|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
lady.avatea@gmail.com
VRLO VAŽNI LINKOVI:
HopeForAfricanChildren
UNICEF
World Press Photo
SaveTheChildren
Children Of Africa Charity
Opet snijeg, bjelina, monotonija...
Baš kad sam se ponadala da dolazi proljeće. Možda ću se s ljepšim vremenom moći pokrenuti, donijeti neke odluke... Ili se samo zavaravam.
Dani mi prolaze brzinom svjetlosti. Ustanem rano (jako rano), skuham kavu i onda pola sata buljim u zid dok se ne razbudim i tek se onda idem spremati za školu. I to traje prilično dugo. Ma ja se cijelo jutro krećem u slow motionu. Nikad nisam shvaćala ljude poput mog brata koji ustanu 5 min prije polaska u školu, odjenu se, stave ruksak na leđa i odu. Pa meni je samo 15 min potrebno da ustanem iz kreveta. Prvo izbacim jednu nogu, pa drugu...
I onda još počne padati snijeg, a ja bez kišobrana. Nekoliko automobila me doslovce otuširalo pa sam u školu došla izgledajući kao da sam upravo izišla iz perilice za pranje rublja. Mislim da sam se prehladila i jedva čekam da odem u krevet. Samo me zanima tko će sutra ustajati u 6:30....
Anyway, kopala sam po starim knjigama i naišla na Cesarića pa vam stavljam Baladu o predgrađu koju već ionako svi znate...
...I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja udje
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obicno brige
Predje je u par koraka.
A jedne veceri nekoga nema,
A mor'o bi proc;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noc.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan lezi,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je vec,
I snijezi...
A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj vec mirise -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga vise...
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Opet snijeg, bjelina, monotonija...
Baš kad sam se ponadala da dolazi proljeće. Možda ću se s ljepšim vremenom moći pokrenuti, donijeti neke odluke... Ili se samo zavaravam.
Dani mi prolaze brzinom svjetlosti. Ustanem rano (jako rano), skuham kavu i onda pola sata buljim u zid dok se ne razbudim i tek se onda idem spremati za školu. I to traje prilično dugo. Ma ja se cijelo jutro krećem u slow motionu. Nikad nisam shvaćala ljude poput mog brata koji ustanu 5 min prije polaska u školu, odjenu se, stave ruksak na leđa i odu. Pa meni je samo 15 min potrebno da ustanem iz kreveta. Prvo izbacim jednu nogu, pa drugu...
I onda još počne padati snijeg, a ja bez kišobrana. Nekoliko automobila me doslovce otuširalo pa sam u školu došla izgledajući kao da sam upravo izišla iz perilice za pranje rublja. Mislim da sam se prehladila i jedva čekam da odem u krevet. Samo me zanima tko će sutra ustajati u 6:30....
Anyway, kopala sam po starim knjigama i naišla na Cesarića pa vam stavljam Baladu o predgrađu koju već ionako svi znate...
...I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja udje
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obicno brige
Predje je u par koraka.
A jedne veceri nekoga nema,
A mor'o bi proc;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noc.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan lezi,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je vec,
I snijezi...
A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj vec mirise -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga vise...
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Provela sam dva sata u knjižnici tražeći podatke za referat. Volim ja knjige, ali ovih stručnih se klonim u širokom luku.
Nikad se dosad nisam javila da napravim neki referat, ali uvijek mene zadesi ta nezgoda. Kad profesor otvara imenik zna se koga će otvoriti...
Anyway, knjižničarka mi je dala neku knjigu od dobrih 600 str. i naravno, posuđivanje je zabranjeno. Pomislim ja, nema problema, kopirat ću ono što trebam (to je barem dozvoljeno). Ali teta knjižničaraka me obavjestila da kopirka ne radi. Grrr...Mogla bih se zakleti da joj je oko usta titrao zadovoljan smješak. To se ona meni osvećuje jer jednom 2 mjeseca nisam vratila knjigu. Priznajem, kriva sam. Nisam je mogla naći, ali sam nazvala knjižnicu i obavjestila ih. Kad sam je napokon vratila žena se pošteno izvikala na mene, a čak ni moja nevina faca nije upalila.
