Denied by policy
|
"The following message to obvezno-osiguranje@hzzo.hr was undeliverable. The reason for the problem: 5.1.0 - Unknown address error 550-'Denied by policy'" Oznake: HZZO, komunikacija |
31.01.2017., utorak
Denied by policy
25.01.2017., srijeda
Proud to be Croat – i moje osobno WTF
|
Moj je otac mogao biti bilotko. Mladom čovjeku digla se piša, poseksao je moju majku – a moja je majka mogla biti bilotko – i iz žlice sluzi nastao sam ja. Zanijet negdje, u nekoj sam se državi rodio, od oca porijeklom od negdje i majke porijeklom od negdje. Na državu mog rođenja to nije utjecalo. Kasniju interakciju države i mene definirale su većinom nužnosti, tek ponekad (moji) svjesni odabiri. Ponos, rekoše mi moja bilotko majka i moj bilotko otac bilogdje, negdje gdje sam se slučajno rodio iz globalno istovjetne žlice sluzi, ponos je uvjetovan razvojem; činjenjem ili nečinjenjem. Nisi ponosan na kišu, na Buško Blato, na amazonsku prašumu, na veliku kitu. Nisi ih ti stvorio. Ponosan si na svoj osobni razvoj, na tuđe poštovanje koje si stekao; na svoja odricanja, svoje odabire, na svoja djela, ponajviše na ona, koja si platio pošteno, koliko i skupo. Tako mi, otprilike, rekoše. Vremenom, mijenjao sam gradove, države, škole, fakultete, prijatelje, firme. Svi su ti gradovi, sve te države, škole, fakulteti, prijatelji i firme bili spojivi sa pridjevima; proizvoljnima ili očitima – ugodni, bitni, zamjenjivi, marginalni, izgubljeni. Formirali smo se međusobno, u hodu kroz vrijeme više nego u hodu kroz prostor. U hodu kroz prostor shvatio sam da je pletivo selekcije tim uže a etiketa pripadnosti tim veća, što je prostor manji, statičniji, usmjereniji sam na sebe i sam sebi mjerilo umišljenog značaja. Australcu je dovoljno da si iz Europe. U Europi, kao Slaven ili German ne prolaziš isto. Na Balkanu, bitna je država. U balkanskoj državi, gleda se grad porijekla. U gradu porijekla, bitno je porijeklo roditelja i kvart adolescencije. Dečki iz Pruđa, dečki s Bukovca: čo'eče, dva svijeta. Dva reda sisavaca, oba uvjerena u svoju superiornost i nemiješabilnost. Malo kao dečki s Tijarice i dečki sa Voštana. Iz Privlake i iz Andrijevaca. Zna se, ipak, tko je tko, i tko koga po šibice šalje. (Opciju kuišono ne – ne, ne kužim…) I onda to sa ponosom dečka iz Privlake, Tijarice, Zapruđa, Zagreba ili Splita, Hrvatske ili Srbije, Balkana ili zapadne jugoistočne Europe, južne ili srednje, iz Europe ili Azije ili Australije. Sve silni ponosi. Ponosi, što su očevi, koji su mogli biti bilotko, poseksali majke, koje su mogle biti bilotko, i što su se slijedom rađali ponosni klinci, bilogdje, ni krivi ni dužni (za početak). Klinci, ponosni na slučaj rođenja baš u Tojšićima, Vrapčićima, na Medveščaku, u Sremskoj Mitrovici. Niti ćunom mrdnuli, drvo posadili, kuću sagradili, struku izučili, djecu ljudima odgojili, ali ponosni; ponosni što su iz Utrina, iz Splita, iz Hrvatske, Hrvati, Srbi, Kosovari. Proud to be… Ponosni istim aršinom na Andrića, Đikića, Teslu, Gotovinu, Ujevića, Šešelja, Karadžića; na korupciju, emigraciju, nelustraciju, selo svoje, selo moje; nema veze, ponosni bezuvjetno, all inclusive na sebe i svoje. Ponosni bez