|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
lady.avatea@gmail.com
VRLO VAŽNI LINKOVI:
HopeForAfricanChildren
UNICEF
World Press Photo
SaveTheChildren
Children Of Africa Charity
Nikad nisam mislila da ću to reći, ali evo:
Neće me biti neko vrijeme.
Vratit ću se, definitivno ću se vratiti (možda brzo), ali sad uzimam time off.
Ali čitam vas i dalje.
UPDATE: Vidim da su neki počeli paničariti... :-) Ne odlazim zauvijek. Samo malo pauziram dok se ne sredi gužva s školom i ostalim stvarima. Vraćam se čim prije.
Gledam malo blogove i vidim da većina blogera tj. blogerica liječi slomljena srca ili pak pate zbog ljubavi. Jel to neka proljetna epidemija?Došlo sunce i odmah je sve izašlo na vidjelo.
Ajde, ja sam barem bolje sreće i donekle cijepljena protiv toga pa obećavam da neću cviliti.
Baš sam neki dan s Erchom pričala o onim glupavim ljubavnim filmovima. Da, priznajem, ponekad ih stvarno obožavam. Naravno, volim ja prave kvalitetne filmske uratke, ali s vremena na vrijeme je potrebno opskrbiti se papirnatim maramicama, slatkišima i baciti se na srcedrapajuće i sladunjave filmove. I to one s happy endom. I to NAGLAŠAVAM. Jednog sam Božića pogledala neki film u kojem glavni ženski lik umire i bila sam u bedu do Nove Godine. Mislim da je to bila Jesen u New Yorku.
I zašto uopće filmovi sa tužnim krajevima?
Radnja je ionako nestvarna. Zašto onda stave kraj tragičan? Ljudi gledaju filmove da se zabave, zaborave na vlastite misli i uživaju u idiličnom svijetu filma gdje se prevladavaju sve prepreke i sve se završi sretno. Nesretnih krajeva se ionako nagledamo u stvarnosti.
Eh da, da ne zaboravim. Čula sam odličnu pjesmu "Ti" od Quasarra. Iako nisam uopće fan hrvatske glazbe i gotovo nikad ne slušam hitove s aktualnih top-lista, ova je pjesma super. Poslušajte je(ako već niste) tu (9. je na listi).
Na koje pitanje žene žele jako znati odgovor, ali ga od muškaraca nikad ne dobiju?- Zašto muškarci varaju?
Da sad ne privučem gnjev muškaraca, ne poričem da žene ne rade isto, ali priznajte da muškarci ipak prednjače u tome.
Imala sam "čast" razgovarati s tipom koji mi je priznao da je švrljao uokolo. Zašto mi je to rekao sam Bog zna, ali što je tu je. Očito sam neki magnet za ljedske priče i probleme. On je inače prijatelj od jedne moje starije prijateljice.
Samo da kažem da on ima oko 30-ak godina. Ima mladu, prelijepu i pametnu žene i dvoje male djece.
Dakle, ovaj put donosim ekskulzivan intervju s muškarcem koji je prevario svoju ženu :
JA: Ajde, reci mi.. Koliko si puta prevario ženu?
ON: Evo reći ću ti. Jedan puta.
JA: Mora da je bila posebna žena kad si riskirao brak s njom.
ON: Još mi se zavrti kad se sjetim. Mlađa od mene, preljepa. Bilo je to prije par godina.
JA: Žališ li zbog toga?
Sorry što te tako ispitujem, ali prvi puta imam uvid u um oženjenog muškarca.
ON: Mogu ti reći da žao mi je šta ju više ne vidim, ne čujem.. Da smo bar prijatelji stvarno mi je bilo lijepo s njom.
JA: Da si to rekao svojoj ženi, slomio bi joj srce.
ON: Da, bilo bi nezgodno. Ne znam. Kad si nešto utuvim u glavu, moram to napraviti.
Tu smo stali jer je meni već bilo preneugodno, a i tipa jedva poznajem.
Eto, što sad reči? Očito da voli svoju ženu jer puno o njoj priča, ali prijevaru ne smatra izdajom jer (citiram) "ipak se uvijek vraća njoj".