I tako sam ja dva sata ručno prepisivala činjenice. Kad sam izlazila žena mi je odmah prigovorila da sam vratila knjigu na krivo mjesto. Hladno sam joj se osmjehnula i rekla: "Moram zapamtiti da ne dolazim u knjižnicu kad vi imate PMS." Ošinula me pogledom, ali nisam se dala. Bila sam iznervirana od pisanja. Dometnula sam: "Isuse, gospođo, para vam izlazi na nos." Nisam čekala reakciju nego sam izjurila van. Hehehe. Sad sam se uvalila. Više neću moći ići u knjižnicu dok ona radi jer me može ubiti nekom enciklopedijom. Morat ću slati izvidnicu...
Ruku više ne osjećam, a tek sam sad vidjela kako sam pisala. Još ću morati dešifrirati te hijeroglife.
Uglavnom, iscrpljena sam. Ljudi... pogledajte jel imate koju knjigu a da je niste vratili. Uštedjet će vam muke.
Kažu da sam se promijenila, da nisam više ista. Mislim, zar su očekivali nešto drugo?
Kažu da sam postala pretiha (jer sam prije bila jedna od najvedrijih i najglasnijih).
Kažu da se više ne borim za ono što se bih morala, da sam dopustila da me neke stvari poraze i diktiraju mi život. Možda i jesam.
Kažu da ponekad zaboravljam biti bezbrižna. Pa i ja odrastam.
Kažu da više ne djelim probleme čak i kad je očito da ih imam. Loša navika, što ću?
Puno toga kažu moje cure. Zapravo više nisu moje. Bile smo nerazdvojne, a onda smo se razdvojili. Ja na jednu stranu (tj. školu), a one na drugu. Danas, osam godina kasnije još se ponekad sretnemo, popričamo i samo produbljujemo razlike među nama.
Istina, promijenila sam se. Ali i one su se. Rado bi opet imala 10 godina i živjela u našem malom svijetu, ali taj mi izbor nije dan.
When we are no longer able to change a situation, we are challenged to change ourselves.
It is not the strongest of the species that survive, nor the most intelligent, but the one most responsive to change.
Ljuta sam. Jako sam ljuta. A ja nikad nisam ljuta. I sad sam previše puta napisala riječ ljuta:-))
Mrzim kad netko pokušava kontrolirati moj život, a ne poznaje mi ne ne zna što je najbolje za mene.
Nisam jedan od onih koji se ljute i dure na svaku sitnicu. Ili gutam ili glumim ravnodušnost, ali kad kap prelije čašu... bježite ljudi.
U poslijednje vrijeme mi svi nameću mišljenje o faksu. I pod time ne mislim da me savjetuju nego mi doslovno nameću svoje mišljenje. Kad svi počno s nagovaranjem... Tvrde da mi dobro ide engleski pa bih trebala studirati taj jezik, onda me pak nagovaraju da idem za defektologa ili sl. jer volim djecu i stalno se igram humanitarke. Tu je i novinarstvo, ekonomija, sociologija, psihologija... Mama tvrdi da bih bila i dobra znanstvenica, ali nema šanse.
I što da sad ja napravim? Ja se ne vidim u nijednom od tih zanimanja. Zapravo, ja se uopće nigdje ne vidim u budućnosti. Kao da je ni nemam (dobro, znam da sad pretjerujem).
I sad sam došla do točke kad mi je posve svejedno. Odabrat ću nešto što mi nije posve mrsko i tamo se pokušati upisati.
Istina je da sam imala san, ali ništa od toga. Nemojte me sad uvjeravati s frazama "slijedi svoje snove". Neke stvari jednostavno nisu suđene.
A ja ću se uhvatiti u koštac s onim što mi budućnost donosi.
Trebala bih nešto pisati, ali ulijenila sam se. Još me i k tome hvata neka prehlada, a mučim se s interpretiranjem nekih Krležinih pjesama. Jesam li rekla da ne volim Krležu? Nisam? E pa, NE VOLIM ga. A još k tome moram napisati i esej o njemu kao pjesniku.
Inspiracija ne dolazi. Cijeli dan se seljakam iz naslonjača na krevet, pa iz kreveta na komp itd. Ne radim ništa korisnog. Ali baš me briga.