učešća, jedino ne na rate, to nikako. Ako si pravi, sve ili ništa; ponos je nedjeljiv, ponos je jedan. Nećemo se dijeliti u ponosu. Na to smo ponosni. Proud to be… I na tradiciju ponosa bez doprinosa i učešća smo ponosni. Pogotovo na to. (Eksplicitno ovdje izuzimam sve one, koji jesu učestvovali; sa srcem, sa osjećajem ispravnog, i koji se time ne busaju u prsa javno. Izuzimam sve one, koji nisu bianco i all inclusive Proud to be… ) Ponosni smo tako na ženu majku predsjednicu, na naše dečke, na svoje ljude, na prepoznatljivost huligansku, na naše bengalke, na istjerane azilante, politikantske kalkulante, na otišle obitelji i kadrove; mi smo ponosni. Ni luk jeli, ni luk mirisali, i baš tim više – ponosni. Na našu Blanku, našeg Filipovića, Lučićku, na rukometaše. A ja? Rođen u državi, na što i na koju nisam imao utjecaj niti opciju odabira, začet od oca bilokoga i majke bilokoje, bilogdje; pukim slijedom vremenski ograničenih okolnosti mijenjajući sredine, društva, zanimanja, diskretno, u tišini vlastita četiri zida, ali ne u bilokojem kutu, svojoj sjeni šapćem tek – Proud to be… myself… Oznake: nacija, osobnost, ponos |
10.01.2017., utorak
Home Office i Mind Set
|
„To ništa nije tako, kako pričaš. Sve je samo Tvoj Mind-Set!“, rekla je, izazvavši tvoje strogo kontrolirano netreptanje u užem i nepomicanje u širem smislu govora tijela. Nekad ranije, dok si još bio uvjereni ženorazumitelj, sa posebnom bi pažnjom pristupao ženama prezaposlenih muškaraca, radoholika. Moglo ti je biti. Tada nisi – zbilja nisi – mogao naslutiti da će ti se radoholični šef useliti u stan. U svaku poru tvog života. Tada je bilo vrijeme prvih mobitela veličine kutije za naočale; uredski šminkeri grebali su se o laptop firme, ne razmišljajući o kletvi dostupnosti. Žene radoholika bile su zahvalne. Sve je bilo drukčije. Kvaka Home-Officea uz specifičan ugovor je, recimo, što možeš uzeti odmor i otprhutati, kad poželiš. Naravno, smješak se zamrzava negdje na međici između više slobodnih dana od šefa i njegove moguće spoznaje da si, ako te tako često ili dugo nema, svakako nepotreban. Kvaka Home-Officea uz specifičan ugovor ima dosta; naravno, ali većina nije vidljiva na prvi pogled, što izaziva naizgled začudne reakcije, mlataranje rukama, traženje, … Anegdotično može biti, što prostore banke i dućana dijeliš sa penzićima, usred radnog vremena većine ljudi. Što prošetaš psa ujutro, dok radni ljudi i građani hrle na posao, pa opet rano popodne, dok radnici, osviješteni seljaci i poštena inteligencija škilji prema satu i kraju radnog vremena. A ti fino taman španciraš sa pesekom. Lezilebovići, obojica! Idealno žive, oni šetaju, jadna ženica radi. No… Kad niti ugovor, niti šef nemaju fiksno radno vrijeme, a šef je radoholičar a ti sa specifičnim ugovorom radiš u Home-Office konceptu, kvaka je gotovo savršena, iako i dalje uglavnom nevidljiva. Dok češući zadlakavljenu intimu kuhaš prvu jutarnju kavu-krevetušu, prije nego ćeš probuditi Prvozakonitu a Pas zalajati da mora van, taman malo iza sedam ujutro, zove šef. Da jesi li pred računalom. Nisi? Aha, hajde budi. Prvozakonita njurga zbog buke, Pas laje, ti u gaćama vrtiš tablice na dva ekrana. … Tokom