|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
lady.avatea@gmail.com
VRLO VAŽNI LINKOVI:
HopeForAfricanChildren
UNICEF
World Press Photo
SaveTheChildren
Children Of Africa Charity
Jesu li vam ikad spasili život? Meni jesu. Da onaj čovjek nije viknuo i upozorio me da se okrenem bila bih gotova. Mislim da sam tad prvi puta pomislila: "Netko stvarno želi da ostanem ovdje." I to je bilo to. Nikad više nisam pomislila da bih mogla otići, kako bi bilo lijepo da me nema itd. itd.
Ne, lažem. Jesam. Pomislila sam. Ali nikad za ozbiljno, uvijek bih se pokajala. Znate kako je lakše podnijeti svakodnevna sranja? Samo si govorite da ste tu s nekim razlogom, da morate napraviti nešto važnog i da će se sve na kraju isplatiti.
Ponekad stvarno djeluje.
Ili si možete govoriti da ste tu sasvim slučajno, bez ikakvog smisla i da ćete prije ili kasnije skončati svoj život na neki mizeran ili manje mizeran način.
Vidjela sam puno ljudi koji su odustali prije vremena, upropastili svoje prilike za bolji život. Neki od njih su i moji bivši školski kolege. Jednoga od njih vidim prilično često kako se vuče ulicama bezizražajnog lica i samo životari iz dana u dana. Kao da čeka da će se svi problemi riješiti sami od sebe.
Život je izazov- suoči se s njim.
Život je obveza- ispuni je.
Život je igra- odigraj ga.
Život je borba - prihvati je.
Život je pustolovina- poduzmi je.
Stari Casanova je rekao: "Samilost nam poklanjaju, za zavist se moramo pomučiti."
(Vidi se da se on pošteno pomučio)
Nedavno sam pročitala zanimljiv članak o zavisti (ne pitajte me gdje jer ni sama ne znam gdje skupljam nepotrebne informacije).
Dakle, razlikuje se tzv. "crna" zavist , odnosno zloba, kad nekome zavidimo na postignutom uspjehu te "bijelu", motivirajuću zavist koja nam može poslužiti kao ljestve k uspjehu. Naravno, tko se na njih želi popeti ne smije preskočiti nijednu prečku.
Moram priznati da sam se složila s tim tekstom. Pa istina je da nas malo zavisti ponekad tjera da se potrudimo i uspijemo u nečemu. Zar nije? Iako se zavist smatra lošom karakternom osobinom, to je osjećaj o kojem nitko ne želi mnogo znati, a svima nam je dobro poznat.
Biti zavidan ne znači uvijek namršteno sjediti i gledati nekog tko ima nešto što mi nemamo.
Mogu se kladiti da je upravo zavist više puta poslužila kao mala motivacija za vaš uspjeh. Bijela zavist, naravno.
Najveći problem crne zavisti je da ljudi ne mogu živjeti vlastitim životima, da u njima pronađu smisao i zadovoljstvo. To ih tjera da se stalno uspoređuju sa drugim ljudima, trujući život i sebi i svima oko sebe.
Ipak, najvažnije je da vjerujete u sebe i svoje sposobnosti jer bez toga nema ništa.
Započela sam pisati priču o njezinu životu, ali nisam je mogla dovesti do kraja. Možda i zato jer se njezin život može svesti u pet rečenica. Nikad je nitko nije toliko upoznao da bi shvatio njezin unutarnji svijet. Nije to dopustila ni meni. A bila mi je poput bake. Jedno od mojih najranijih sjećanja je vezano uz nju, ljuljačku i njezinu izmišljenu pjesmicu. A mnogi su je ljudi uzimali zdravo za gotovo. Nije imale muža, djece, obrazovanja. Samo je znala raditi. Ali volim je.
I mrzim se opraštati od ljudi koje volim. Već sam ih izgubila troje, zar će ona biti četvrta?
Zovu to krugom života. Svi jednom odu. Ostariš i odeš. Oboliš i odeš.
Smrt i život su dvije posve različite stvari koje nemaju veze jedne s drugom. Kad vlada život, smrt ne postoji. Kad nema života, vlada smrt. Tako je barem rekao Epikur.
Ili život je samo prijelazno razdoblje između dvije krajnosti. I to je netko rekao.
Ali, sad se trenutno ne mogu prisliti da uopće slušam ili razmišljam o filozofiji, bitku itd. itd. Samo jedna misao mi se mota glavom: Život- dobar. Smrt-loša. To svi valjda mislimo kad se radi o našim voljenima. Sebični smo i želimo ih zadržati.
A ja želim zadržati nju...
Evo. Sve je gotovo. Škola, norijada, profesori, raska, razred. Svemu je došao kraj. Možda još nisam svjesna da je gotovo jer se osjećam kao da sam na dužem vikendu.
