Auzmish kod Shelly

Home Office i Mind Set

„To ništa nije tako, kako pričaš. Sve je samo Tvoj Mind-Set!“, rekla je, izazvavši tvoje strogo kontrolirano netreptanje u užem i nepomicanje u širem smislu govora tijela.

Nekad ranije, dok si još bio uvjereni ženorazumitelj, sa posebnom bi pažnjom pristupao ženama prezaposlenih muškaraca, radoholika. Moglo ti je biti.
Tada nisi – zbilja nisi – mogao naslutiti da će ti se radoholični šef useliti u stan. U svaku poru tvog života.
Tada je bilo vrijeme prvih mobitela veličine kutije za naočale; uredski šminkeri grebali su se o laptop firme, ne razmišljajući o kletvi dostupnosti.
Žene radoholika bile su zahvalne.
Sve je bilo drukčije.

Kvaka Home-Officea uz specifičan ugovor je, recimo, što možeš uzeti odmor i otprhutati, kad poželiš. Naravno, smješak se zamrzava negdje na međici između više slobodnih dana od šefa i njegove moguće spoznaje da si, ako te tako često ili dugo nema, svakako nepotreban.
Kvaka Home-Officea uz specifičan ugovor ima dosta; naravno, ali većina nije vidljiva na prvi pogled, što izaziva naizgled začudne reakcije, mlataranje rukama, traženje, …
Anegdotično može biti, što prostore banke i dućana dijeliš sa penzićima, usred radnog vremena većine ljudi. Što prošetaš psa ujutro, dok radni ljudi i građani hrle na posao, pa opet rano popodne, dok radnici, osviješteni seljaci i poštena inteligencija škilji prema satu i kraju radnog vremena. A ti fino taman španciraš sa pesekom. Lezilebovići, obojica! Idealno žive, oni šetaju, jadna ženica radi.
No…
Kad niti ugovor, niti šef nemaju fiksno radno vrijeme, a šef je radoholičar a ti sa specifičnim ugovorom radiš u Home-Office konceptu, kvaka je gotovo savršena, iako i dalje uglavnom nevidljiva.
Dok češući zadlakavljenu intimu kuhaš prvu jutarnju kavu-krevetušu, prije nego ćeš probuditi Prvozakonitu a Pas zalajati da mora van, taman malo iza sedam ujutro, zove šef. Da jesi li pred računalom. Nisi? Aha, hajde budi.
Prvozakonita njurga zbog buke, Pas laje, ti u gaćama vrtiš tablice na dva ekrana.
…
Tokom dana, još par njegovih poziva, jedna dvosatna videokonferencija (blaženi prahistorijski PowerPoint; sad se videokonferira, timvjua, … ), usisavanje, šetnja Psa, kuhanje ručka nakon dućana a prije banke i između – posao.
Taman kad na sigurnoj distanci iza pet popodne ugasiš laptop, zadovoljno sjedneš na toalet… eto njega opet. Šefa. Da jesi li pred računalom, da budi.
Nešto kasnije, taman dok prinosiš žlicu juhe ustima, zvuk mobitela ti udarcem u pleksus pojasni da – budi pred računalom.
Taman pred zadnju dnevnu šetnju her Pesa, umiriš šefa za taj dan, promišljajući nezgodnu kilometražu do njegove supruge, sad, same kući, i tako već dugo, …
…
… taman oko tri ujutro, probudi te užasna spoznaja da sinoć nisi pregledao dokument AGH 1-187FR …
…
Taman u petak, firma radi do podne; cirkus se ponavlja, i predstava završi šefovom listom domaćih zadaća za tebe sa rokom – ponedjeljak ujutro.
Naravno, nazvat će te sutra da održite video – konferenciju, pa se po potrebi čujete u nedjelju.
Izdržao je do ponedjeljka u sedam ujutro.
…
I taman kad se obraduješ idućem vikendu, kojeg ćeš orilo – gorilo biti slobodan, bez računala i šefa, pling, sms; pokupi me u nedjelju navečer u Dubrovniku.
U nedjelju navečer. U Dubrovniku. 350 kilometara. Dakle, vozi cijelu nedjelju.
Vozeći te nedjelje, šef te zove s pitanjem, jesi li ponio laptop i fascikle. Kao da si budala. Nedjeljom. Ne ponijeti ih. U Dubrovnik.
Šef pojasni da čeka prvi let i ima vremena, pa ako možeš stati kraj ceste, upaliti laptop i uzeti podloge, da još prođete neke detalje. Prije nego se nađete. U Dubrovniku. U nedjelju navečer. Dogovoriti sutrašnju strategiju. Uz pivo, doda pomirljivo.
…
Taman kad shvatiš da gaža završava tako, da možeš doći kući, u svom tušu sprati stres i frustraciju prije iduće gaže sa šefom, on ti priopći, sobe su rezervirane na pola puta, voziš me do druge gaže. Prijevod prije gubitka – četiri dana sa šefom. U autu, na terenu, u hotelu. Uz pripadni kulturno – umjetnički program za strance „ijubre tko nas zavadi, prvi dio“, te „zašto su se pobili jugosloveni, drugi dio“. Garnirano pitanjima tipa, negdje oko Bileće, kad će autoput, te, iza Pavlovića mosta, zašto se plaća mostarina. Šlag bez torte je njegovo gotovo djetinjim povjerenjem u tebe izgovoreno „Nadam se da pred hotelom neće opet prositi djeca…“
Idućeg jutra, preplavljen štokholmskim sindromom, jednim okom gledaš za avionom, u kojem šef odlijeće, a drugim odmjeravaš količinu njegove peruti na sjedištu svog auta.

