|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
lady.avatea@gmail.com
VRLO VAŽNI LINKOVI:
HopeForAfricanChildren
UNICEF
World Press Photo
SaveTheChildren
Children Of Africa Charity
Doista nisam osoba koja se lako razljuti, ali ovo što sam pročitala me totalno bacilo u bed i razljutilo. Postoji članak na tportalu kojeg ste vjerojatno već pročitali. Naime, novozelandska poduzetnica želi pomoći gladnoj djeci u Keniji time da im pošalje 42 tone dehidrirane pseće hrane. Lijepo su to napisali da je to ni manje ni više nego licemjerna humanost.
Prvo, očito da ta "humanitaraka" spušta tu djecu na razinu životinja. Istina, želi pomoći, ali kad je već takva poduzetnica ne bi joj smjelo biti problem odvojiti koji dolar pa da im je omogućena adekvatna prehrana i ljekovi. A opet, ako se toliko boji da će novci doći u krive ruke, neka sama kupi hranu i ljekove pa im pošalje.
I drugo, što se još time hvali i daje izjave novinama?
Kažem vam, ovaj me članak izludio. I dobro joj je odvratio kenijski glasnogovornik: 'Nema govora da ministarstvo odobri pseću hranu za prehranu ljudi. Djeca Kenije nisu tako gladna da bi jela pseću hranu."
Čini se da će zaboravljeni Treći svijet i dalje ostati zaboravljen. Ili će im slati ostatke ostataka koji nisu ni humani.
Već godinama frendice i ja imamo ritual ispijanja kava (ili vruće čokolade) u našem omiljenom kafiću. I to srijedom poslijepodne. Možda smo robovi navika, ali ja volim tu naviku. Konobar već zna kakve kave volimo. Godinama poznajem tog tipa, a nikad ga nisam srela izvan tog kafića. Čudno, zar ne?
Anyway, i tako nas petero svake srijede okuplja i pošteno se napričamo. Alo neka od nas ne može doći, ostale se obavezno okupe. Uglavnom, nema srijede, a da barem neke od nas ne ispijaju svoju redovitu kavu.
Prošle srijede je bilo malkice drugačije. Od nas petero, dvije su morale ići na instrukcije iz fizike, jedna je išla na sat vožnje, a jedna je dobila virozu. I guess what? Ostala sam samo ja bez planova. Ne znam zašto, ali nisam htjela da se tradicija prekine. Uzela sam knjigu koju sam pod hitno morala pročitati i sjela na naše mjesto u kutu kafića. Luka (konbobar) je napravio najneobičniju facu koju sam ikad vidjela :-). Uvijek su bile barem dvije od nas. Nasmješio se i pitao me kud su odlepršale ostale leptirice (tako nas je zvao). Pomislila sam: "thanks, što si me podsjetio da sam solo baš kad sam se zadubila u knjigu". Prepričala sam mu gdje su ostale, otišao je, donio mi kavu i sjeo za moj stol. Da, sjeo za moj stol!! Prva misao mi je bila: "What the f...?!" Ali onda je smireno rekao: "Da ne budeš sama...". I što sad? Jedine stvari o kojima sam ja tijekom tri godine s njim pričala su bile kakvu kavu želim i ono staro retoričko pitanje kako sam. Srećom, nije bilo tako loše, pa smo se još i na kraju uspjeli posvađati oko toga tko je bio bolji glumac, Gene Kelly ili Fred Astaire (ne pitajte kako smo došli na tu temu).
Ove srijede su sve moje frendice bile free, pa smo opet bile na okupu u punoj postavi.
Luka je donio narudžbu, nasmješio se i mi smo se zapričale kao i svake srijede.
Ali drago mi je sam barem malo bolje upoznala tog Luku. Više nije samo "konobar luka iz našeg kafića". Čudno je kako malo poznajemo ljude kojima smo okruženi i koje često srećemo.
Jel je moguće da je tek drugi tjedan škole i ja sam zatrpana poslom? Očito da da.
Danas sam izlazila iz knjižnice sa 5 ultradebelih knjiga koje sam jedva nosila u rukama. Trebalo mi je dosta vremena da tetu iz knjižnice lijepo zamolim da posudim pet knjiga iako su dopuštene maksimalno tri. Ali sa malo pristojnosti i nevinom i odgovornom facom sam uspjela. Eh, da je barem u blizini bio neki zgodan dizač utega da mi to pomogne nositi. Naime, teglila sam ogromne stručne knjige iz filozofije koje su mi potrebne za referat, a nadodala sam i lektiru od 500 stranica. Mišići me boooole tj. ubijaju. Mislim, gdje su ti dizači utega kad su potrebni?!