I znate što? Drago mi je da je završilo. Toliko se pripremaš za kraj da ti već dosadi. Neke se stvari više neće ponavljati i drago mi je zbog toga. Nestali su neki strahovi iako će se opet pojaviti u drugom obliku. Ali to je duga priča.
Prvo što ću napraviti je uzeti dobru knjigu u ruke. Već dugo nisam čitala nešto za svoj gušt. A stalno mi predlažu dobre knjige pa ću imati puno posla.
Zatim moram nabaviti haljinu za maturalnu večer prije nego me mama izludi. Ako mi donese još jednu sliku anoreksične manekenke u ružičastoj balskoj haljini i rukavima na puf, pojavit ću se samo u skijaškom odijelu. Bit će crna klasična haljina i gotovo.
Aha. Moram i početi učiti za prijemne. I to ću napraviti odmah čim smanjim broj opcija fakulteta na najviše dva. Majka mi kaže da će vrhunac njezina života biti kad ja diplomiram. E pa želja će joj biti ispunjena. Makar ja krepala od rada i učenja, vidjet će me s diplomom u rukama. Tako je bilo sad. Presretna je jer sam završila gimnaziju, ne moram polagati maturu, a ne zna kako je bilo teško do toga doći. Ali to je valjda tako. Djeca ne žele zabrinjavati roditelje bez obzira na bilo što. Ja se dobar dio života toga držim.
Četvrtak je, ja nemam škole i idem leći na krevet i slušati glazbu. Pozdrav svima.
Još samo 3 dana...
Jedna epoha mog života završava, a druga je već pred vratima.
Nema više dnevne rutine od koje su se sastojale posljednje 4 godine mog života. Nema budilice u 6:27 (da, točno tad), trčanja po kavu pa provjeravanja maila, pa oblačenje, traženje druge cipele, proučavanje teleteksta... To sam sve radila u tih 45 min prije polaska u školu.
Nema više onog simpatičnog čovjeka koji svako jutro prođe autom pored mene i pozdravi me.
Nema više brojanja minuta (doslovno) pri kraja zvona i opće veselje kad zvoni za kraj 7. sata.
Još samo 3 dana... i neću se više moći zvati gimnazijalkom.
Mrzim promjene i teško im se prilagođavam, mrzim počinjati ispočetka.
Ali kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore. Za 5 godina ću pisati tužaljku za faksom.
Samo je prijelaz problematičan, taj osjećaj izgubljenosti. Ali opet ću se naviknuti na novonastalu situaciju. Baš kao i svaki puta dosada.
Moram. Moram se osvrnuti na strku oko Da Vincijevog koda. Nisam čitala ni gledala ali prvom prilikom jurim u kino pogledati taj sporni film.
Isus je prikazan kao muž Marije Magdalene s kojom je i imao dijete. I Crkva naravno, odmah oštri pandže jer to baca sjenu na 2000 godine kršćanstva.
Kao prvo, to je film koji nije "nastao prema istinitoj priči" i kojemu ne morate povjerovati. A nije ni Biblija 100 % istinita.
Sad mi nije jasno zašto se taj Opus Dei toliko uplašio. Zar misle da smo idioti koju povjeruju u svaku glupost koja se nađe na filmu? Ako je netko pravi vjernik, ništa ga neće moći razuvjeriti u neke činjenice.
Ali ne.. oni odmah kreću u napad.
Zato baš i ne vjerujem u Crkvu. I to u Crkvu koja širi svoj nauk i utjecaj kako im se prohtije. Malo su miroljubivi u Božje ime, onda vode ratove u Božje ime, pa se odluče obogatiti u Božje ime, pa zabranjuju kondome u Božje ime, pa ih onda ipak priznaju, zatim osuđuju homoseksualne brakove u Božje ime...
Malo previše ovoga "u Božje ime" zar ne? Ne znaju oni što Bog misli, što Bog opravdava, a što ne, osim ako svakodnevno telefonski ne razgovaraju s Njim.
Ja vjerujem u Boga, osjećam strahopoštovanje prema njemu, pokušavam živjeti najbolje i najpoštenije što mogu i u tome ne trebam pomoć konzervativnih ljudi koji su prestali brojati vrijeme prije 2000 godina.
Evo, morala sam to napisati. I nisam mislila uvrijediti sve svećenike jer sam upoznala nekoliko stvarno dobrih i otvorenih ljudi među njima.
Nakon 4 godine gimnazije i brdo pročitanih knjiga i stotine likova, morala sam izdvojiti najdražu knjigu i lik. Knjiga je, naravno, Stranac, a omiljeni lik mi je Levin iz Ane Karenjine. Dva puta sam čitala tu knjigu samo zbog njega (ali priznajem da sam preskakala djelove s Vronskim i Anom).