Nisam se naspavala tjednima zbog nesanice. Čak sam i smanjila unos kofeina (ali neću dugo izdržati bez njega). Frendica me gledala kao da sam s Marsa pala kad sam danas u kafiću naručila čaj umjesto kave.
Danas sam trebala ići na svadbu nekog polubratića kojeg sam vidjela možda tri puta u životu. Ali nisam išla. Nisam ja za te stvari u kojima sviraju neku narodnu glazbu. A znate onu priču kad nakon dugo vremena sretnete rodbinu. Bombardiraju me pitanjima tipa kamo ću ići na faks (to je i meni enigma), imam li dečka (ne koliko ja znam), kako sam se toliko promijenila (evolucija, dragi moji), hoću li broj telefona jednog zgodnog dečka (može ako je to Sean Bean) itd. itd.
Ne treba mi to.
Provest ću mirnu lijenu, dosadnu večer s mojim dragim frendovima: šalicom čaja i tv-om.
Napokon je došlo sunce.
Odličan je osjećaj ići u školu u 6:30 ujutro dok puše lagani povjetarac i sunce izlazi. I napokon se otopio snijeg koji je trajao još od Nove godine.
Anyway, ovaj sam vikend bila kod bake. Već je bio i red s obzirom da nisam bila tamo od Nove godine. Nekako su mi se vratila sva sjećanja na djetinjstvo kad sam tamo provodila praznike. Baka (inače najbolja kuharica u galaksiji) je uvijek pripremala odlične kolače. Sjećam se da bih ujutro ustala, popila čaj od kamilice s djedom (to je bio naš praznički ritual). Zatim bismo se bacili na kolače i onda bih se ja išla naći sa starim prijateljima. Kad smo bili manji jurili smo brdima na biciklima i svaki put bi netko od nas zaradio ogrebotinu. Ili bismo trčali po šumama i pravili se lovimo Indijance. U "odraslijoj" fazi (12-13) godina smo se okupljali kraj nekog starog panja i zezali se. Vratila bih se navečer i često bih dovela nekog prijatelja na večeru.
Ah, to su bila vremena...
Već godinama nisam bila tamo na praznicima. Udaljila sam se s prijateljima, a i više nemam vremena za bezbrižne praznike. Ali zato imam neponovljive uspomene. Teško mi je kad moram reći baki da neću doći. Ali ovim putem obećavam da ću je češće posjećivati. Nedostaje mi ono vrijeme kad sam trčkarala za njom i divila se svakoj njezinoj riječi. Ali i danas joj se divim. Samo na drugačiji način.
Neću vas ni pitati volite li Valentinovo. Mogu se kladiti da ćete reći ne.
Ja ga volim. Ne toliko da sam opsjednuta njime, ali mi je lijepo vidjeti neki zaljubljeni par makar i ja bila single.
14.02. je službeni dan ljubavi. Po mom mišljenju ljubav je nešto što bi se trebalo slaviti svaki dan, ali eto... barem je jedan dan službeno proglašen danom zaljubljenih.
Kad smo utvrdili da volim taj dan, eto što mi ipak smeta. Gift shopovi. Ajme... sve te crvene i roze stvračice mi idu na živce. Ono što bi prema meni trebalo dominirati je orginalnost. A opet, dečkima to ne polazi za rukom (svaka čast iznimkama). I zato ne bi upće trebali to darivanje smatrati velikim čimbenikom Valentinova.
Najorginalnija stvar koju sam ja doživjela je Valentinovska čestitka sms-om u 00:01 h. Točnije u ponoć i jednu minutu, sam početak Valentinovog. Ma jel se to može usporediti s medvjedičem kojeg dobi svaka peta cura i koji je kupljen u gift shopu kraj škole?
Nadam se da će te svi provesti lijep dan. I oni single (kao ja) i oni zauzeti. Ne budite namrgođeni... to je samo dan.
"I'm back." ili "Honey, I'm home."
Bila sam malo vani i sad sam se vratila jer sam bila preumorna. Ali znate da sam ja najpoznatija spavalica u ovom dijelu Europe.