Anyway, danas me nekako ulovila nostalgija za Pragom. Prisjećala sam se maturalca s frendicom i došle smo do zaključka da se jednog dana vraćamo tamo. Sedam rajskih dana... Žao mi je što nismo uspjeli vidjeti više. Ljudi su drugačiji (iako ima Balkanaca na svakom koraku), jezik, kultura, hrana (nevjerojatno jeftina)... A tek središte grada, trgovi, spomenici... Sve me fasciniralo. Karlov most je prekrasan noću kad je sve osvjetljeno, ulicama sve vrvi od ludi raznih rasa i narodnosti, a neki skaću ispred tebe i nude letke za noćne klubove koje naravno ignoriraš jer sam Bog zna u kakvu rupu bi te poslali. Iako ne volim pivo, najbolja atmosfera je u pivnicama u kojim nerijetko sretneš raspjevane Irce, a i Hrvata koji zapjevaju neku od Olivera. Uglavnom, Prag definitivno opravdava svoj status jednog od naj odredišta u Europi.
Dakle, svi oni koji plaču jer idu na maturalac u Prag umjesto u Grčku ili neku drugu mediteransku zemlju, neka vam ne bude žao. It will be time of your life.
Moj se bratić uskoro ženi i majka me je jučer 3 sata vukla po dućanima tražeći mi haljinu. Da, haljinu!! Nisam je nosila od 4. r osnovne.
I tako mi uđemo u dućan, prodavačica uljudno pita što tražimo i moja draga mama uskoći i kaže da trebamo neku haljinu, ali da neka prodavačica odluči što bi mi najbolje pristajalo. Mama mi je barem dala da odaberem boju, pa sam se odlučila za crnu. I tako teta donese haljinu koji mama nije ni dobro vidjela i naredi mi da je odem isprobati. Poslušala sam je, gunđajući, naravno.
Unutra sam skoro pukla od smijeha. Ženska mi je dala haljinu s takvim dekolteom da se može mjeriti sa onim od Jennifer Lopez do pupka. Pa kad je već mama tako inzistirala na tome, lijepo sam izašla iz garderobe sa smiješkom na licu. Koju je moja mama facu napravila...Mislila sam da će se onesvijestiti, a ja sam se počela smijati. Kad je vidjela nekog tipa kako bulji brzinom svjetlosti me ugurala natrag u garderobu i rekla da se svučem. Čula sam je kako se svađa s prodavačicom i govori nešto tipa : «Pa ide na svadbu, a ne na neku escort droljastu zabavu. I kako bi to izgledalo u crkvi??» Hehe.
Na kraju me pustila da sama odaberem model. Tako sam na kraju kupila jeftinu (jer će je valjda obući 2 put u životu) malu crnu haljinu s prihvatljivim dekolteom. Jupiii. Misija je gotova.
Jeste li ikad pokušali prakticirati jogu?
Evo, ja sam nedavno počela na nagovor jednog prijatelja. Zasad mogu reći da mislim da nije to za mene. Trik je u opuštanju i pravilnom disanju što ja nikad nisam mogla. Mislim, nije da se ne mogu opustiti ali one vježbe tipa "legni, opusti se i osluškuj svoje tijelo" ne pale kod mene. Možda se uspijem ufurati na nekoliko trenutaka, ali me to brzo prođe. Zato ću radije otrčati par krugova po ulici i napraviti 50-ak trbušnjaka.
A moja ravnoteža... ajme meni. Može se usporediti s pijanim jednonogim gusarem. Dobro, malo pretjerujem, ali pola vježbi mi se čine kao mission impossible.
Ali neću još odustati (vježbom do savršenstva). Da odustanem svaki put kad mislim da nešto nije za mene ne bih radila ama baš ništa. Možda postanem dobra... hmmm... jogerica (vjerojatno sam opet izmislila novu riječ).
Poslijednjih dana me opet lovi nesanica. Uvijek sam imala teškoća zaspati. Legnem u krevet i treba mi barem 2 sata da zaspim. Prije toga se okrećem i prevrćem po krevetu mali milsijun puta. To bi trebalo uvesti kao olimpijsku disciplinu.
