azhdaja

utorak, 29.08.2006.

Footis footilitatis

Navali narode, nagradna igra - limenka Murphy's-a ko poklika sve lopte! Počinje od sad pa dok ... ne popijem pivo istoimeno!

-- silly moi

- 01:21 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 22.08.2006.

Uvik postoji škartoc...

Ljudi kažu da dvije stvari u životu ne treba mijenjati, jednom kad ih nađeš u dobrom svjetlu: frizera i mesara.
Mesara ću prepustit mami i onim dragim tetama iz menze, jer budem li ga ja birala, vjerojatno ću odustat od jedenja mesa, a to ne želim. A frizera ću promijenit sigurno, ili se više uopće neću šišat.
Danas je, naime, dan kad sam se razočarala u svojoj dugogodišnjoj frizerki.
Ne znam jel ona retardirana, ili samo slabo čuje, ali činjenica je da je za vrijeme razgovora prije šišanja jako dobro kužila kakvu frizuru želim, čak sam joj priložila i fotografiju, ali sad ne izgledam tako. Da, možda djevojka sa slike ima kvalitetniju kosu, ali ne može bit baš toliko drugačija od ovog čuda koje sad ponosno vijori na mojoj glavi, uz pomoć siverske bure. Sreća da ne živim u Senju, jebote...
Dok me šišala, bilo je ok. Nikad zapravo nemam pravu sliku o kosi dok je ne osušim, pa se nisam pretjerano bunila kad mi se učinilo da onaj «malo» koji sam ja upotrijebila objašnjavjući joj koliko će mi dignut kose i onaj «malo» koji je ona dizala s moje glave nisu niti braća, ni rođaci u trećem koljenu, a kamoli identični blizanci. Ali nisam se bunila, rekoh – valjda mi se čini, a ona me još nikad nije loše ošišala.
Nisam se bunila ni na šiške, zapravo su mi čak i sad ok, možda jedina stvar kojom sam još uvijek zadovoljna.
Ali kad mi je nakon što sam izričito naglasila da ne želim nikakvo kovrčanje kose ona nakovrčala kosu (kako – ne znam!), e onda sam skužila da ona gospođa koje me gleda iz zrcala možda dobro izgleda, ali to nisam ja! I to nije ona frizura koju sam ja htjela!
Sjetila sam se svoje sestre koja me prije par godina obavijestila da se ošišala riječima «Mala, izgledam ko Rod jebeni Stewart» i kako sam je iskreno žalila, ali činjenica je da je Rod Stewart ipak NETKO, dok sam se ja u ogledalu sama sebi činila kao NEŠTO.
Da stvar bude bolja, očito mi je s kosom otišlo i ono malo razbortitosti šta mi se tu i tamo učini da imam, pa sam se sveudilj divila skupa s njom čudu na mojoj glavi, koja je sad izgledala veća nego prije (za one koji me poznaju: da, moguće je.).
Još bih sve kompilmente možda i inače prtrpjela, ali sad mi je potpuno nejasno kako nisam reagirala na kompliment «Faca ti sad izgleda potpuno drugačije!».
A KOJI JE KURAC FALIO MOJOJ FACI U TRENUTKU KAD SAM UŠLA U SALON?!!!
Prošlo je par sati i sad sam se već nekako privikla. Oprala sam kosu još jednom pa je bar ravna, a ne izgledam kao sredovječna dama iz šezdesetih, što je vidan napredak.
Tješi me što su mi šiške ok, kao što rekoh, takve sam i htjela, ali kad zavežem rep pa on nije onako lijepo dug kao što je bio, nego mi na glavurini strška neki batrljak, lagano mi dođe da odem opet kod nje i kažem joj da je koza i da je moj tata je jači od njenog i da su joj ružne cipele.
Pa će ona vidit onda!
Moja kosa raste, al njene cipele ne postaju ništa ljepše! Makar...tko zna? Mislila sam da ni glva ne raste, pa sam se očito zajebala...
Znate što?
Večeras je Oz.
Ja imam razloga za život.

--lydia

- 19:35 - Komentari (35) - Isprintaj - #

četvrtak, 17.08.2006.

