
Ljuta sam. Jako sam ljuta. A ja nikad nisam ljuta. I sad sam previše puta napisala riječ ljuta:-))
Mrzim kad netko pokušava kontrolirati moj život, a ne poznaje mi ne ne zna što je najbolje za mene.
Nisam jedan od onih koji se ljute i dure na svaku sitnicu. Ili gutam ili glumim ravnodušnost, ali kad kap prelije čašu... bježite ljudi.
U poslijednje vrijeme mi svi nameću mišljenje o faksu. I pod time ne mislim da me savjetuju nego mi doslovno nameću svoje mišljenje. Kad svi počno s nagovaranjem... Tvrde da mi dobro ide engleski pa bih trebala studirati taj jezik, onda me pak nagovaraju da idem za defektologa ili sl. jer volim djecu i stalno se igram humanitarke. Tu je i novinarstvo, ekonomija, sociologija, psihologija... Mama tvrdi da bih bila i dobra znanstvenica, ali nema šanse.
I što da sad ja napravim? Ja se ne vidim u nijednom od tih zanimanja. Zapravo, ja se uopće nigdje ne vidim u budućnosti. Kao da je ni nemam (dobro, znam da sad pretjerujem).
I sad sam došla do točke kad mi je posve svejedno. Odabrat ću nešto što mi nije posve mrsko i tamo se pokušati upisati.
Istina je da sam imala san, ali ništa od toga. Nemojte me sad uvjeravati s frazama "slijedi svoje snove". Neke stvari jednostavno nisu suđene.
A ja ću se uhvatiti u koštac s onim što mi budućnost donosi.
Post je objavljen 20.02.2006. u 18:40 sati.