novi život, novi životni zakoračaj koji će ju obično odvesti na drugi stan, na drugi dio atara, k voljenom i budućem dadi njene đečice». Eto dokaza! Ali eto i inspiracije za ovu prekrasnu pjesmu.
Dakle nisam slagao tvrdeći da je Ilija u svom srcu vrlo dobro pohranio svoja dječaka i momačka iskustva «sastana». Ali vratimo se «samici i gajdama» odnosno rečenom kolu. Analizirali smo jedno kolo «Ajd na livo» i vidjeli što se sve tamo događa, što se sve nudi i uzima. A oni noćni krivolovci s njihovim puškama i «puškama» su možda upravo u tom «narodnom veselju» nakon «priskakivanja štapa» «snašama», koje su do njih igrale u kolu, «šaptali». Što? Pa sigurno ništa o poslu na njivi. Konačno ako se šapće onda se to čini da se nešto prikrije, da ne čuje svatko, dakle nešto povjerljivo. Očito se radilo o «važnim poslovima» koji su se možda radili još dok su drugi igrali u kolu, u nakakvoj obližnjoj šikari ili čak u stanu, jer su stanari bili u veselju.
Na početku smo, opisivajući lokalitet stana, ustvrdili, a to tvrdi i naš ekspert Ilija, da su stanovi okruženi šumama. A gdje je šuma tu je i šumar. U Slavoniji se oko šumara pričaju doista najrazličitije priče a skoro sve se mogu svesti na jedno:»Šumar dođe na kajmak, udovici na konak.» Očito su stanarke spremale kajmak za malo bolje goste, recimo za šumara. Nećemo sada o kajmaku što se tiče njegove hranjive i ine vrijednosti. Ispada da je kajmak samo povod za «konak». Nemojte sada naivno misliti da je ova udovica šumaru ugostila, ponudila mu «polu pansion» jer on nije daleko od sela, od svoje kuće i svoje žene, mogao naći drugo prenoćište. Nije ova udovica nikakva hoteljerka. Ona je njega ugostila kajmakom, ali je i šumar obro kajmak! Pa nismo djeca! Konačno da to nije tako, zašto bi onda Ilija rekao:»U šumu se ćera marva, o šumaru čuva tajna.». Eto nam fine erotike gdje je možda na prvi pogled nismo ni očekivali.
|
- 00:02
-
Ukupno Komentara
(28)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – XI
11. SVATOVAC
Alaj voljim ići u svatove,
još u one ge je janje moje.
Udat ću se među đeverove,
da ne moram tovarit vozove.
Udat ću se udava mi draga,
al se bojim nabasat na vraga.
Sinoć Iva donio mi šljiva,
pe me nudi ajde moja budi.
Oj da mi se mati razudati,
sad bi istom znala đevovati.
Voljim piti vina i rakije,
i ljubiti što je najmilije.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Svatovi su u Šokadiji uvijek poseban događaj i to ne samo za one koji toga dana stupaju u brak. Onima, kojima je to svejedno, koji su to već «prebrodili», je važno ići u veselje, jer su svatovi uvijek predstavljali nekakvu «slobodnu zonu»; u njima je uvijek bilo daleko više dozvoljeno negoli pri nekom običnom veselju, u svatovima vrijede druge moralne norme. Jasno da je takvom «raspoloženju» pomogla i neumjerena konzumacija alkohola, pa je onda sve «ljepše», sve su «motke» spuštene jako nisko.