Cijeli dan sam ok, ali navečer se pojave sve brige, svi problemi, stalno mislim na to što će se dogoditi sutra... Čak sam probala brojati ovce, ali to me samo iznerviralo. Da mi je samo znati tko je "izumio" tu tehniku opuštanja. Očitala bih mu bukvicu.
I tako ja zaspim oko 2-3 sata ujutro i onda mi budilica zvoni u 6:20. U tom trenu doista mrzim taj sat. Redovito ga bacim na pod i onda ta prokleta stvar počne zvoniti na podu. Uglavnom, igra mi se sa živcima svako jutro i pravo sam gunđalo dok ne popijem kavu tj. kave. Radije bih zakasnila u školu nego da izbjegnem taj ritual. Bez kofeina ne funkcioniram. So, God bless coffee.
Ne znam je li to mana ili vrlina, ali rijetko se dogodi da ja nekamo zakasnim. Radije uranim. Inače sam oličenje strpljivosti, ali ne podnosim kada ljudi kasne. Ne znam koliko puta sam čekala best frenda u parku u kojem se inače nalazimo, a on bi uredno kasnio 15-20 minuta. Naravno, natuknem mu da ne ne volim kada tako kasni ali čini se da je to kod njega prešlo u patološku bolest.
Pomisao da mene ljudi čekaju mi je nekako neprihvatljiva, pa se zato dogodi da sam ja ta koja uvijek čeka. Najbolji savjet bi mi bio da i ja ponekad zakasnim, ali prije bi na vrbi rodilo grožđe.
Anway, počela je škola. Poslijednje polugodište u gimnaziji. Nekako mi je laknulo, ali opet znam da će mi nedostajati.
Gotovo, kraj, the end, finish... Odu praznici.
Ah, kako mrzim promjene. Nikad se nisam dobro nosila s time. Treba mi dosta vremena da se naviknem na nešto. Makar i na najmanju sitnicu. Nakon svakih praznika ja (kao i većina drugih) se moram ponovno početi navikavati na staru rutinu. Ustajanje u 6:30, ispijanje kave dok provjeravam mail, brzo spremanje za školu...
Sad me ubija pomisao da neću imati free subote. Pripreme za faks počinju i to je još jedna nova stvar.
Kad se samo sjetim koliko mi je trebalo da se naviknem na novu sredinu kad sam upisala gimnaziju. Prvih nekoliko tjedana sam bila očajna, izgubljena, ali navikla sam se. To je valjda u ljudskoj prirodi. Bez obzira kako nam neka situacija bila nepodnošljiva, nakon nekog vremena bi se pomirili s time i navikli se. Uvijek sam se pitala kako svi oni zatvorenici izdrže godinama u zatvoru ili kako se ljudi nauče nositi s bolestima. Jednostavno se naviknu. Ali to je dugotrajan proces i zato mrzim kad se stalno nešto mijenja. Ne mogu si pomoći, takva sam.
Svima školarcima, sretno sutra u školi. Trebat će nam sreće.
Danas sam nakon 4-5 godina vidjela mog polubratića koji već godinama živi u Australiji. Kad je počeo pričati o Sydneyju, fascinirao me. Tamo su drugačiji ljudi, drugačija kultura, klima, jezik... I znate šta? Isplatilo mu se otići iz Hrvatske. Radi u jednoj brokerskoj tvrtki, zarađuje brdo love, oženio je Australku, a u isto vrijeme nije zaboravio da je Hrvat. Većina prijatelja su mu Hrvati koji isto žive tamo. Čak pomaže u organiziranju tih susreta za imigrante.
Ja, osobno, nikad nisam pomišljala da odem iz Hrvatske. Ipak je to moj dom. Tu mi je sve. I zato me začudilo kad mi je rekao: "Iako ti cijelo vrijeme poričeš, ja znam da ćeš ti završiti ili u SAD-u ili u Australiji". Nisam ni upisala fakultet, a već se ponudio da će mi naći posao u svoj tvrtki.
Nravano, sad sam se ja bacila na razmišljanje. Iako jesam u nekoj mjeri ambiciozna i želim uspjeti, mislim da ne bih mogla otići. Možda an neko vrijeme, da steknem neko iskustvo ili da tamo završim fakultet, ali da odem na negraničeno vrijeme... ne, hvala. Kao prvo, mojoj bi mami puklo srce, a ne bi ni meni bilo ništa lakše. Ali svaka čast onima koji uspiju stvoriti život negdje drugdje.
A kako moja mama kaže: "Nikad ne znaš kamo će te odvesti životni put."