Da me oće Stipe...

LEGENDO!!!

--chinchi

- 18:31 - Komentari (21) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 14.08.2006.

Ugodno s korisnim

Često slušamo kako je dobro spojiti ugodno s korisnim. No kako uistinu spojiti ono sto je ugodno s necim sto je korisno? Evo jednog mog razmišljanja:
Klanje svinja:korisno
sex:ugodan
Dakle sex sa sestrama Lijanovic obucenim u nauljeni crni latex kupajuci se u iznutricama frisko zaklane svinje je i ugodan i koristan. Podjeli cijelu stvar sa svojim patuljastim prijateljem iz Njemačke, onim sa fetisem na latex. I voila, hedonisticka uzivancija bez onog dosadnog osjecaja krivnje sto ne radite nista korisno...mmmMljac! Našiljite čakiju i ne zaboravite na zastitu!
Inđoj!

Pusa&pozdrav do iduceg puta, srdačno Vaš
--Karaizbunara

- 00:22 - Komentari (21) - Isprintaj - #

subota, 12.08.2006.

Utjeha doze

Jebo sam te sinoć. Usku, glasnu, ludu,
U ulici kobnoj, punoj igli, smeća,
Naslonjenu na zid, u očima ti sreća,
A ja se samo čudim čudnovatom čudu.

Nisam znao, nisam. O, da sam bar znao,
Da se na me pališ, punog droge slasne,
Dok su tvoje oči tako zdravo jasne...
Vjeruj mi, odavno s porokom bih stao.

Sve baš, sve je ovdje: guzice i sise,
Sve što tolko želim, sve čemu se divim,
A sad još i vidim – nigdje ti ne vise!

...i onda se budim, ne osjećam se živim...
Ja sam ipak narkić, a ti umišljena koza...
Neću dobit pičke, al` ostaje mi doza.

--lydia

P.S.Nadam se da se nitko od fanova (ako ih ima) neće naći uvrijeđenim. "Utjeha kose" je i meni jedna od najdražih hrvatskih pjesama, ali volim i svoju mamu pa se nekad rugam s njom.

- 23:32 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 10.08.2006.

Pohvatat ću ja vas...pohvatat ću vas makar mi to bilo zadnje sto ću učiniti u životu!!!

32 komada:
pet - lijeva noga
šest - desna noga(uključujući i jedan na malom prstu sta posebno svrbi i živcira)
četiri - lijeva ruka
sedam - desna ruka
četiri - lice
dva - vrat
tri - trbuh
jedan - guzica(dobro da je samo jedan)

zaštita:
-sredstvo protiv te gamadi
-sredstvo za poslije uboda
-ono smeće od raida kaj se ušteka u struju
-pokrivam se s dekom i poplunom, do vrata
-očajnicki pokušaj-počela sam držat zatvoren prozor danonoćno


I još ih ima...svugdje su oko mene, čujem ih u snu kako zuje, kako me bodu, budim se, ubijam ih, al oni dolaze, dolaze i dolaze...ko da nije dovoljno da mi ljudi oko mene piju krv, još mora i ta nastrana gamad, i to doslovno! I svrbi, brate, za popizdit. Ako ko zna kak ih se riješit, savjeti su dobrodošli. Samo nemojte govorit da trebam jesti paradajz, jer ja ne jedem paradajz!

--chinchi

- 00:54 - Komentari (12) - Isprintaj - #

srijeda, 09.08.2006.

Ta divna stvorenja...