Nije onda čudo da ova žena pjeva:»Alaj voljim ići u svatove”. Međutim ne volji ona ići u svatove zbog svatova, zbog veselja, nego iz posebnog razloga u posebne svatove:
»Još u one ge je janje moje.» Neće ona u njima gledati svoju buduću ulogu mlade, kontrolirati i »kopirati» što se sve dogodilo «štoj usvit» a što ne. Ma to nju ne zanima. Važno je da je u tim svatovima njeno «janje». A šokački su svatovi uvijek dugi. Počimalo se već u petak navečer i to s tamburašima, pa do jedan ili dva sata po ponoći, onda u subotu već od oko 9 sati pa do narednog nedjeljnog jutra, dok kum ne ode kući, a rijetko je kada kum išao kući po mraku. U nedjelju se, uz još više slobode slavilo, opet sve uz tamburaše do noći. Ovo sam ovako malo opširnije opisao da vidimo koliko vremena svatovi nude onima koji ne moraju uvijek biti na vidiku, koji se mogu «povući u stranu», zabaviti mimo tamburaša, odnosno sa nekim drugim »tamburašom». To sve zna ova diva koja tako rado ide u svatove. Već joj se na glasu «vidi» kako jedva čeka.
Prilika je to da i ona razmisli o svojoj udaji, o njenim svatovima. A ona je već sklopila plan, zna za koga će se udati:»Udat ću se među đeverove, da ne moram tovarit vozove»! Ovdje najprije moramo napraviti kratki jezični ekskurs, moramo budnim čuvarima hrvatskog jezika objasniti, da mi dobro znamo o čemu se radi. Ovaj «voz» odnosno ovi «vozovi» nisu vlakovi. Ovi su vozovi zaprežna kola natovarena sijenom ili slamom. I Šokci se željeznicom još uvijek voze u vlaku! Malo je doduše nezgodno kad nekoga, koji je vlakom dugo putovao pitate, da li se navlačio? A on se u stvari navazio. Jasno!
Dakle, ova se diva hoće udati u kuću s više sinova. Čudno je da ne želi jedinca, da sve naslijedi, da bude prava gazdarica. Ne ona hoće «urpu» da ne mora tovarit vozove, raditi posao koji baš nije lak. Možda je lijena? No to nas ne zanima. Nudi ona nama daleko zanimljivije stihove.
Dakle ona u svakom slučaju razmišlja o udaji. Zašto? U našem bi kontekstu, želimo li mu ostati vjerni, a zašto ne, mogli ustvraditi, da se želi udati kako bi riješila svoj «gorući» problem: da uvijek ima «'no» što joj treba. Ili moram biti još jasniji? Hajde, da riješi svoj seksualni problem, da se više ne mora sakrivati iza tuđih gamara, po tuđim baščama, bježat nastan, da to konačno može radit kad joj volja, «ko i sav pošten svit». Unatoč njenog očito čvrstoga i konkretnoga plana ona se ipak boji: udaja (vidi zašto) joj je jako važna, čak joj je draga, jer kaže: «Udat ću se udaja mi draga”. Tvrdnja potpuno jasna. Međutim ovu jasnoću ipak muti sumnja:»Al se bojim nabasat na vraga»! E, ženska glavo, nemoš imat i jare i pare. Izgleda da taj baja iz velike familije, s puno braće koji će umjesto tebe «tovarit vozove» ipak nije najsretnije rješenje. Možda bi ipak bilo bolje ići za nekoga sigurnijeg, pa makar morala raditi i teže poslove?
Ona već očito razmišlja i o toj soluciji, jer kaže:«Sinoć Iva donio mi šljiva, pe me nudi ajde moja budi “. No ovaj se Iva čini pomalo naivan. Donio joj šljiva, jakog li mamca, i odmah, bez uvijenja «nudi ajde moja budi». Iva bi svoj problem očito htio riješiti s malo «ulaganja». Nisam siguran da je on za ovu divu prava prilika.