Nisam stručnjak za muškarce (daleko od toga), ali meni se čini da smo mi stvarno s dva posve različita planeta.
"Tko počne trčati za srećom uvidjet će da ona od njega bježi. "
Cijeli život ljudi trče za srećom, daju si ciljeve (čak i nedostižne) i smatraju da ih jedino njihovo ostvarenje može usrećiti.
Ali nije istina. Sve je u malim stvarima. I danas sam se uvjerila u to.
A uostalom, nije dobro stalno biti sretan. Ne bi znali cijeniti te trenutke.
Nevjerojatno je koliko neka riječ, gesta ili druga sitnica mogu uljepšati čovjeku dan.
Život moramo prihvaćati bezuvjetno. Većina ljudi traži sreću pod određenim uvjetima, ali možemo je osjetiti jedino onda kada ih ne postavljamo.
Biste li se nazvali sretnom osobom? Možda ne biste odmah kad vas netko bombardira s tim pitanjem, ali imali biste razloga da odgovorite potvrdno.
Dakle, od danas svećano obećavam da neću trčati za srećom , da ću živjeti za danas.
(Možda izdržim neko vrijeme).
Što biste učinili da sretnete Boga?
I da, to je pod dojmom Svemogućeg Brucea, još jednog glupavog filma sa nacerenim Jimom Careyjem, ali sa super likom Boga (Big Bossa, Šefa, Stvoritelja). Bilo mi je dosadno, mučila me nesanica i uspjela sam pogledati sve moguće što se nalazilo na tv programu.
Dakle, što biste učinili nakon što se bi odmrzli od straha?
Zahvalili mu ili ga molili nešto?
Ja bih vjerojatno oboje. Zahvalila bih mu za neke stvari, a on bi se smješkao. Onda bih ga nešto zamolila, a on bi me lijepo otpilio s izgovorom da ima previše posla s drugih 6 milijardi ljudi. Ali nema beda.
I hear the wind blowing across the desert and I see the moons of a winter night rising like great ships in the void. To them I make my vow.
Eh da, da ne zaboravim. Postoji jedna talentirana blogerica koja piše izvrsnu priču u nastavcima o vilenjakinji. Bacite pogled na Eellwyn. Prevelika je šteta da takav talent bude nezamiječen.
Uskrs prolazi.
Kako je bilo? Onako kako sam i očekivala. Sve u svemu, drago mi je da je gotovo. Još da izdržim sutra i mogu odahnuti do Božića.
Cijeli Božji dan sam se nadmudrivala s tatom. To je vjerojatno naš jedini način komuniciranja. Polemike, zezancije.. Njemu je zabavno podbadati ljude, živcirati ih. A ja ne mogu ne odvratiti mu. To je kao moja mala osobna pobjeda. Učenik je postao bolji od učitelja. A to je i ujedno jedino moje dostignuće koje mi prizna. Kad ga zeznem, kad mu odvratim jednako sarkastično i cinično.
Tatino gledište: To je zabavno.
Moje gledište: To umara.
Ali pretpostavljam da to ima i svoje dobre strane.
Odnekud sam se sjetila Dine i Djece dine. Fasciniraju me ti filmovi (iliti mini serijali).
Volim blagdane.
Ne volim blagdane.
Uvijek me ulovi sjeta. Osjećam se kao u usporenom filmu. Svi oko mene jure, a ja samo želim nestati.
Ne volim obiteljska okupljanja.
"Kamo ideš na faks?"
"Ne znam."
"Ma zna ona ali neće reći." "A imaš li dečka?"
"Nemam"
"Laže ona, laže. Kako ne bi imala dečka?"
Lijepo se smješkam, izdržim sat-dva i onda nekamo odem.
Jeste li primjetili da uvijek nešto prođe po zlu? Zašto? Zato jer svi žele da blagdani budu savršeni i onda se svi razočaraju.
Pokušavam izvući najbolje iz njih, ali se ne zamaram nekim iluzijama.
