Marketing
Jelo Žužinek penetrira u astrologiju - ćuna u Petku
Mili moji,
Sve je pod kontrolom. Osim tlaka i šećera, ali nadživjeće moja visočanstva i rupu u županijskobolničkoj kasi.
Pas se suši, riba se topi (pas od šetnje po kiši, riba od leda), i sa smješkom se prisjećam zrele bjonde iz stana do, nekad, dok bih kretao na faks jutrom, prethodno kupivši rani kruh. Zrela je bjonda u to doba već lupala šnicle, sjeckala luk, traktirala mirisom na granici zaprške i znoja. Faca pomalo frustrirana, između suza zbog luka i potencijalne nejebice.
I još tijekom trećeg sata blok – predavanja o evolventnim ozubljenjima, pitao sam se, bih li imao petlje naskočiti na susjedu, subito, na naglo, u kuhinjičku, usred luka i zaprške.
I obično bih se stresao taman kod sedamdeset i četvrtog spominjanja riječi „modul“ iz pravca katedre, neshvatljivo preskočivši na zaključak – meni se to neće desiti. Da jutrom sjeckam, tuckam, miješam.
A jer nikad ne reci nikad, eto me.
Pas se suši, riba se topi, osam ujutro.
Usisavao sam jučer, pa bih danas trebao obrisati podove, ali pas je pas, pa bih prije brisanja podova trebao i usisati. Sezona linjanja.
Kao i jučer bih trebao, to, usisavanje, odmah nakon što sam izdinstao luk, zapržio meso i sve to podlio i dopola začinio, kako bi se već na lagano krčkalo, dok ja kronično upaljenog ramena usisavam, mutno se sjećajući bjonde i evolventnih ozubljenja.
Naravno, ovakav ritam posljednično uzrokuje da osobna higijena bude pomaknuta na prijepodne, jer kućne poslove treba odrađivati u prioritetima. Tipa, kakać psa prije osobnog, pranje psa prije osobnog pranja, a usisavanje, kako bi iz kupaone čovjek izišao u čisto, spremljeno, dok se ručak već lagano kuhucka. Skuham drugi hamper kave, popijem prvu tabletu (umjesto rapidografa, na stolu teglica tableta). Otpišem par mailova, uglavnom zahvale na ponudama da volontirajući nekome priskrbim za novog terenca. Ili makar gume mu nove.
U međuvremenu, zovu radi razgovora za posao, naravno u trenu, dok perem zube; pljuckam, pričam, kapljem, dogovaram. Onda onaj trenutak vječnosti; ostaci paste na četkici i majici, odložen mobitel; „jesam li se dobro postavio...“ Vraćam pastu na četkicu u usta; pitanje ostaje.
Znalački pipkajući poluodmrznutu ribu, promišljam, može li i muški hausfrau imati burn – out od usisavanja, sjeckanja i brisanja u komociji vlastitog vremena u vlastitom prostoru, i je li dogrlovitost te mutne vode dovoljan motiv, ljubav u doba recesije zamijeniti četiristo kilometara udaljenim poslom u doba recesije. Neizvjesnim. Poput ljubavi.
Slijedeći Dalai Lamin savjet, potiskujem tu misao do sutra, kad mi ima vlasniku firme pojasniti da u biti bi ali zapravo ne bi taj posao, četiristo kilometara odavde i od Avde. Potiskujem. Potiskom turbostroja. Daleko je sutra; daleko poput Kamanja od Orašja. Recimo. Dotad, u ime potiska po D. Lami, i dalje promišljam to sa evolventnim ozubljenjem, i padne mi na pamet ekstatično predavanje poznanika, kako savska riba ne može smrditi, ako joj se prije pripreme odrežu glava, peraje i koža. Tren kasnije, lik se široko do agresivno kesi, mlatara komadom nečega što djeluje kao da je nekad moglo biti riba. Evo, poklon, ispeci ženi, veli i dijabolično se smije. Sputan tek vlastitim genima kamenim, ne razvijem zaključak o jebanju ribe do svježe morske. Jer mogao bi me netko opatrljiti da se bolje držim koštradine i pure. ... Pura ... ?Kači li muške domaćice kuhinjsko – usisavalački burn - out?
Sve je dakle pod kontrolom, mili moji. U doba ljubavnih parada i duginih boja, poput Robinsona Crusoea, ja sam u Petku. Ćuna inkluziv.
Odan a neprodan,
Jelo Ž.
Post je objavljen 28.03.2014. u 09:48 sati.