Svatovski tamburaši - Županja 1930. godine
Međutim kada čujemo njenu želju:»Oj da mi se mati razudati, tad bi istom znala đevovati”, stvar postaje jasnijom. Mogla bi se ona mirne duše udati i za ovoga «škrtoga» Ivu, pa ako ne ide ona će se razudati, dakle razvesti. U «ovom grmu» leži velika želja:»tad bi istom znala đevovati»! Da mi je ova pamet a 'ne godine! Ona se ne boji svoga novoga statusa raspuštenice, kako se to kod nas kaže. One su, čast izuzecima, uvijek «uživale» poseban «glas», njima je bilo «dopušteno» što drugima, posebno udanim, ženama nije. Ova naša upravo žali za tim. Mogla bi birati jer se više ne bi radilo o planovima za buduću udaju, nego «šišaj baja dok ide». Ako nije dobar ovaj, ima drugih. A i momci su, da ne govorim o oženjenim «ljudima», uvijek ovakve raspuštenice imali rado kao «pričuvne». U stvari one su bile glavne, njima se uvijek moglo ići, i najčešće od đevojke pravo k ovoj «kurtizani». Mlađi su kod njih, ako su im bili «po mjeri», imali i svojevrsne «tečajeve prvih koraka», puno je njih «prohodalo» kod ovakvih bivših snaša (samo što onda doma nitko nije peko pogaču). Kod nas je naime običaj da kada dijete prohoda baka u tu čast peče pogaču. Bake obično nisu zamjećivale ovakve «prve korake», vidjele nisu i tako i tako. Jedino su mogle čuti, recimo:»Joj, joj, jesil čula da vaš Mata ide k noj raspuštenici? Bože mili, tako lip momak pa daj spo na nju, gaduru?» Nekad je zabrinuta mama znala zvati i dadu u pomoć, dakle autoritet. No očevi tome nisu baš pridavali veliku pozornost, jer su možda i oni prošli istu «škulu» i samo se podsmijavali od veselja «štoj sin proodo».
Ovakve su žene imale i jednu daljnju ulogu: bile su savjetnice! One su, hvala Bogu na temelju bogatog vlastitog iskustva, rado savjetovale đevojke, učile ih kojekakvim «vještinama lovljenja». Jedna, veoma oprobana vještina je bila i navodna trudnoća. Ako se đevojki sviđa momak ona će već naći priliku, pa ako on baš i nije jako zagrijan, i ona će s njim «ostati noseća» ili kako se to još kod nas još kaže «kuljava», jer to je već određeno jamstvo sigurne udaje. Često su puta ovakve «trudnoće» trajale do zaruka, koji su morali biti na brzinu, dok mlada «još nema trbu'», zbog «svita», zbog «sela, da selo šnjima ne ispira usta». Znali su se na brzinu organizirati i svatovi. No za čudo nedogu poslije svatova se utvrdi, da je dijagnoza bila kriva. Ali diva je postigla što je htjela, njena mama je jako ponosna što joj se kći udala u «dobru kuću». U ovakvim slučajevima je najlošije prošao nesretni, bolje rečeno «neoprezni» mladoženja, kojega skoro nitko nije ništa ni pitao. On bi morao ponovit «tečaj» jer je očito pao na ispitu. Nerijetko ovakvi postanu «stalni studenti», jer im se «profesorice» jako svide, i nude im ono što kod kuće nemaju, a osladilo im se.
Djeveruša i djever u Babinoj Gredi 1968. godine
Još spomenimo i jednu daljnju ulogu ovih «prosvjetiteljica»: kortešovanje. Ne znate što je to? One su stari «instituti za upoznavanje budućih supružnika». Još vam nije jasno? One «sastavljaju» mladiće i đevojke, koji se kod njih, u njihovom «institutu» «pobliže» upoznaju, ali sve bez obveze na ženidbu. Ako što bude, bude, ako ne nikome ništa! Bojite se da su onda one ostale «kratkih rukava»? Makar šta! One su sve «kandidate» poznavale «u dušu», sve su ih one prije, ali i poslije «isprobale». Ma nebi one prodale «mačka u vreći». Njihova je «roba» uvijek bila dobro provjerena! Kod ovakih su raspuštenica uvijek bili najbolji divani. Njihovi su divani bili u pravilu jako dobro posjećeni, bili su najveseliji. Društvo je uvijek bilo dobro izmiješano, kod njih su se smjele igrati «društvene igre» koje su u drugim «poštenim kućama» bile tabu tema. I ti su divani uvijek duže trajali! Nikome se nije žurilo. Jedino ako je domaćica imala s nekim posebnim «poslovnim partnerom», dakle nekim oženjenim «čojkom» kasniji termin, onda je to već na vrijeme dala do znanja, kako ovaj ne bi morao čekati, ili, kao onaj u pjesmi «Jednoga jutra», morao doista doći kući «jednoga jutra».