I taman kad, par dana kasnije, odlučiš da nema tih para, koje … , te iako duboko svjestan da si tu penisovitost već par puta uspješno odigrao na vlastitu štetu, šefu bljeskom ljudskosti izleti greška; kaže da ga neće biti do iza Nove Godine.
Neće ga biti!!! Danima!!!
Taman kad si odradio svojih preostalih par dana domaćih zadaća i taman kad na Badnjak kupuješ posljednju puricu u pacu vlastitog olakšanja krajem ovogodišnje seanse, šef te ulovi u redu na blagajni, samo da sa još par pitanja umiri savjest…

I taman kad je on na odmoru i kad si ti na odmoru, posve sigurno ste na odmoru, ti si čak posve drugdje, stiže ti jutarnji sms, da je izvještaj jako hitan i da dokad misliš da ga možeš poslati.
Zatomljujući rezignaciju, vrhom jezika čeprkajući puretinu između kutnjaka, duboko dišući, brišući tri prethodna teksta odgovora, otpisuješ mu afirmativnu nizdlačnost, za koju ne vjeruješ da je izišla ispod tvojih srednjaka; onih istih, koje su nekad davno ljubile zapostavljene suprugice radoholičara.
Osjetom, prije nego si poslao krotki pristanak da će izvještaj biti gotov za par sati, plingne njegov odgovor – plingne, dok u svojim gaćama ležiš u svom krevetu, u jutarnjem suncu dogrijanom centralnim, dok Prvozakonita (inače atraktivna supruga radoholičarevog Malog) hrče a Pas laje da bi van. Odgovor šefa je neverbalan, jedan upitnik.
Zbunjen, pregledaš detalje šefove prve poruke – poslana prije tjedan dana. Kao golubom preko Alpa.
Slično se desilo nekidan, ispratio si ga nakon posla na avion, par sati kasnije došao ti je šefov sms da upravo slijeće, te gdje ga čekaš.

… i tako, uz piće razgovaraš sa frendicom, geštaltisticom; pokušajem anegdotiziranja pojašnjavaš svoj problem sa Home-Officeom i šefom, koji se uselio.
I veli ona, „To ništa nije tako, kako pričaš. Sve je samo Tvoj Mind-Set!“
…

Oznake: burn - out

- 15:15 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

Jelo Žužinek penetrira u astrologiju - ćuna u Petku

Mili moji,

Sve je pod kontrolom. Osim tlaka i šećera, ali nadživjeće moja visočanstva i rupu u županijskobolničkoj kasi.