Previše je ljudi da sve bude savršeno.
Kakav bi bio moj idiličan blagdan? Maksimalno četvero ljudi, mir i tišina doma i onda eventualno kratak (i naglašavam kratak) posjet rodbini. Bez milijun vrsta kolača i jela, bez ičega.
I da... želim kamin. Dobro, to je više za božićno vrijeme, ali uvijek me fasciniralo kakav ugođaj može proizvesti ta stvarčica.
I svijeće. Bez svjetla. Ne volim svjetlo.
Utopija, raj, spokoj... zvuči nerealno. Ali kunem se da ću to doživjeti.
Sretni vam blagdani. Uživajte koliko možete.
Imam samo jednu stvar za reći: PRAZNICI!!
Čekala sam ih punih 87 dana.
Istina, u ovih kratkih 10-ak dana me čeka pisanje maturalnog rada (to znači i prevesti pola knjige s engleskog), dva referata, čitanje 3 opširne knjige, učenje za 4 testa, jedan rođendan, jedna prva pričest, veliko uskrsno čišćenje... ali ja U Ž I V A M.
Imam još 4 tjedna škole do kraja, ali konačnog kraja. Više se ne vraćam tamo. I plakat ću kao kišna godina. Znam to.
Svaki put jedva čekam da odem iz tog pakla, ali mi i nedostaje.
Gledala sam 30 ljudi iz mog razreda i svaki od njih će mi nedostajati. I gladam sve te profesore, knjige, učionice... Kako mogu mrziti i voljeti sve to jednakom snagom?
"Najljepše je đačko doba." Vjerujem. Možda nije bajno, ali ima svoje prednosti.
Ah, uhvatila me nostalgija, a praznici su.
Idem uživati...
Jučer sam naučila dvije stvari:
1. Nemoj pokušavati promijeniti ono što ne možeš (trebalo mi je dugo, ali shvatila sam). To samo oduzima vrijeme i snagu.
2. Neke stvari ipak jesu moguće (taj je dio u malom konfliktu s ovim gore).
Znate onaj osjećaj kad razmišljate (ili sanjarite) o nečemu lijepome i pomislite "Nema šanse to se to meni ikad dogodi."?
Hehe. Netočno.
Jučer sam bila na pripremama za faks i prespavala većinu vremena jer se nisam stigla nafiksati kavom. I baš sam pomislila na nešto (neću reći što:-)) i onda odmahnula glavom vraćajući se u stvarnost. Pola sata kasnije se dogodilo upravo to.
Slučajnost, puka sreća, mala pomoć "odozgo", uzročno-posljedična veza univerzuma... Zovite to kako hoćete, ali nije uvijek sve u našim rukama.
Vjerujem u sudbinu, u sreću, u Boga. Vjerujem da se ponekad nešto uplete i pomogne nam (ili odmogne).
Danas je bio dobar dan. A već prilično dugo nisam imala cijeli dobar dan.
U 6:30 mi je zvonila budilica, bacila sam ja ne pod (mislim da više ne radi) i prespavala još sat vremena. Nije me bilo briga hoću li zakasniti. Opet sam sanjala crno-bijelo (to mi se često događa u poslijednje vrijeme). Opet sam stajala na vrhu neke planine i svi su me pokušavali odgovoriti od toga da skočim, ali nisam slušala. Skočila sam i ... uživala. Nije mi bilo žao.
Uglavnom, a ni sama ne znam zašto, danas sam happy.
Jedan SMS može napraviti čuda. Dva SMS-a naprave još veća čuda.
I na ulici mi je neki mali klinac htio dati svoju igračku. Naravno, nisam je uzela. :-)) Ali najradije bih ga bila izljubila i izgrlila (ali nisam jer nisam htjela da me njegova mama smatra luđakinjom).
Idem u šetnju...
Ne mogu zaboraviti čovjeka kojeg sam vidjela u vlaku.
Grube radničke ruke, izborano i suncem opaljeno lice, grube crte lica, radnička prljava odjeća, neugledna crna kosa i... najdublje i najtužnije plave oči koje sam ikad vidjela.