Dakle, kod ovakvih je žena uvijek vladala potpuna sloboda. Onda nije čudo da su to i priznavale:»Voljim piti vina i rakije i ljubiti što je najmilije”! Tko prizna pola mu se prašta!
KRAJ PRVOGA DIJELA ANALIZE. DRUGI DIO SLIJEDI
|
- 00:10
-
Ukupno Komentara
(24)
POST S POVODOM - ETO NEK' SE ZNA
- 00:01
-
Ukupno Komentara
(37)
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – X
10. PARGARUŠA
© Franc
Ej pargaruša radila pargara.
Ajd pargar do pargara ne se pargar para,
sjela cura do bećara pa se razgovara.
Ej nadila mu ime šljingeraja.
Ajd pargar do pargara nek se pargar širi,
sjela cura do bećara pa se kokoširi.
Ej ajde diko, ajde janje moje,
ej da idemo kolu obadvoje..
Der, der lane moj, der javore,
oj deder lolo igraj do mene.
Ej ljubimo se i za druge smija,
ej grlimo se u tom nema grija.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Koliko je god diva u prošloj pjesmi bila povučena, toliko je ova “ratobornija”. Ima ona doduše toliko vremena da sa svojim “bećarom” razgovara, ne juriša ona na prvu, ali njena suzdržanost neće dugo trajati. Nek se zna štaj na stvari! Očito je taj njen razgovor s “bećarom” prošao za nju povoljno, ona sjela do “bećara pa se kokoširi”. Ovo “kokoširenje” može biti u najmanju ruku dvojako: postigla je svoj cilj, osigurala si “bećara” i sada drugima, koje su možda također na njega “bacile oko”, inati uspjehom. Ona u svakom slučaju i dalje ima inicijativu. Ne zove on nju da idu u kolo nego ona njega. Ona se očito zaljubila preko ušiju. Hajde, dobro je. Put do kola, a kolo je obično bilo navečer, je u pravilu bio mračnim šorovima, sokacima, drumovima. Nije baš bilo “opasnosti” da ih netko vidi. Ali ona ne traži anonimnost, ona se očito ne želi pred nikim skrivati. Ima se dojam da su oni u najmanju ruku zaručnici, jer tek poslije zaruka je diva smjela s đuvegijom javno 'odati. Ona svoju zaljubljenost pokazuju među čitavim svitom: u kolu! Ona ga poziva”Oj deder lolo igraj do mene” . Uvik se u kolu vidilo tko do koga igra i uvijek se “znalo” u kakvoj su oni vezi, pa čak i onda ako je to bila tek puka slučajnost ili pak prvi pokušaji približavanja. Svako su kolo neke neminovne babe pratile, njihovom budnom oku ništa nije moglo promaći, za svaku su one prigodu imale spremljeno obrazloženje, čak “tvrdnje”.
Ako dakle ova diva, znajući koju ulogu kolo uz čisto zabavni karatker, uz sociološki također, ima, koje se sve “opasnosti” tamo događaju, koje priče oko kola kruže i koje joj moguće sankcije prijete, otvoreno poziva “bećara” da uz nju igra, onda je ona spremna na sve. A tako se i dalje ponaša. Ide do kraja, jer ljubiti se i grliti “nije grijeh”. Netko je ovdje zakazao, no nije nam uloga tražiti krivce za neuspjeli odgoj. A zašto bi konačno ovo trebalo biti znak neuspjelog odgoja? U uvodu smo vidjeli da su Babogreci glede ovih stvari bili daleko liberalniji od ostalih. Da li ovo čak odstupa od tog liberalizma ocijenite sami. Ovdje postoji u svakom slučaju opasnost, da se veoma transparentna erotika na ovom vlažnom tlu oklizne u čisti sex!
|
- 00:05
-
Ukupno Komentara
(25)
|
|
|