Ne, on nije klasičan junak. Nije romantičan sanjar koji bari svaku curu svojim plavim okicama, nije najpopularnija osoba u društvu jer se bolje osjeća doma, na svom imanju. Grub je i nježan u isto vrijeme.
Bogat je, ali ga to ne usrećuje. Istina da je konzervativan, obitelj mu je jedini cilj, ali to je njegova čar.
Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.
Ono što mi se najviše je činjenica da je shvatio što želi, što ga usrećuje i borio se da to dobije. Eto, možete li reći da nije inspirativan lik? Koliko puta ste zamislili ili poželjeli nešto i onda samo pustili da vam klizne kroz ruku ili se pak niste znali boriti za to?
Dok sam štrebala (pardon, učila) politiku i gospodarstvo, pogled mi je pao na neki film o Petru Panu i došlo mi je da se vratim desteljeće u prošlost. Za nekoliko mjeseci ću imati već 19 godina. 19! Znam da se nekima čini malo, ali iz moje perspektive je puno.
Sjetila sam se da mi je prabaka pričala o Australiji i rekla mi je da iza Australije nema ništa. Da je to kraj svijeta. Vjerojatno je i ona vjerovala u to kad nije ni išla u školu. Ali mene je taj podatak fascinirao. Zamišljala sam kako izgleda. Neka visoka litica iza koje se ništa ne vidi. Samo neka plavkasta magla... Rub svijeta. Koliko sam se puta u mislima našla na vrhu te litice i promatrala kraj.
Sjećam se kako sam bila razočarana kad sam prvi puta shvatila što je globus i zemljopisna karta. Nisam željela vjerovati da nema mojeg zamišljenog kraja. To je bila moja verzija Nigdjezemske.
Kad odrastemo saznamo istinu, naučimo mnoge stvari i nestane čarolije. I znate što? It sucks!
"Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom? "
SINIŠA GLAVAŠEVIĆ
Kunem se da sam danas pomislila da sam ukleta. Dan nije mogao proći gore. Bilo mi je već smiješno kad samo gledala kako se nizaju sve gore i gore stvari.
Profesori (pardon, tirani) nastavljaju svoje čistke, jadni kolege iz razreda viču na sve i svakoga od muke, učionice su postale ratna zona.
I onda dođem doma. Ali nema odmora. Moram učiti, čitati, pisati referate. I onda kao šlag na kraju dobijem sms. I to sms koji mi je digao tlak do maksimuma (btw, mislim da sam ozlijedila mobitel).
Najradije bih odustala od svega i poslala cijeli svijet u.... nešto.
Nadam se da će me sutra pratiti bolja sreća. Zbilja, zbilja se nadam.
Ovaj gore tekst je napisao novinar koji je smrtno stradao nakon zauzeća Vukovara u 31-oj godini. Evo, da me podsjeti da je bilo ljudi s puno puno većim problemima.
Danas sam otkrila da ispod kreveta imam hrpu kutija koje nisam otvarala godina. Otvorila sam jednu. Naravno da sam imala pametnijeg posla (npr. učiti), ali nisam mogla odoljeti.
Naišla sam na stare papire, pisma, knjige od prije nekih 8-9 godina. Nikad ne bacam papire. Mogu baciti bilo što, ali papire uvijek nekamo spremim (i onda ih više nikad ne nađem).
I tako sam naišla na sastavke iz prvog razreda osnovne škole tipa "Kako sam provela praznike?". Nisam mogla a da se ne nasmijem savršenom rukopisu, kratkim jednostavnim rečenicama...
A tek pisma... Kad sam imala 8 godina fascinirala su me pisma pa sam nagovorila učiteljicu da osnujemo "školsku poštu". Svaki učenik je imao svoj poštanski pretinac. Još i danas čuvam sva ta pisma. Uglavnom pišu gluposti, ali ima nekih koji su meni draga.
I tako čitam, nalazim poruke od ljudi kojih se dugo nisam sjetila, neka su potpisana s "Alavju" ili "jur frend" (otkud bi 8-godišnjaci dobro znali engleski?).
Našla sam svoj stari plavi sat s dupinima, gumicu koju sam "posudila" od frendice... Sačuvala sam sve.
Možda je to za nekoga smeće, ali za mene ta kutija predstavlja 4 najljepše godine mog života. Poslije toga više ništa nije bilo isto.
Carlos Castańeda.
Uvijek se nastojao držati daleko od očiju javnosti. O njemu se malo zna, intervjui sa njim su rijetki, a mnogi niti ne znaju kako on izgleda.
Slavu je stekao knjigama u kojima je opisao indijansku duhovnu tradicije Tolteka.
Naišla sam na jednu njegovu izjavu.