Volim promatrati ljude, zamišljati kakve živote vode, kuda uvijek žure...
Nisam mogla zamisliti život tog čovjeka. Samo znam da ga je boljelo.
Podsjetio me na mog pradjeda. Nikad ga nisam srela. Umro je prije mog rođenja, ali sam ga upoznala preko fotografija. Baka mi je pričala da htio praunuku (i bila sam prva i jedina praunuka u obitelji). Rekla mi je da se moja kolijevka odjednom počela njihati.
Ovaj post je posvećen Toreadoru. Nakon što me toliko nahvalio na svom blogu, red je da saznate kakav je on zapravo. A s obzirom da je preskroman da se sam opiše, nastupam ja.
Kad sam još bila amaterka u blogerstvu, on je bio jedan od mojih prvih stalnih čitatelja, a i ja sam postala njegov vjerni čitatelj. Sad ima novi blog i novi početak.
Kad sam prvi puta naišla na Toreadora, mislila sam da je stariji jer je pisao prilično zrele postove. Nije bio tipičan 18- godišnjak i to mi se svidjelo.
Nakon par tjedana sam ja napokon instalirala ICQ, a nakon par dana sam shvatila i kako funkcionira. I Toreador mi se upravo prvi javio. To je bilo prije nekih 4 mjeseca i otad mi je postao jedan od najboljih prijatelja. Ne mogu zamisliti večer a da ne izmjenimo barem pokoju riječ ili da ga barem malo ne zezam (by the way, hvala što me trpiš).
Nevjerojatno je iskren (a morate se složiti da danas nema puno takvih ljudi), neiskvaren i daje odlične savjete (pogotovo u vezi faksa koji je za mene još enigma). Moram i spomenuti da je ponajprije i osoba od povjerenja. Ako ga zamolite da vam čuva neku tajnu, ni CIA ni KGB je neće moći izvući iz njega.
Imala sam čast pratiti i njegovu fizičku transformaciju od dugokosog looka pa sve do kratke kose i naočala. I ne mogu se odlučiti koji look mu bolje stoji:-)
Jesam li rekla da ima dobro srce? Kad osvoji na lutriji, obećao mi je da će me povesti u Rio de Janeiro. Mislim da će to biti vrlo brzo...
Sve u svemu, smatram se sretnom što sam ga upoznala jer je one of a kind. I nadam se da će naše prijateljstvo trajati dugo.
"L'enfer, c'est les autres." = "Pakao su drugi ljudi".
Jean Paul Sartre. Dakle, čovjek je čovjeku pakao.
"Homo homini lupus" = Čovjek je čovjeku vuk.
Gotovo identično Sartreu.
Isus je pak tvrdio da je čovjek čovjeku nebo i spas.
Sartre je smatrao da je čovjek slobodan i odgovoran, ali da je nemoćan u odnosu na svijet- sve je slučajno. Slučajnost je apsolutna ,savršena, bezrazložnost.
"Uvijek za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kukavica, a za heroja da prestane biti heroj."
To je egzistencijalizam čiji je predstavnik bio i Albert Camus, autor legendarnog "Stranca" o kojem sam pisala.
Čovjek je bačen u život protiv svoje volje i to je temelj apsurda.
S time se slažem. Nisam odabrala biti rođena. Nisam. Bacili su me tu i što bih sad ja trebala? Živim, istina. I živjet ću. Ali naporno je, ne da mi se. Pazi ovo, radi ono, misli ovo, moraš ono, daj ovo... NE DA MI SE.
Bez brige, ne progovara to samodestruktivnost ili suicidalnost iz mene. To nikad.
Progovara bezvoljnost, fatigue.
Želim na zimski san, slušati Stinga (Fields of gold i Shape Of My Heart), izležavati se u krevetu.
Možda i hoću. Da, odmorit ću se ja od svijeta. Kad ću imati 70 godina, skupiti dovoljno love, preseliti se na planine, sjediti na verandi, pijuckati kavu (ne, čaj), slušati Stinga, Sinatru ili Armstronga i odmarati....