I shvatila sam da uopće ne volim izlaske. Prije sam petkom i subotom išla van radi društva i vraćala se noću, ali sada to odbijam. Idem kad mi se prohtije da se malo ispušem, ali to više nije tako često. Priznajem, volim se smjestiti u naslonjač s kokicama u rukama i pogledati dobar fim. Radije to nego da se 5 sati nadvikujem u nekom zagušljivom disku. A i onda su tračevi glavna tema. Nisam ja za to. Prije ću otići u kazalište, kino ili na kavu u miran kafić.
Kažu mi da ne znam što propuštam. Znam. I drago mi je da to propuštam kad ne vidim nikakvo zadovoljstvo u cjelonoćnom ludiranju. Ali to sam ja.
Neki više vole izlazit. Čak i moja best frendica. Poštujem tuđe izbore i stalno govorim da se o ukusima ne raspravlja.
Sada je 0:40. Petak navečer. 80 % populacije mladih je negdje vani. A ja idem u krevet. I s ponosom to izjavljujem.
Nisam pisala čak tri dana. Ne znam kako sam mogla izdržati bez da nešto tipkam. Zapravo i jesam tipkala, ali ne za svoj gušt. Morala sam napisati nekoliko referata jer ih nisam napravila preko praznika kao što sam bila isplanirala.
Naime, ja sam majstor odgađanja. Iako se mogu nazvati prilično odgovornom osobom i sve uvijek završim na vrijeme, često ostavin neke stvari za poslijednji tren. Odgađam polaganje vozačkog, odgađam odluku na koji faks ići....
Sjećam se da sam jednom trebala ići na rođendan frendici i iz nekog razloga nisam ranije kupila poklon. Sat prije nego što sam se trebala pojaviti na partyju ja sam trčala po trgovinama tražeći savršen poklon. Sad kupujem poklone isti dan kad dobijem pozivnicu:-)
Znam vrlo dobro da odgađanje nije dobro i klonim se toga u širokom luku, ali ponekad mi ne uspije. Što se ne mora danas, ostavi za sutra:-)
"To see a World in a Grain of Sand
And a Heaven in a Wild Flower,
Hold Infinity in the palm of your hand
And Eternity in an hour."
ili
"Vidjeti svijet u zrnu pijeska
i nebo u divljem cvatu,
zadržati beskonaćnost na dlanu ruke
i vječnost u jednome satu"
Te je stihove napisao William Blake, a meni ih je nedavno mailom poslao jedan prijatelj. Iako sam više za prozu nego za poeziju, ova pjesma tj. dio pjesme je nešto najljepše što sam ikad pročitala.
Svi se ponekad tako osjećamo. Želimo vidjeti i upoznati cijeli svijet, držati beskonačnost, zaustaviti vrijeme... Na tren se osjetiti gospodarima svijeta. Čudno, ali to su sve nedostižne ljudske težnje.
I ja želim puno toga, ali počet ću od manjih stvari.
Jeste li čitali o onom Kanađaninu Marcu Lachanceu koji je poslao 3.700 pisama samo da bi pronašao voljenu ženu koja inače živi u Belgiji. Čovjek je samo znao da se zove Sabine, pa je svim Sabinama poslao pisma dok se nije javila ona prava.
Najčudnija stvar tu je što je on s njom proveo samo jedan dan. Je li jedan dan doista dovoljan da se smrtno zaljubite u neku osobu? Očito da jest.
Dobro, meni je kao 10-godišnjakinji trebao jedan sat da se zaljubim u Johnnyja Deppa, ali ove je drugačije.
Zamislite 3 700 pisama. Sva pomno isprintana (lud je ako je sve pisao ručno), stavljena u omotnice, adresirana, a da ne spominjem cijenu markica (ipak je to prekooceanska pošta)... I sve to zbog 24 sata s jednom ženom.
Ja takvu ljubav još nisam doživjela, a vi se slobodno javite ako jeste.
Neka im bude sa srećom jer nakon ovoga je stvarno zaslužuju.
Ah, da! Da li se sjećate onog južnoafrikanca koji je jednom vidio neku ženu na našoj obali i tražio je samo da bi joj dao dijamant. Ne znam je li je uspio pronaći...
Dakle, cure, ovog ljeta se pobrinite da zavedete nekog turista i onda doma čekajte da vam pošalje pismo ili dijamant. Naravno, bilo bi lakše da mu odmah date punu adresu, ali ovako je slađe. :-))