Marketing
DALA SAM I DAT ĆU – I SINOĆ SAM I SAD ĆU – II.DIO
© Mata P. Blažićev
Da sam znala ne bi se udala
pa bi bolje u kolu igrala.
Da ni zvona i noga zvonara
ko bi moga budio bećara?
Ide dika priko jasenika
vodu gazi i meni dolazi.
Diko moja priko kola priđi
poljubi me pa ope otiđi.
Svaku analiziranu pjesmu možete poslušati na mp3-playeru desno
Šokadija očito ne može bez kola. Evo nas opet u kolu, «Opšaj diri». Baš dobar naslov. Dobro se uklapa u naš «znanstveni rad». Šalim se. Pa već se od samoga početka vidjelo da smo ovu temu počeli, doduše prema nekim znanstvenim principima, no ipak bez zahtjeva znanstvenosti. Ako pak netko na kraju zaključi da je znanstvena, tim bolje.
E, moja ženska glavo! A tko te je tjerao da se udaješ? Zaljubila se i udala možda «nadvoj, natroj» bojeći se da nema drugih momaka, da je «vaj najbolji», jer je možda bio prvi? Ova je mlada žena, jer u kolo baš nisu išle starije (izuzev svatova ili nekog važnijeg obiteljskog slavlja), već razočarana. Neće doduše reći pravu istinu, pravi razlog svojeg razočarenja, međutim tvrdnjom:»Da sam znala ne bi se udala, pa bi bolje u kolu igrala» dovoljno otkriva svoju ozbiljnu bračnu situaciju. Nebi ona stvarno «bolje igrala», jer bolje ne zna. Ona vjerojatno žali za onim što se događalo oko kola u mraku, na putu do kola, na «dugom» putu «iskola», za «infrastrukturom». Zato ona dalje pjeva kao da stvarno nije udata. Pa nije nam odmah na početku morala reći istinu; mislili bi da se ona doista nije udala, jer bi onda daljnji tekst bio logičniji.
Ona prividno hvali «zvonara i njegovo zvono», jer da nije njega, tko bi njenog «budio bećara»? Kažem prividno. Ja sam uvjeren da se ona ljuti na ovoga «zvonara», da želi da njega nema pa da ona onda mora buditi «bećara», povući u ranu zoru za tko zna od «koga» ukočeni «jedek» (konopac). Tako bi snažno «vukla» dok «zvončići» nebi «prozvonili», i iz njih do kraja iscurio i posljednji «glas». Stiče se dojam da je ona nakon ovoga veoma dojmljivoga buđenja otišla i u «jaseniku» čeka da vidi da li se ovaj pospanko digo. Možda zna kako se kaže:»Ko kasno ide spavat, tom se ujutro ne diže!» Međutim ovaj se digo, dakle ustao je. Ma kako se nebi digo probuđen takom «zvonjavom»?
© Mata P. Blažićev
«Ide dika priko jasenika, vodu gazi i meni dolazi», kaže ona. Međutim ostaje nam dužna odgovor o tipu ovoga susreta: da li će se ovaj «prodrmani» još ljut što se nije naspavao, pokušati osvetiti, «nagrditi» je, «osvetit joj se»? Moguće je, jer on «vodu gazi». No to može biti i od bijesa. Može doduše i od ljubavi, jer kad netko gore gori nije mu dolje hladno. Al se onda razmišlja o prehladi! Kraj ovoga susreta je otvoren. «Vrati koko što si pozobala»? Možda ipak nije bio «po mjeri» ove razočarane snaše «zvonarice», jer se ona brzo vraća kolu i priželjkuje: »Diko moja priko kola priđi, poljubi me pa ope otiđi». Ovdje se očito bolje osjeća prema onoj: di bolje, tam dulje!
“Opšaj diri... E, moja ženska glavo! A tko te je tjerao da se udaješ?. Nisi li ovdje malo prestrog. Ne kažem da nemaš pravo to reći. Možda bi se trebalo malo suosjećati sa snašom. Dešava se to. Meni ljepota njenih riječi ne dozvoljava prostor za strogost. “
Sigurno već znate tko mi je ovo napiso. Jest! Mata Blažićev. On jest moj drug, prijatelj ali do danas nisam znao da on tako brani ženski svit. Blago njegovoj žene! On je suosjećajan. Ako meni spočitava strogost onda on svojoj nije strog. Al kad on kaže “možda bi se moglo malo suosjećati sa snašom” onda mi to miriše malo na suosjećanje s računicom. Nije to Mata rekao. Nedaj Bože! Ja to samo tako mislim. Sad ću ja suosjećati s tobom, a onda ti samnom. Štaj to onda? Međusobno suosjećanje. I budući on ne kaže koliko bi se dugo trebalo suosjećati, dakle koliko se te su – osjećaje treba ograničiti, ili možda ne, iz tog se može svašta “roditi”, jer “vrime nosi svoje”. A on sam kaže “Dešava se to”. I ja rado vjerujem da se to dešava i da će se dešavati. Ali ljudi moji krv nije voda. Ako se već radi o suosjećanju onda se taj su-osjećaj osobi s kojom suosjećamo mora i pokazati. Što bi inače ona imala od nekakvog suosjećanja na daljinu? I sada zamislite da ta snaša, da ostanemo kod našega prijmera, počme plakati, da joj bude toliko teško da joj je sve crno prid očima, samo što ne padne. Prvi je korak pomoći da ju prihvatimo da ne padne, da je ako ne može sama, odnesemo da legne, da joj zbog smetnje u krvotoku uzrokovane stresnom situacijom dignemo noge, da joj potom osvježimo lice, da je malo podignemo i damo joj piti vode, i da je ne ostavimo samu, da s njom razgovaramo da vidimo da li je vremenski i prostorno orijentirana ali i sugurna da nije sama, da je ne uhvati panika. I recimo da ta kriza u neko doba noći prođe, da se ona dobro osjeća, da se iza kratkog sna probudi i vidi “spasitelja” kako sjedi kraj nje na krevetu. Ovaj bi joj onda ispričao što se dogodilo, što je on sve poduzeo da je spasi. I kakva bi njena reakcija bila? Ta da mu se zahvali? A na koji način? Pronađite vi. Ja znam!
Post je objavljen 27.08.2007. u 00:05 sati.