Razmišljajući tako o Malom R, svom divnom nećaku, i sveopćoj oduševljenosti koju on izaziva kod svih pripadnika moje uže i šire obitelji, a Bogu hvala, ima nas ko žutih mravi u obje, pozabavila sam se mišlju o tome kako je uopće imati djecu. Napraviš ih s guštom (ne kažem da s guštom primaš vijest o tome da su napravljeni, ali u većini slučajeva sam čin pravljenja je poželjan, naročito u današnjem svijetu, kad se prigovaranje promiskuitetu smatra konzervativnim, a učestalo pitanje «jebeš li šta?» i zadiranje u tuđu intimu najboljim pokazateljem emancipacije), rodiš ih teškom mukom, plaču ti po noći i izazivaju podočnjake, oduševljavaju te raznim glupostima, puno ulažeš u njihov odgoj i sreću, ako si normalan, da bi ti na koncu vraćali potpunim bezobrazlukom, i to već od najranije dobi.
To sve skupa govorim samo zato što sam se sjetila jedne zgode, koju sam očito potisnula jer mi je jedno od najneugodnijih sjećanja iz djetinstva. Radi se, naime, o razdoblju tijekom rata, makar sam rat nije razlog zbog kojeg je sjećanje neugodno.
Živjeli smo u hotelu, mama, tata, brat i ja. Tata bi po dva tjedna, više-manje, boravio u gardi, a onda bi se preko vikenda pojavio doma. Ustvari, nemam pojma jel` bilo dva tjedna, ali meni se činilo da je puno, jer sam imala pet godina pa mi se sve činilo većim i dužim nego što je bilo.
Moj tata i ja nismo se dovoljno dobro poznavali. U to vrijeme dosta sam se odvikla od njega pa mi i nije naročito nedostajao, a kad bi bio doma, bio bi previše umoran, vjerojatno i tužan, da bi se bavio mnome. Bez obzira na to, sigurna sam, tj. znam, da sam ja njemu jako nedostajala.
Jednom je u vojsci ostao malo duže nego što je bilo uobičajeno, opet nemam pojma koliko je to vremena bilo, ali svakako dovoljno da bi čak i malo, razigrano, samom sobom zaokupljeno derište primijetilo da ga jako dugo nema. Kad se konačno pojavio na vratima hotelske sobe, prekinula sam igru, stala u stav «pucajte u prsa», raširila ruke i iz petnih žila oduševljeno se proderala: «Pa di si ti, majku ti jebem!!!»
Tata me šokirano pogledao, izustio «Lydia...», odglumio na četiri mikrosekunde da je ljut i strog, a onda je umro od smijeha. Hiroaki je za to vrijeme bio zgrožen i govorio mi da sam bezobrazna, jer je on bio dovoljno velik da zna kako moj uzvik ne spada u kategoriju uzvika oduševljenja, već u kategoriju uzvika zbog kojih se ljudi katkad jako naljute jedni na druge. Da stvar bude bolja, opsovala sam svoju pokojnu (tada još uvijek živu) baku, koja nikad, ali baš nikad nije psovala, i vjerojatno bi je njeno slabo srce u tom trenu bilo izdalo, da je kojim slučajem čula što izvikuje njena (tada najmlađa) unuka, istim onim ustima kojima bi je tu i tamo poljubila.
Meni je bilo grozno neugodno, Hiroakiju vjerojatno također, a tata je prvo odradio umiranje od smijeha pa onda odlučio ne komentirati-nikad.
Jučer sam se prvi piut nakon rođenja same zgode sjetila toga i podijelila je sa sestrom. Ona ju je podijelila s tatom, koji je opet urlao od smijeha i ustvrdio kako se toga ne sijeća. Razumljivo, jer je sjećanje degutantno, a i ja sam ga potisnula.
Djeca su mala, odvratna đubrad.
Nekad mi se čini da ih uopće ne želim imat, ali budu li tako odvratna kao što sam ja bila, priuštit će mi mnogo zabave, pa ih želim barem 12.
Jedva čekam da Mali R spontano opsuje moju mamu!
--lydia
Post je objavljen 09.08.2006. u 21:56 sati.