Pas se suši, riba se topi (pas od šetnje po kiši, riba od leda), i sa smješkom se prisjećam zrele bjonde iz stana do, nekad, dok bih kretao na faks jutrom, prethodno kupivši rani kruh. Zrela je bjonda u to doba već lupala šnicle, sjeckala luk, traktirala mirisom na granici zaprške i znoja. Faca pomalo frustrirana, između suza zbog luka i potencijalne nejebice.
I još tijekom trećeg sata blok – predavanja o evolventnim ozubljenjima, pitao sam se, bih li imao petlje naskočiti na susjedu, subito, na naglo, u kuhinjičku, usred luka i zaprške.
I obično bih se stresao taman kod sedamdeset i četvrtog spominjanja riječi „modul“ iz pravca katedre, neshvatljivo preskočivši na zaključak – meni se to neće desiti. Da jutrom sjeckam, tuckam, miješam.
A jer nikad ne reci nikad, eto me.

Pas se suši, riba se topi, osam ujutro.
Usisavao sam jučer, pa bih danas trebao obrisati podove, ali pas je pas, pa bih prije brisanja podova trebao i usisati. Sezona linjanja.
Kao i jučer bih trebao, to, usisavanje, odmah nakon što sam izdinstao luk, zapržio meso i sve to podlio i dopola začinio, kako bi se već na lagano krčkalo, dok ja kronično upaljenog ramena usisavam, mutno se sjećajući bjonde i evolventnih ozubljenja.

Naravno, ovakav ritam posljednično uzrokuje da osobna higijena bude pomaknuta na prijepodne, jer kućne poslove treba odrađivati u prioritetima. Tipa, kakać psa prije osobnog, pranje psa prije osobnog pranja, a usisavanje, kako bi iz kupaone čovjek izišao u čisto, spremljeno, dok se ručak već lagano kuhucka. Skuham drugi hamper kave, popijem prvu tabletu (umjesto rapidografa, na stolu teglica tableta). Otpišem par mailova, uglavnom zahvale na ponudama da volontirajući nekome priskrbim za novog terenca. Ili makar gume mu nove.

U međuvremenu, zovu radi razgovora za posao, naravno u trenu, dok perem zube; pljuckam, pričam, kapljem, dogovaram. Onda onaj trenutak vječnosti; ostaci paste na četkici i majici, odložen mobitel; „jesam li se dobro postavio...“ Vraćam pastu na četkicu u usta; pitanje ostaje.
Znalački pipkajući poluodmrznutu ribu, promišljam, može li i muški hausfrau imati burn – out od usisavanja, sjeckanja i brisanja u komociji vlastitog vremena u vlastitom prostoru, i je li dogrlovitost te mutne vode dovoljan motiv, ljubav u doba recesije zamijeniti četiristo kilometara udaljenim poslom u doba recesije. Neizvjesnim. Poput ljubavi.

Slijedeći Dalai Lamin savjet, potiskujem tu misao do sutra, kad mi ima vlasniku firme pojasniti da u biti bi ali zapravo ne bi taj posao, četiristo kilometara odavde i od Avde. Potiskujem. Potiskom turbostroja. Daleko je sutra; daleko poput Kamanja od Orašja. Recimo. Dotad, u ime potiska po D. Lami, i dalje promišljam to sa evolventnim ozubljenjem, i padne mi na pamet ekstatično predavanje poznanika, kako savska riba ne može smrditi, ako joj se prije pripreme odrežu glava, peraje i koža. Tren kasnije, lik se široko do agresivno kesi, mlatara komadom nečega što djeluje kao da je nekad moglo biti riba. Evo, poklon, ispeci ženi, veli i dijabolično se smije. Sputan tek vlastitim genima kamenim, ne razvijem zaključak o jebanju ribe do svježe morske. Jer mogao bi me netko opatrljiti da se bolje držim koštradine i pure. ... Pura ... ?Kači li muške domaćice kuhinjsko – usisavalački burn - out?

Sve je dakle pod kontrolom, mili moji. U doba ljubavnih parada i duginih boja, poput Robinsona Crusoea, ja sam u Petku. Ćuna inkluziv.

Odan a neprodan,

Jelo Ž.