
Već godinama frendice i ja imamo ritual ispijanja kava (ili vruće čokolade) u našem omiljenom kafiću. I to srijedom poslijepodne. Možda smo robovi navika, ali ja volim tu naviku. Konobar već zna kakve kave volimo. Godinama poznajem tog tipa, a nikad ga nisam srela izvan tog kafića. Čudno, zar ne?
Anyway, i tako nas petero svake srijede okuplja i pošteno se napričamo. Alo neka od nas ne može doći, ostale se obavezno okupe. Uglavnom, nema srijede, a da barem neke od nas ne ispijaju svoju redovitu kavu.
Prošle srijede je bilo malkice drugačije. Od nas petero, dvije su morale ići na instrukcije iz fizike, jedna je išla na sat vožnje, a jedna je dobila virozu. I guess what? Ostala sam samo ja bez planova. Ne znam zašto, ali nisam htjela da se tradicija prekine. Uzela sam knjigu koju sam pod hitno morala pročitati i sjela na naše mjesto u kutu kafića. Luka (konbobar) je napravio najneobičniju facu koju sam ikad vidjela :-). Uvijek su bile barem dvije od nas. Nasmješio se i pitao me kud su odlepršale ostale leptirice (tako nas je zvao). Pomislila sam: "thanks, što si me podsjetio da sam solo baš kad sam se zadubila u knjigu". Prepričala sam mu gdje su ostale, otišao je, donio mi kavu i sjeo za moj stol. Da, sjeo za moj stol!! Prva misao mi je bila: "What the f...?!" Ali onda je smireno rekao: "Da ne budeš sama...". I što sad? Jedine stvari o kojima sam ja tijekom tri godine s njim pričala su bile kakvu kavu želim i ono staro retoričko pitanje kako sam. Srećom, nije bilo tako loše, pa smo se još i na kraju uspjeli posvađati oko toga tko je bio bolji glumac, Gene Kelly ili Fred Astaire (ne pitajte kako smo došli na tu temu).
Ove srijede su sve moje frendice bile free, pa smo opet bile na okupu u punoj postavi.
Luka je donio narudžbu, nasmješio se i mi smo se zapričale kao i svake srijede.
Ali drago mi je sam barem malo bolje upoznala tog Luku. Više nije samo "konobar luka iz našeg kafića". Čudno je kako malo poznajemo ljude kojima smo okruženi i koje često srećemo.
Post je objavljen 27.01.2006. u 19:51 sati.