Vidim da nisam iznjela doživljaje sa jučerašnjeg piercinga. Pa da vidimo... živa sam:-) Frend mi se uopće nije bojao , a ja sam se na početku doslovce tresla. Zamišljala sam kako mu onaj aparatić buši obrvu. Ali ispalo je prilično ok i nije bilo tako strašno. Piercing mu čak i ne stoji loše, ali ipak ne bih ja to učinila...:-)
Anway, danas sam pročitala par zanimljivih oglasa pa vam donosim neke od njih.
* SAČUVAJTE ŽIVCE I OČI VAŠE DJECE Vi imate Sony Playstation, ja imam vrijeme, znanje i iskustvo. Za simboličnu naknadu prelazim najteže nivoe igara.
* Teroriziram susjede. 12 kn/h
* Dijelim vaše trenutke sreće, uz nadoplatu i plačem.
* Prodajem kuću na klizištu, nije puno prešla.
* Dečko, 28 godina, visok, zgodan, crna kosa, plave oči, uspješno
zaposlen, bogat, traži žensku osobu sličnih osobina kojoj bi prodao 10 kubika bukovih greda.
* Atraktivna,mlada djevojka, zanosnih oblina prodaje motokultivator 2kW
Danas sam se po običaju probudila kasnije nego inače i shvatila da imam još samo nekoliko dana praznika.
Najgore je što sam u ovih nekoliko tjedana promijenila svoje navike. Budim se kasno, idem spavati oko 2-3 sata ujutro. Uglavnom -uživam. Probudim se, skuham kavu i direktno na komp. I onda mi dan prođe u seljakanju s kauča na naslonjač. Dobro, ponekad skuham ručak (da, znam kuhati i nikog još nisam otrovala), ali naglašavam ponekad.
A kad se samo sjetim što sve slijedi: pripreme za faks, matura, upis na faks... Tješim se da to prolaze tisuće ljudi godišnje, ali baš i ne pomaže. Već se vidim kako mahnito pijem kavu s knjigom ispred nosa, hodam uokolo s nesparenim čarapama i rašćupane kose budna više od 24 sata.... Ok, ok, shvatila sam da pretjerujem.
Inače sam velika spavalica, pa imam teoriju da me ugrizla mutirajuća ce-ce muha i zato mi se stalno spava.
Anyway, nisam još ni otvorila knjigu ove praznike. Tu se ne računaju novine hrpa žutog tiska, pa sad znam hrpu beskorisnih informacija uključujući da je Angelina doista trudna. hehe
Sad idem po još jednu kavu, zavaliti se idpred tv-a i uživati u poslijednjem off petku (i to petku 13.-om). Pozdrav svimaaa
Nemam baš vremena za pisanje jer sam obećala frendu da ću otići s njim da si stavi piercing na obrvu. Sad... ja to ne bih napravila ni za živu glavu, a ako ću to morati gledati, onesvijestit ću se.
Ne privlači me bušenje rupa po tijelu (iako moram priznati da izgleda lijepo).
Dobro da je meni mama dala probušiti uši dok sam još bila klinka, pa se niti ne sjećam toga. Sad to definitivno ne bih napravila jer se bojim toga.
I sad se ja pitam kud je taj moj frend baš mene izabrao da ga pratim kad zna da imam fobiju od toga. Možda je želio nekoga kome će biti gore nego njemu. heheh
Wish me luck...
A sad da sama sebe ohrabrim:-))
* Fear is only as deep as the mind allows
*Feed your faith and your fears will starve to death
Jeste li primjetili kakvi smo materijalisti postali? I još k tome ovisni o tehnologiji. Više ne možemo zamisliti život bez mobitela, kompjutera, tv-a, cd-playera, mikorovalne... Nedavno sam čitala članak o nekom eksperimentu gdje je jedna obitelj zamoljena da tjedan dana živi bez tehnologije, automobila i drugih blagodati 21. stoljeća.
I što se dogodilo? Negodovanje, izgubljenost, dezorijentiranost... Uopće se nisu mkogli snaći. Ručno pranje suđa i rublja, igranje društvenih igara umjesto Playstationa...Nitko od članova obitelji nije bio zadovoljan. No, nakon nekoliko dana su se počeli privikavati na novonastalu situaciju i nije im bilo tako teško kao na početku. Naučili su preživljavati i bez svih tehnoloških čuda. Naravno, bilo im je i više nego drago kad su se vratili starom načinu života.
