Marketing
Ghosts among us
Ne mogu zaboraviti čovjeka kojeg sam vidjela u vlaku.
Grube radničke ruke, izborano i suncem opaljeno lice, grube crte lica, radnička prljava odjeća, neugledna crna kosa i... najdublje i najtužnije plave oči koje sam ikad vidjela.
Volim promatrati ljude, zamišljati kakve živote vode, kuda uvijek žure...
Nisam mogla zamisliti život tog čovjeka. Samo znam da ga je boljelo.
Podsjetio me na mog pradjeda. Nikad ga nisam srela. Umro je prije mog rođenja, ali sam ga upoznala preko fotografija. Baka mi je pričala da htio praunuku (i bila sam prva i jedina praunuka u obitelji). Rekla mi je da se moja kolijevka odjednom počela njihati.
Došao te vidjeti. Znam to
.- govorila je.Danas samo odmahujem glavom na to. Ali duboko u sebi ne znam što da mislim.
Ne vjerujem u duhove.
Lažem. Vjerujem.
No, vratimo se tužnom čovjeku... Cijelo je vrijeme ima skupljene ruke. Kao da ih pokušava ugrijati iako nije bilo hladno. I gledao je kroz prozor.
U 20 min sam se osjećala kao da ga poznajem cijeli život.
Vlak je stao, izišla sam van. Pogledao me je onako tužno...
Nikad ga više neću vidjeti.
Ali mogla bih se zakleti, kao da sam gledala u sliku mog pradjeda..
Post je objavljen 04.04.2006. u 21:31 sati.