Marketing
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II. DIO
Kiša pada po livadi, čija je livada?
Livada je djevojačka, čija je djevojka?
Otud ide mlado momče, čizmom rosu trese.
Stan djevojko, dušo moja, moraš moja biti!
Nit ću stati i stajati, nit ću tvoja biti!
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Radnja ove pjesme se događa na livadi. Taj ambijent do sada još nismo imali. A livada je ne samo važna zbog trave, sijena kojim se hrani «marva»; ona zbog svojih «idiličnih vrlina»: zelena trava (odmara oči, djeluje umirujuće), mekoće tla (ko ćilim mekana, ne žulja), obično dalje od puta (nudi dobar zaklon), kanala ili potoka koji kraj nje protiče (higijenski razlozi) i drugih, ima određenu prednost: omiljeno je mjesto sastanaka koji upravo zahtijevaju sve ove odlike, raspolaže svom potrebnom «infrastrukuturom». Ali danas je taj ambijent sve više negoli inspirativan za spomenute «sastanke» jer «kiša pada po livadi». A uz to se još ne zna «čija je livada»? Ako je vlasništvo nekog «zagrebanog» gazde onda se dobro mora paziti da se ne «utaba», da se izbjegne sukob s «goropadnim gazdom». No veoma brzo je jasno:»Livada je djevojačka». E, to je već bolje. Lakše je izaći na kraj s djevojkom nego s «njakim» gazdom. Ali «čija je djevojka»? Kad bi momak to znao bilo bi mu lakše izračunati svoje «šanse», ali ona je očito nepoznata, pa se mora upustiti u avanturu s nepoznatim ishodom. No to njemu ne pričinjava nikakav problem. Ovdje njegovo iskustvo itekako dobro dođe. Nije važno čija je; pitat ću je pa će mo vidjeti.
Međutim on ne pita djevojku za «podatke iz osobne iskaznice», nego prolazeći kroz rosnu travu naređuje:»Stan djevojko, dušo moja, moraš moja biti!» Ne nudi nikakvu alternativu, ne nudi nikakav razlog zbog čega bi ta djevojka, koje je ipak vlasnica te livade, trebala slijediti njegovu zapovijed. I kad bi sada mogli doživjeti erotiku u jednom doista neobičnom ambijentu, na livadi mokroj od kiše, po kiši, kad bi već mogli početi uočavati obrise djevojačkih grudi pod mokrim oplećcem, kad smo već spremni gledati strasnu ljubav u blatu, kose s kojih se cijedi kiša (Šokci samo pri ovom poslu skinu kapu! U «mom» Mati sam među inim o ovom «poslu» rakao i ovo:»Mi Škoci na to ni ne gledamo ko na poso, iako strogo pazimo da ga redovito obavljamo, jer ga radimo ko od šale. Naj pravi poso njekda moremo i zaboravit. Al vaj, nikad!”), jauke koji se isprepliću s tonovima krupnih kišnih kapi, gledati kako curi sa svih strana, klizanje po blatu ali i po određenim «izlučinama», ova nam «gazdarica mokre livade» bezobrazno krade užitak: »Nit ću stati i stajati, nit ću tvoja biti» i ostavlja nas na kiši, na cjedilu!
© KUD ORAČ
Vjerujem da je ona svojim šturim, neočekivanim držanjem razočarala ne samo nas nego i ovoga momka. Iako je nije poznavao vjerojatno je zbog činjenica da su na toj iako mokroj livadi, unatoč kiše koja pada, sami, da onda nije vrag da neće biti ništa. I kao da gledam ovoga diktatorski nastrojenoga momka kako raširenih nogu, s rukama na bokovima, otvorenih usta u koja mu s kape polako padaju teške kapi hladne kiše, sav zabezaknut gleda i ne može doći k sebi, jer ovako nešto vjerojatno još nije doživio. Da njemu neka cura kaže ne! Da se njemu neka diva ne pokorava! Svašta! Moguće je da on i dalje stoji na toj livadi i da još nije došao k sebi.
Post je objavljen 20.08.2007. u 00:05 sati.