Opet snijeg, bjelina, monotonija...
Baš kad sam se ponadala da dolazi proljeće. Možda ću se s ljepšim vremenom moći pokrenuti, donijeti neke odluke... Ili se samo zavaravam.
Dani mi prolaze brzinom svjetlosti. Ustanem rano (jako rano), skuham kavu i onda pola sata buljim u zid dok se ne razbudim i tek se onda idem spremati za školu. I to traje prilično dugo. Ma ja se cijelo jutro krećem u slow motionu. Nikad nisam shvaćala ljude poput mog brata koji ustanu 5 min prije polaska u školu, odjenu se, stave ruksak na leđa i odu. Pa meni je samo 15 min potrebno da ustanem iz kreveta. Prvo izbacim jednu nogu, pa drugu...
I onda još počne padati snijeg, a ja bez kišobrana. Nekoliko automobila me doslovce otuširalo pa sam u školu došla izgledajući kao da sam upravo izišla iz perilice za pranje rublja. Mislim da sam se prehladila i jedva čekam da odem u krevet. Samo me zanima tko će sutra ustajati u 6:30....
Anyway, kopala sam po starim knjigama i naišla na Cesarića pa vam stavljam Baladu o predgrađu koju već ionako svi znate...
...I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja udje
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obicno brige
Predje je u par koraka.
A jedne veceri nekoga nema,
A mor'o bi proc;
I lampa gori,
I gori u magli,
I vec je noc.
I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
I vele da bolestan lezi,
I nema ga mjesec, i nema ga dva,
I zima je vec,
I snijezi...
A prolaze kao i dosada ljudi,
I maj vec mirise -
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga vise...
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastozutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Post je objavljen 27.02.2006. u 17:57 sati.