Kako se god činilo nemogućim, ljudi su stoljećima živjeli bez tih stvari i preživljavali, a i dan danas ima ljudi koji npr. odbijaju nabaviti mobitel ili računalo.
Ja bih još nekako preživjela bez mobitela. Nisam takav freak. Ali bez interneta i kompa ne bih mogla. Volim kad su mi sve informacije na dohvat ruke, kada samo trebam par puta kliknuti mišem i saznati ono što želim. Dakle, ima tehnologija i dobrih strana dok god ne zaboravimo da je život moguć i bez nje i dok joj ne dopustimo da počne kontrolirati našim životima.
Susjeda me zamolila da pričuvam njezinog sina. Naravno, nisam mogla odbiti, pa sam pristala da pričuvam malog Lea (zovem ga Rambo jer...hmmm... recimo da voli papati).
Doista volim djecu. Čuvala sam toliko klinaca iz susjedstva da sam već diplomirala na tome. Stvari su se malo promjenile otkad sam ja bila klinka. Sada samo pričaju o onom crtiću Yu-Gi-Oh (ili kako se već piše) i ostalim japanskim crtićima koji reklamiraju krvoproliće i nasilje. Ja nisam mogla vjerovati da neka djeca ne znaju što su leteći medvjedići i Tom i Jerry.
Sad ćete se smijati, ali obožavam bebe. Osobito one koje još ne znaju hodati pa ne moram trčati za njima i skidati ih s ormara. Istina, samo sline, plaču, jedu i obavljaju "ono", ali kad se nasmješe... rastopim se.
Jednom sam vidjela mini dječje Nikeice u izlogu dučana i najradije bih ih bila kupila. Tad sam pokrenula lavinu smijeha među mojim frendicama koje su uvjerene da jedva čekam vlastito dijete. Yeah right. Prvo mene čeka faks, pronalazak dobrog posla, a tek onda slijedi ostalo, a među to spada i posvajanje klinca. To ću definitivno napraviti.
Jeste li primjetili koliko djece čeka na posvajanje? I nije da ih nitko neće posvojiti nego je problem naša spora birokracija i to što većina ljudi žele novorođenčad. Kao da ostali nisu za posvajanje. Nije ljudska dobrota bez kriterija...
Friedrich Nietzche je rekao: "Najbolji način da se svaki dan započne dobro jeste da pri buđenju mislite na to ne biste li toga dana barem jednoga čovjeka mogli obradovati." .
Koliko ljudi baš vama može zahvaliti da ste mu/joj uljepšali dan?
Danas je meni prijatelj priredio tako jednostavno, ali lijepo iznenađenje (neću sad reći kakvo) da ću tjednima biti sretna zbog toga.
Nekako mi se čini da je lakše usrećiti potpunog stranca nego samog sebe. Nasmiješiš se nekome pješaku, pomogneš nekoj baki preko ceste, u samoposluživanju platiš gotovinom umjesto da prodavačica mora prolaziti procedure s kreditnim karticama, ubaciš koji novčić prosjaku, daš mami poljubac za laku noć ili opereš suđe umjesto nje ...
Nije tako teško, zar ne? Samo što to činimo rijeđe nego što bi trebali. Činite ljude sretnima da mogu i oni činiti vas.
Zato.. Izvucite se iz blagdanske depresije (vidim to po blogovima). Uzimajte vitamin B1 (dokazano utječe na raspoloženje), čokoladu (zna se njezin učinak, osim debljanja), smijte se puno i pokušajte nekoga usrećiti.
Oh, da zaboravih. Kad to sve učinite javite se doktorici Arwen na kontrolu. :-))
Trenutno ima preko 6 milijarda ljudi na ovom planetu i svatko živi svoj život Ali opet svatko od njih utječe na život nekog drugog. To je kao lančana reakcija. Znate kako neki kažu: "Ja nemam ništa s drugim ljudima. Radim što hoću i druge se to ne tiče." Da, baš. Nije to uvijek tako.
Uzmimo za primjer nekog pušaća. Uporno tvrdi da je pušenje njegova stvar. A zaboravlja na to da usput truje sve one koji su oko njega.
Kad se naljutimo zbog nečeg ili nekog iskalimo se na drugome i odmah bacimo njega u bed. Pravi domino efekt.
A da gledamo u globalnim razmjerima... Zamislite sve one svjetske vođe kada jedna njihova riječ, pa čak i pogled može odlučiti o sudbinama milijuna ljudi. Predočite si ovo: neki tip u kontrolnoj sobi neke nuklearne postrojbe. Misli si on:" Oh, čemu negdje služi ovaj crveni gumbić? Ajde da probam pritisnuti....." ups. Ode svijet.
