Volim blagdane.
Ne volim blagdane.
Uvijek me ulovi sjeta. Osjećam se kao u usporenom filmu. Svi oko mene jure, a ja samo želim nestati.
Ne volim obiteljska okupljanja.
"Kamo ideš na faks?"
"Ne znam."
"Ma zna ona ali neće reći." "A imaš li dečka?"
"Nemam"
"Laže ona, laže. Kako ne bi imala dečka?"
Lijepo se smješkam, izdržim sat-dva i onda nekamo odem.
Jeste li primjetili da uvijek nešto prođe po zlu? Zašto? Zato jer svi žele da blagdani budu savršeni i onda se svi razočaraju.
Pokušavam izvući najbolje iz njih, ali se ne zamaram nekim iluzijama.
Previše je ljudi da sve bude savršeno.
Kakav bi bio moj idiličan blagdan? Maksimalno četvero ljudi, mir i tišina doma i onda eventualno kratak (i naglašavam kratak) posjet rodbini. Bez milijun vrsta kolača i jela, bez ičega.
I da... želim kamin. Dobro, to je više za božićno vrijeme, ali uvijek me fasciniralo kakav ugođaj može proizvesti ta stvarčica.
I svijeće. Bez svjetla. Ne volim svjetlo.
Utopija, raj, spokoj... zvuči nerealno. Ali kunem se da ću to doživjeti.
Sretni vam blagdani. Uživajte koliko možete.
Post je objavljen 14.04.2006. u 21:24 sati.