Osama u nama
|
Čitam maločas na nekom portalu, bijela tehnika na sniženju. Na slici, bijeli oblačci, kao da je On(a) opet sasula previše deterdženta u perilicu, te kupaona mitski pliva u pjeni, a perilica mitski crkava u istoj. I poviče B.a.B.a. u meni svom silinom waitsovskog pukloglasa – rasizam! Seksizam! Seksistički rasizam! Jer, ponad bijelih oblačaka, bijelo djevojče. Onkraj nje, bijela perilica. Tu više ne znaš, što je roba, tko je na popustu. Mene, naravno, neće ni marketing – agencije ni B.a.B.e. (čast iznimkama).  (Jer sam slikao sliku, ovo je moja slika. Samo velim.) Da me nitko neće, skužio sam i nekidan, na Svetog Nikolu. Intimnim prostorom stana još je odzvanjalo „Kad povadiš suđe iz perilice i staviš veš sušiti, daj izglancaj moje čizme… Ide Sveti Nikola…“, kad je decentni pling obznanio da je još jedan virtualni golub pismonoša bubnuo binarnom glavicom o bežični lim sandučića. Krotak, kakvim me učinila pješadijska obuka uz par prikladnih vježbi strukovnog razgibavanja (a što, a propo, vani radi porezne olakšice prati i-phone), povadio sam suđe iz perilice, unutra pospremio neoprano, usput slivnik odštopavši od riže i podloge za orhideje. Ali, ni to nije sve. Dosuo sam sol, sjajilo… Stavio sam veš sušiti, ali ni to nije sve; da bih ga povješao, morao sam pokupiti, posložiti i pospremiti sedamnaest gaća, četiri čvora štrampli upletena sa rukavom rolke, dvije posteljinei sijaset tuceta inog veša. Izglancati čizme nije bio problem; nakon što sam skinuo blato, travke i žvake sa đonova, nanijeti pastu i izglancati čas je posla. Oko pet minuta po čizmi; puta osam (kao, četiri para) … Ipak, ide Sveti Nikola. Mail dakle. Mail me dakle 6.12. upoznao sa činjenicom kako je Firma pažljivo razmotrila moje kvalifikacije, školovanje i reference i ovaj put uz zahvalu i lijepe želje odlučila, ne zaposliti me, svakako moleći da nastavim aplicirati. Vati. Apliciravati. Uvreda na udarac donekle leži u činjenici da sam na novom poslu trebao biti – 1.10. No, obzirom na ljubaznu informaciju kako je poruka automatski generirana i nema opciju odgovora, odustao sam od samoterapijske replike. Pogotovo jer Firma zagovara transparentnost, pa tako jedino objavljuje – broj telefaksa. Piiiiiiiipzvrrrrrrrrrrrrskriiiiiiik. Velim, ni B.a.B.e.me neće (a ovo nisu bile one). Čast iznimkama; to već rekoh. Možda je osjećaj usamljenosti i do sve te elektronizacije, modernizacije, cije. E, zato zagovaram staru tehniku. Pa kad u sandučiću vidim da na mene misle i plinara i munjara i čistoća i stambeno i i banka i porezna pa čak i povodac plavoj obavijesti o neuspjeloj dostavi pošiljke iz žvrlj črčk – dođem si voljen. Marquez nije bio u pravu. Pukovniku ima tko da piše. Posebno me obradovao dopis auto – kuće. Koja ljubazno, prijateljski podsjeća da se približava interval redovnog servisa auta, te poziva na dogovor termina. Interval sam odvozio ljetos i, istina, sad sam opet u intervalu. Brine me tek što sam dopis dobio dva dana prije nego je auto počeo trzati, uz zloguk metalni zvuk. (Podsjetilo me na ponudu privatnog servisa, prije dosta godina – „'O'š original dio, sa papirima, skup, ili original, bez papira, ali da ništa ne pitaš?“) Osim odbijanja e-bankinga u ime društvenosti, zagovaram i držanje psa. Sa psom nisi sam, zaista. Jer, kadgod nemaš vremena, ili te obori fibra, i onda dobro odvagneš, onda, tada, uglavnom i gotovo neiznimno pitanje – „Bi li ga Ti prošetala?“ ili molbu tipa „Ljubavi, operi mu šape; hodao je po blatu!“ upućuješ osobi svog suživota, svoje i svojoj ljubavi. Ne mrmljaš sebi u bradu, solerski. I nema veze što na koncu uvijek bez vremena, pod tabletama, sa proljevom, držeći mobitel ramenom, pereš šape, otvaraš konzerve, šetaš po kiši (između veša i suđa i čizama i ručka, priprave, serviranja i raspremanja oko i poslije istog); da si sam, sam sa psom, ne bi imao koga zamoliti; koga pitati. Ovako, imaš. Sa psom nisi sam. Osim ako jesi. Svakako, je li ikad itko primijetio zavalu sa Djedom Božićnjakom? Svi znamo ono, Maja i Pavo; Barbie i Ken; Sanader i Jandroković. Happy family – slika. Ali tko je ikad suzu pustio radi Djeda Božićnjaka, najusamljenijeg truckera na svijetu? Zima, klisko, ralica ni na radaru; lanci za snijeg poodfrcali negdje; Djed Božićnjak em čeka da pripita mona otključa hangar, pa tovari, pa papirologija, tahošajba, pa piči po kijametu, isporuke Just-in-time; carinici na Bajakovu tradicionalno decelerirani; onda oko Kutine tuka u Twingu popriječila se na autocesti, nekaj me samo zvrtilo, trepttrept. I nema; Djed Božićnjak – slike dokazuju – čak nema ni onu duplericu golog komada u kabini; ni kabinu nema, a da ne govorim o nekoj putenoj plavuši, iz koje zavodljivo dopire miris kuhanog vina ili dva. Ništa; nula bodova. Pa on, najčešći gost djetinjeg odrastanja, lik koji formira emocije, postulat je solerstva i antiveznosti! Djed Božićnjak je najusamljeniji trucker na svijetu, ja vam kažem. Oznake: usamljenost, društvo, Zeitgeist |