Ok, to je bilo malo metaforički, ali s ciljem da pokažem kako drugi ljudi utječu na nas. A i mi na njih.
Svaki dan ljudi odlučuju o životu drugih ljudi. Kada sjednu za volan, kada kirurg uzme skalpel u ruke, kada kontrolor leta uputi nekamo zrakoplov...
I onda neka netko kaže da svatko živi samo za sebe. Da je svaki čovjek kovač svojoj sreći. Ne poričem ja to, ali postoji hrpa drugih faktora koji utječu na naš život, a potječu od drugih ljudi.
Obiteljska okupljanja ponekad mogu biti pravo mučenje. Prije tjedan dana su moji baka i djed slavili godišnjicu braka. Naravno, morali su okupiti svu živu rodbinu. Bratiće, tete, ujaci, ujne, polubratiće... I danas se čudim kako su uspjeli ugurati sve u kuću. Svi su došli otprilike u isto vrijeme tako da je njihov ulaz izgledao kao ispred kinoblagajne.
Moram spomenuti da većinu tih ljudi nisam ni upoznala ili sam bila u pelenama kad su me poslijednji puta vidjeli. Gotovo sam se šokirala kad sam ih sve vidjela.
A onda ručak. Hrpa ljudi, moj djed na čelu poput dona Corleonea. Eh, da sam barem ponijela fotić.
Najgori dio je uslijedio. Naime, ja imam "čast" ili "prokletstvo" biti jedina ženska unuka, a imala sam dvostruko zadovoljstvo jer sam bila jedino žensko u dobi od 15-25 godina na proslavi. A znate što to znači kad se skupi obitelj... Bombardirali su me pitanjima jel imam dečka, da mi je već vrijeme za udaju (to su govorili stariji pripadnici porodice)... E sad sam se već uplašila. Da mi ne bi slučajno ugovorili kakvo vjenčanje (iako mislim da je moja prabaka već kovala planove o tome). Odlučno sam rekla: "Pa tek mi je 18. Nisam ni krenula na faks, a ne namjeravam pomisliti na takvo nešto barem još 7-8 godina." Nakon toga su odustali od udaje, a trebalo mi je još dobrih pola sata da ih uvjerim da nemam dečka iako mi je već došlo da im kažem da hodam s Bradom Pittom (ili Apolonom kako ga zove moja baka), ali nisam mogla kad ga je ona Angelina uzela. Još bi me nazvali nečijom ljubavnicom. Haha.
Tijekom zdravice sam se iskrala van da napunim baterije. Kako mrzim biti u središtu pozornosti. Izbjegavam to u širokom luku.
Uglavnom, opijeni od djedovog domaćeg vina (koje ja ne podnosim) pustili su me na miru. Odahnula sam kad smo krenuli doma. Volim svoju obitelj (iako ih pola ne poznajem), ali dosta mi ih je za nekoliko mjeseci. Uzimam time-off od obiteljskih okupljanja.
Ah... Pitanje idealnog muškarca je došlo i do mene. I to me pitao ni više ni manje nego muškarac.
Nisam previše izbirljiva, ali imam i ja neke svoje kriterije.
Prvo i najvažnije- inteligencija, pamet, IQ, razvijene moždane stanice... (zovite to kako hoćete). Dakle, mora znati složiti proširenu rečenicu i imati na raspolaganju riječnik veći od 50-ak riječi. Naime, imala sam "čast" upoznati "reprezentativni primjerak" muškog roda koji nije znao značenje riječi konzervativac. Skoro sam pala u komu dok sam mu to objašnjavala.
Drugi takav primjerak je imao otprilike ovakav stav: "Ja sam zgodan. Ja imam auto. Ja imam najskupljiji mobitel. Ja....Ja... Ja.... Ja sam bog!!!" E to isto NIKAKO ne dolazi u obzir. Taj Savršeni mora imati bar malo suosjećanja za druge, bez predrasuda.
Eto, ta dva kriterija su izvedena iz stvarnog života.
Volim mirne dečke (može se čak reći nepopularne), ali ozbiljne.
Što se tiče izgleda... nemam neki poseban tip. Visok, nizak, plav, crn...To mi nikad nije bilo važno. Dosad su mi se svidjeli dečki različite vanjštine, ali svi su imali "ono nešto". Znate onaj osjećaj kad nekog vidite i nešto jednostavno klikne u vama? Svidi vam se na prvi pogled iako frendica koja stoji pored vas misli upravo suprotno.