"Bez neprijatelja, mi smo ništa. Kad imamo neprijatelja, i živimo znajući što je suparništvo, živimo kao ljudska bića."
E ne slažem se. Ja neću neprijatelje, ne trebam neprijatelje i koliko znam, nemam neprijatelja.
A suparništvo... Ne volim ga. Ne volim natjecanja. Jednom sam išla na natjecanje. Za neki literarni rad. Profesor je rekao je da je to samo ovako za zabavu. Prepala sam se kad sam ušla u uži krug. I nikad više nisam išla. Slijedećih godina sam svaki put lijepo odbijala profesora kad me molio da nešto napišem.
Nije zbog toga jer se tako bojim izgubiti. Jednostavno ne volim taj osjećaj. Ne želim pokazivati da sam u nečemu bolja ili slabija od drugih. Ako ja pobjedim, nekome će se drugome poljuljati samopouzdanje. Ako netko drugi pobijedi, meni će se poljuljati samopouzdanje. Za mene su oba slučaja gubitak.
Zamislite veliku čašu koja se polako puni i puni i puni dok se ne kraju sve ne razlije. I onda dođe do malog nereda i opet sve ispočetka....
Tako sam se ja danas osjećala.
Danas sam prazna.
Znam da je ovo s čašom čudna metafora, ali ponekad mi je dosta nekih stvari. To ponekad je danas.
Ja, ja i ja. Dosta mi je ljudi koji samo na to misle. Dosta mi je držati ih za ručicu i tješiti ih makar sam u goroj situaciji od njih. Netko bi im trebao reći da se sve vrti oko Sunca, a ne njih.
Kašnjenje. Izgubila sam sat vremena. Sat vremena koji mi ovih dana puno znači. Trebala sam se okrenuti i otići, ali ne... strpljivost je bila na snazi.
Panika. Danas je ona likovala. Mislim da sam bila u predinfarktnom stanju i ni puška na omamljivanje me ne bi smirila.
Od danas se odričem kave (u potpunosti) i prelazim na kamilicu.
Sutra je novi dan.
Jeste li ikad mjesečarili? Lady Macbeth jest.
I ja sam to stalno radila kad sam bila mlađa. A ničega se ne bih sjećala. Mama i tata su mi pričali kako su me nalazili da spavam u kupaonici, na hodniku, ispod stola... Znala bih ih probuditi i govoriti gluposti. Već se znalo da ću "odlutati" kad bi se god pojavio pun mjesec. Onda bi mama zaključavala sva vrata i sakrivala ključeve.
Kad sam imala 10-11 godina prestala sam mjesečariti. Barem ne radim to tako često iako se i sad ponekad dogodi da odlutam.
I još nešto, mjesečarenje u stvarnosti ne izgledao kao u crtićima. Hoda se otvorenih očiju i nema ispruženih ruka.
Djed mi je znao reći da je to sve pod utjecajem mjeseca. Možda. Ima on svoju magnetnu privlačnost. I sigurno ga volim više nego sunce.
Dakle, mogu se "pohvaliti" da sam radila stvari kojih se ne sjećam. I to je neobičan osjećaj. Obično nastojimo sve držati pod kontrolom, pažljivo odmjeravamo sve što radimo da ne bi napravili neku "glupost", a onda se pojavi ovako nešto.
Nije san, nije java. Stvarno je, ali se meni tako ne doima.
Ja ću budna sanjati.
I'm back.
Rekla sam da odlazim, ali izdržala sam samo 3 dana. Previše volim vas i ovaj blog da ne nađem barem malo vremena za pisanje. Ionako ne mogu spavati pa ću radije visiti na kompu.
Jesam li rekla da vas volim? Jesam? Onda govorim opet. Noćni sati me očito čine emocionalnom:-)
"I kad bih imao sto godina, najljepši dan bi mi uvijek bio: sutra." J.P. Sartre
Volim kako taj tip razmišlja. Pravi je egzistencijalist. Ali ja nikad ne mislim da će sutra biti ljepše. Mrzim buditi se ujutro. Uvijek se sjetim onoga što me čeka. Jednom bih se htjela probuditi, reći "Je... sve.", vratiti se u krevet i prespavati cijeli dan.
Znate koji je najbolji osjećaj? Probuditi se u 3 sata ujutro, pogledati na sat i vidjeti da ne moram ustati još nekoliko sati. Volim taj osjećaj. Zato uvijek namjestim budilicu da mi zvoni pola sata prije nego moram ustati. Samo zato da mogu reći "Imam još pola sata."
Sutra je praznik rada i namjestit ću budilicu da mi zvoni u 7 tako da mogu reći "Imam još cijeli dan."
I samo me probajte zbog ovog nazvati luđakinjom jer ću vam....hmmm... spamati blog. Hehe :-))
Good night to you all...