Marketing
Osama u nama
Čitam maločas na nekom portalu, bijela tehnika na sniženju.
Na slici, bijeli oblačci, kao da je On(a) opet sasula previše deterdženta u perilicu, te kupaona mitski pliva u pjeni, a perilica mitski crkava u istoj.
I poviče B.a.B.a. u meni svom silinom waitsovskog pukloglasa – rasizam! Seksizam! Seksistički rasizam!
Jer, ponad bijelih oblačaka, bijelo djevojče. Onkraj nje, bijela perilica.
Tu više ne znaš, što je roba, tko je na popustu.
Mene, naravno, neće ni marketing – agencije ni B.a.B.e. (čast iznimkama).
(Jer sam slikao sliku, ovo je moja slika. Samo velim.)
Da me nitko neće, skužio sam i nekidan, na Svetog Nikolu.
Intimnim prostorom stana još je odzvanjalo „Kad povadiš suđe iz perilice i staviš veš sušiti, daj izglancaj moje čizme… Ide Sveti Nikola…“, kad je decentni pling obznanio da je još jedan virtualni golub pismonoša bubnuo binarnom glavicom o bežični lim sandučića.
Krotak, kakvim me učinila pješadijska obuka uz par prikladnih vježbi strukovnog razgibavanja (a što, a propo, vani radi porezne olakšice prati i-phone), povadio sam suđe iz perilice, unutra pospremio neoprano, usput slivnik odštopavši od riže i podloge za orhideje.
Ali, ni to nije sve. Dosuo sam sol, sjajilo…
Stavio sam veš sušiti, ali ni to nije sve; da bih ga povješao, morao sam pokupiti, posložiti i pospremiti sedamnaest gaća, četiri čvora štrampli upletena sa rukavom rolke, dvije posteljinei sijaset tuceta inog veša.
Izglancati čizme nije bio problem; nakon što sam skinuo blato, travke i žvake sa đonova, nanijeti pastu i izglancati čas je posla.
Oko pet minuta po čizmi; puta osam (kao, četiri para) … Ipak, ide Sveti Nikola.
Mail dakle.
Mail me dakle 6.12. upoznao sa činjenicom kako je Firma pažljivo razmotrila moje kvalifikacije, školovanje i reference i ovaj put uz zahvalu i lijepe želje odlučila, ne zaposliti me, svakako moleći da nastavim aplicirati. Vati. Apliciravati. Uvreda na udarac donekle leži u činjenici da sam na novom poslu trebao biti – 1.10.
No, obzirom na ljubaznu informaciju kako je poruka automatski generirana i nema opciju odgovora, odustao sam od samoterapijske replike.
Pogotovo jer Firma zagovara transparentnost, pa tako jedino objavljuje – broj telefaksa. Piiiiiiiipzvrrrrrrrrrrrrskriiiiiiik.
Velim, ni B.a.B.e.me neće (a ovo nisu bile one).
Čast iznimkama; to već rekoh.
Možda je osjećaj usamljenosti i do sve te elektronizacije, modernizacije, cije.
E, zato zagovaram staru tehniku. Pa kad u sandučiću vidim da na mene misle i plinara i munjara i čistoća i stambeno i i banka i porezna pa čak i povodac plavoj obavijesti o neuspjeloj dostavi pošiljke iz žvrlj črčk – dođem si voljen.
Marquez nije bio u pravu.
Pukovniku ima tko da piše.
Posebno me obradovao dopis auto – kuće. Koja ljubazno, prijateljski podsjeća da se približava interval redovnog servisa auta, te poziva na dogovor termina. Interval sam odvozio ljetos i, istina, sad sam opet u intervalu. Brine me tek što sam dopis dobio dva dana prije nego je auto počeo trzati, uz zloguk metalni zvuk.
(Podsjetilo me na ponudu privatnog servisa, prije dosta godina – „'O'š original dio, sa papirima, skup, ili original, bez papira, ali da ništa ne pitaš?“)
Osim odbijanja e-bankinga u ime društvenosti, zagovaram i držanje psa.
Sa psom nisi sam, zaista.
Jer, kadgod nemaš vremena, ili te obori fibra, i onda dobro odvagneš, onda, tada, uglavnom i gotovo neiznimno pitanje – „Bi li ga Ti prošetala?“ ili molbu tipa „Ljubavi, operi mu šape; hodao je po blatu!“ upućuješ osobi svog suživota, svoje i svojoj ljubavi. Ne mrmljaš sebi u bradu, solerski.
I nema veze što na koncu uvijek bez vremena, pod tabletama, sa proljevom, držeći mobitel ramenom, pereš šape, otvaraš konzerve, šetaš po kiši (između veša i suđa i čizama i ručka, priprave, serviranja i raspremanja oko i poslije istog); da si sam, sam sa psom, ne bi imao koga zamoliti; koga pitati.
Ovako, imaš.
Sa psom nisi sam.
Osim ako jesi.
Svakako, je li ikad itko primijetio zavalu sa Djedom Božićnjakom?
Svi znamo ono, Maja i Pavo; Barbie i Ken; Sanader i Jandroković. Happy family – slika.
Ali tko je ikad suzu pustio radi Djeda Božićnjaka, najusamljenijeg truckera na svijetu?
Zima, klisko, ralica ni na radaru; lanci za snijeg poodfrcali negdje; Djed Božićnjak em čeka da pripita mona otključa hangar, pa tovari, pa papirologija, tahošajba, pa piči po kijametu, isporuke Just-in-time; carinici na Bajakovu tradicionalno decelerirani; onda oko Kutine tuka u Twingu popriječila se na autocesti, nekaj me samo zvrtilo, trepttrept.
I nema; Djed Božićnjak – slike dokazuju – čak nema ni onu duplericu golog komada u kabini; ni kabinu nema, a da ne govorim o nekoj putenoj plavuši, iz koje zavodljivo dopire miris kuhanog vina ili dva.
Ništa; nula bodova. Pa on, najčešći gost djetinjeg odrastanja, lik koji formira emocije, postulat je solerstva i antiveznosti!
Djed Božićnjak je najusamljeniji trucker na svijetu, ja vam kažem.
Post je objavljen 09.12.2014. u 10:53 sati.