Eto, to je to. Mislim da je prilično realno.
A kakva je savršena cura za dečke? To još moram dokučiti. Govore jedno, misle drugo... ali zato ih mi volimo.
Ali da budemo realni... nema savršenog. Možda samo onog koji je blizu savršenstva:-))
Danas sam gledala neke stare slike. Zastala sma na jednoj koja je prikazivala moj razred iz osnovne škole. Mislim da je to bio prvi razred. Svi smo bili maleni (liliputanci), odjeveni u šarene majice s likovima iz crtića, prestrašeni jer su nas otrgnuli iz svijeta igre, stavili nam torbe na leđa, olovke u ruke i ... pustili da se snalazimo.
Kako mi nedostaje najranije djetinjstvo. Bila bih kod bake, trčkarala livadama s drugom djevojčicama i dječacima, a glavne rasprave bi nam bile koji je crtić najbolji ili tko ima više sličica Životinjskog Carstva. A tek one prve simpatije, povlačenje za pletenice, krađa olovaka i gumica, sitne psine...
A danas...jurim na sve strane. Knjižnica, škola, pokušavam uhvatiti koji sat za kavu s frendicama. Teško je biti maturant, a neću ni razmišljati kako je teško biti student.
Najgore od svega je što se nisam odupirala odrastanju. Dosegla sam zrelu fazu ranije nego što je trebalo. Možda i dan danas zamjeram roditeljima što me nisu malo duže štitili od vanjskog svijeta. Čini mi se da sam propustila neke stvari. Ne mogu reći da i dalje nisam bila dijete, ali nisam bila toliko bezbrižna.
Sada bih se tako rado vratila, poslala cijeli svijet kvragu, isključila se i živjela u blaženom neznanju. Ali opet... i ovako sam naučila puno stvari, a opet uspjela sačuvati nešto nestašnosti (to se najbolje vidi kad se uhvatim u koštac s bratom).
S vremena na vrijeme pustim ono moje unutrašnje dijete da izađe na vidjelo. Ludiram se uokolo, gnjavim ljude, ispušem se i vratim u prošlost. Svima nam to treba.
Ja i pojam samopouzdanja se baš ne slažemo. Iz nekog razloga, kronični nedostatak tog navedenog me pratio odmalena. Mogu reći da je tek prošle godine razina mog samopuzdanja počela polako rasti. Nikad se nisam smatrala inteligentnom unatoč odličnim ocjenama, pohvala sa svih strana, pa čak ni kad je školska psihologica utvrdila da sam nadprosječne inteligencije kao i neki ljudi iz mog razreda. Reagirala sam tipa "Yeah right". Nikad se nisam svrstavala među njih.
Prije nekoliko mjeseci sam upoznala zanimljivog čovjeka na chatu. Razgovaramo mi puna 2 sata. O svemu: od umjetnosti, povijesti, filma, glazbe...I nakon nekog vremena napiše da mu je doista drago što je upoznao nekog svoje dobi. Ja se malo začudim jer si nismo ni rekli godine. Pitam ga ja koliko ima godina i on mene odgovori 40. Tad pita on mene isto pitanje i ja mu lijepo kažem: 18. Trebalo mu je par minuta da konačno nešto natipka i napiše nešto tipa:
"Nevjerojatno. Zar mi u SAD-u imamo takve škole koje proizvode pametnice?"
Opet ga ja zbunim kad napišem da sam iz Croatie. Sad on još zbunjeniji:
"Pa gdje si naučila tako dobar engleski?".
Ja genije kao iz topa odgovorim: "Pa u školi."
Uglavnom, nakon tog razgovora mi konačno dođe neko prosvjetljenje i kažem sama sebi: "Kvragu curo, pa nisi ti glupa kako misliš. Imaš ti nešto više od paučine u glavi."
Sad čak slušam i znam primati komplimente. Makar bili i od neke mamine frendice tipa: Joooj. Kako slatku kćer imaš. Gle kako je narasla."
Nevjerojatno je kako te i male sitnice mogu razveseliti i povećati samopouzdanje ako im dopustiš. Trebalo mi je dugo da to shvatim.
Prijateljica mi je nedavno rekla da sam tvrdoglava. Moja prva reakcija je bila otprilike ovakva: "Tko? Ja? Pa ja sam sve samo ne tvrdoglava."