Razmišljajući tako o Malom R, svom divnom nećaku, i sveopćoj oduševljenosti koju on izaziva kod svih pripadnika moje uže i šire obitelji, a Bogu hvala, ima nas ko žutih mravi u obje, pozabavila sam se mišlju o tome kako je uopće imati djecu. Napraviš ih s guštom (ne kažem da s guštom primaš vijest o tome da su napravljeni, ali u većini slučajeva sam čin pravljenja je poželjan, naročito u današnjem svijetu, kad se prigovaranje promiskuitetu smatra konzervativnim, a učestalo pitanje «jebeš li šta?» i zadiranje u tuđu intimu najboljim pokazateljem emancipacije), rodiš ih teškom mukom, plaču ti po noći i izazivaju podočnjake, oduševljavaju te raznim glupostima, puno ulažeš u njihov odgoj i sreću, ako si normalan, da bi ti na koncu vraćali potpunim bezobrazlukom, i to već od najranije dobi.
To sve skupa govorim samo zato što sam se sjetila jedne zgode, koju sam očito potisnula jer mi je jedno od najneugodnijih sjećanja iz djetinstva. Radi se, naime, o razdoblju tijekom rata, makar sam rat nije razlog zbog kojeg je sjećanje neugodno.
Živjeli smo u hotelu, mama, tata, brat i ja. Tata bi po dva tjedna, više-manje, boravio u gardi, a onda bi se preko vikenda pojavio doma. Ustvari, nemam pojma jel` bilo dva tjedna, ali meni se činilo da je puno, jer sam imala pet godina pa mi se sve činilo većim i dužim nego što je bilo.
Moj tata i ja nismo se dovoljno dobro poznavali. U to vrijeme dosta sam se odvikla od njega pa mi i nije naročito nedostajao, a kad bi bio doma, bio bi previše umoran, vjerojatno i tužan, da bi se bavio mnome. Bez obzira na to, sigurna sam, tj. znam, da sam ja njemu jako nedostajala.
Jednom je u vojsci ostao malo duže nego što je bilo uobičajeno, opet nemam pojma koliko je to vremena bilo, ali svakako dovoljno da bi čak i malo, razigrano, samom sobom zaokupljeno derište primijetilo da ga jako dugo nema. Kad se konačno pojavio na vratima hotelske sobe, prekinula sam igru, stala u stav «pucajte u prsa», raširila ruke i iz petnih žila oduševljeno se proderala: «Pa di si ti, majku ti jebem!!!»
Tata me šokirano pogledao, izustio «Lydia...», odglumio na četiri mikrosekunde da je ljut i strog, a onda je umro od smijeha. Hiroaki je za to vrijeme bio zgrožen i govorio mi da sam bezobrazna, jer je on bio dovoljno velik da zna kako moj uzvik ne spada u kategoriju uzvika oduševljenja, već u kategoriju uzvika zbog kojih se ljudi katkad jako naljute jedni na druge. Da stvar bude bolja, opsovala sam svoju pokojnu (tada još uvijek živu) baku, koja nikad, ali baš nikad nije psovala, i vjerojatno bi je njeno slabo srce u tom trenu bilo izdalo, da je kojim slučajem čula što izvikuje njena (tada najmlađa) unuka, istim onim ustima kojima bi je tu i tamo poljubila.
Meni je bilo grozno neugodno, Hiroakiju vjerojatno također, a tata je prvo odradio umiranje od smijeha pa onda odlučio ne komentirati-nikad.
Jučer sam se prvi piut nakon rođenja same zgode sjetila toga i podijelila je sa sestrom. Ona ju je podijelila s tatom, koji je opet urlao od smijeha i ustvrdio kako se toga ne sijeća. Razumljivo, jer je sjećanje degutantno, a i ja sam ga potisnula.
Djeca su mala, odvratna đubrad.
Nekad mi se čini da ih uopće ne želim imat, ali budu li tako odvratna kao što sam ja bila, priuštit će mi mnogo zabave, pa ih želim barem 12.
Jedva čekam da Mali R spontano opsuje moju mamu!


--lydia

- 21:56 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 02.08.2006.

Potpisivaj!

Šef: Evo ti ugovor pa pročitaj i potpiši.
Ja: Potpisujem oba primjerka ili...?
Šef: Znači nisi pročitao. Imaju tri primjerka.
Ja: E, ali jedan ostaje meni.
Šef: Znači, ostaje tebi pa nećeš potpisivat !?
Ja: Pa boli me kur..., ups, ispričavam se, gospon direktore.
Šef: Krasno, krasno... Inženjer...

--hiroaki

- 16:40 - Komentari (8) - Isprintaj - #