Pola sata sam joj to pokušala dokazati sve dok nisam shvatila da i sam taj čin ukazuje na moju tvrdoglavost. Nisam uvijek u pravu, ali kada znam da jesam... nitko ne može protiv mene. Inače sam smirena, povućena osoba, ali čvrstih uvjerenja. Nema stvari na koje biste me mogli natjerati, a da ja to ne želim.
Sjećam se da su me frendice na jednoj svadbi nagovarale da popijem neko piće koje ja organski ne podnosim i usprkos njih 15 ja sam ostala pri svojem i nisam popila. Poslije smo se toliko smijale tome. Prozvale su me tihim, ali tvrdim orahom.
To je moja osobina koja dolazi do izražaja samo s ljudima koje poznajem. Inače sam prilagodljiv tip koji izbjegava konfliktne situacije. Tvrdoglavost mnogi zamjenjuju borbenošću pri čemu se grdno varaju. Ponekad se može napraviti nešto po svom i na lijep način, a ne na onaj "Ja sam uvijek u pravu. Usprotivi mi se i zgazit ću te."
Sjedim u dnevnoj sobi kraj drvca i pokušavam gledati Gospodara Prstenova. Ne mogu reći da sam strastveni obožavatelj te trilogije. Čak ni ne znam imena svih likova, ali neke stvari su me se dojmile otkad sam prvi puta prije nekoliko godina skeptično pogledala prvi nastavak. Ima nešto veličanstveno, vrijedno divljenja međe ti likovima. ODANOST, HRABROST, PRIJATELJSTVO. Među hrpom gadnih stvorenja i događaja koji čine film, te tri stvari su me fascinirale. Zašto? Jer su postale rijetkost. Više nitko ne gleda na to. Dok sam ja nepomično gledala takve scene (iz kojih zbilja možeš nešto naučiti) ostatak moje obitelji je dobacivao neke beznačajne komentare. Mislim, ok, ne očekujem od njih da budu prosvijetljeni ili tako nešto, ali već mi je dosta onih koji obraćaju pažnju samo na materijalno (i ne kažem da to nije važno).
Mogu reći da imam puno prijatelja, ali nijedan od njih ne bi išao i u pakao i natrag za mene, a ne znam bih li ja išla za njima.
Čudno, ali imala sam takvo prijateljstvo. Kad sam bila klinka. Imala sam 8-9 godina. Nas dvije smo bile nerazdvojne, a.i onda se ona odselila. Obećavale smo si da će biti ok, da ćemo se i dalje viđati, dijeliti tajne... i jesmo. Neko vrijeme. sve dok nismo imale sve manje i manje zajedničkih interesa. Ja nisam poznavala dečka u kojeg je ona bila zaljubljena, nisam znala kakva je njezina omiljena profesorica... i negdje na putu smo izgubile jedna drugu. Danas ,nakon 10 godina, još je ponekad vidim ili čujem o njoj od drugih ljudi. Tek sad kad sam je izgubila, znam što sam zapravo imala. I zato, tražim, tražim novog prijatelja ili prijateljicu kojeg ću moći tako zvati u svakom smislu te riječi. Može to biti jedna ili deset osoba, ali znat ću da su pravi. A možda imam sreće i ta mi osoba stoji pred nosom.
Ušli smo u još jednu godinu. I to jako bučno. Čini se da su pirotehnička sredstva bila najprodavanija ove godine. Ali moram priznati da je vatromet lijepo gledati, dok su petarde za mene totalno out.
Prvo što sam napravila u novoj godini... jela kruh s paštetom. Što da kažem? Uz ono obilje hrane, ja sam se bacila na to.
Nadam se da će nam 2006. biti dobra godina. Neka nam donese samo lijepe stvari. Znam da će meni biti prijelomna. Matura, upis na faks... Sve se bojim. Ali izgurat ću ja to. Ako su svi, onda ću i ja.
Ne znam zašto, ali uvijek mi je teško kad se odbrojavaju poslijednji trenuci stare godine. Ulovi me neka nostalgija i osjećam kao da nešto gubim. Još jedan dio mog života. I nikad nisam zadovoljna s postignutim. Poželim da vrijeme uspori, da još malo, barem na tren, ostajem u staroj godini. Ali ponoć otkuca i nađemo se na novom nepoznatom terenu. Moramo ispuniti cijelu godinu (365 dana, 8760 sati) svojm doživljajima, smijehom, suzama...
Dragi moji blogeri, glavu gore i krenimo u nove pobjede.