dana, još par njegovih poziva, jedna dvosatna videokonferencija (blaženi prahistorijski PowerPoint; sad se videokonferira, timvjua, … ), usisavanje, šetnja Psa, kuhanje ručka nakon dućana a prije banke i između – posao. Taman kad na sigurnoj distanci iza pet popodne ugasiš laptop, zadovoljno sjedneš na toalet… eto njega opet. Šefa. Da jesi li pred računalom, da budi. Nešto kasnije, taman dok prinosiš žlicu juhe ustima, zvuk mobitela ti udarcem u pleksus pojasni da – budi pred računalom. Taman pred zadnju dnevnu šetnju her Pesa, umiriš šefa za taj dan, promišljajući nezgodnu kilometražu do njegove supruge, sad, same kući, i tako već dugo, … … … taman oko tri ujutro, probudi te užasna spoznaja da sinoć nisi pregledao dokument AGH 1-187FR … … Taman u petak, firma radi do podne; cirkus se ponavlja, i predstava završi šefovom listom domaćih zadaća za tebe sa rokom – ponedjeljak ujutro. Naravno, nazvat će te sutra da održite video – konferenciju, pa se po potrebi čujete u nedjelju. Izdržao je do ponedjeljka u sedam ujutro. … I taman kad se obraduješ idućem vikendu, kojeg ćeš orilo – gorilo biti slobodan, bez računala i šefa, pling, sms; pokupi me u nedjelju navečer u Dubrovniku. U nedjelju navečer. U Dubrovniku. 350 kilometara. Dakle, vozi cijelu nedjelju. Vozeći te nedjelje, šef te zove s pitanjem, jesi li ponio laptop i fascikle. Kao da si budala. Nedjeljom. Ne ponijeti ih. U Dubrovnik. Šef pojasni da čeka prvi let i ima vremena, pa ako možeš stati kraj ceste, upaliti laptop i uzeti podloge, da još prođete neke detalje. Prije nego se nađete. U Dubrovniku. U nedjelju navečer. Dogovoriti sutrašnju strategiju. Uz pivo, doda pomirljivo. … Taman kad shvatiš da gaža završava tako, da možeš doći kući, u svom tušu sprati stres i frustraciju prije iduće gaže sa šefom, on ti priopći, sobe su rezervirane na pola puta, voziš me do druge gaže. Prijevod prije gubitka – četiri dana sa šefom. U autu, na terenu, u hotelu. Uz pripadni kulturno – umjetnički program za strance „ijubre tko nas zavadi, prvi dio“, te „zašto su se pobili jugosloveni, drugi dio“. Garnirano pitanjima tipa, negdje oko Bileće, kad će autoput, te, iza Pavlovića mosta, zašto se plaća mostarina. Šlag bez torte je njegovo gotovo djetinjim povjerenjem u tebe izgovoreno „Nadam se da pred hotelom neće opet prositi djeca…“ Idućeg jutra, preplavljen štokholmskim sindromom, jednim okom gledaš za avionom, u kojem šef odlijeće, a drugim odmjeravaš količinu njegove peruti na sjedištu svog auta. I taman kad, par dana kasnije, odlučiš da nema tih para, koje … , te iako duboko svjestan da si tu penisovitost već par puta uspješno odigrao na vlastitu štetu, šefu bljeskom ljudskosti izleti greška; kaže da ga neće biti do iza Nove Godine. Neće ga biti!!! Danima!!! Taman kad si odradio svojih preostalih par dana domaćih zadaća i taman kad na Badnjak kupuješ posljednju puricu u pacu vlastitog olakšanja krajem ovogodišnje seanse, šef te ulovi u redu na blagajni, samo da sa još par pitanja umiri savjest… I taman kad je on na odmoru i kad si ti na odmoru, posve sigurno ste na odmoru, ti si čak posve drugdje, stiže ti jutarnji sms, da je izvještaj jako hitan i da dokad misliš da ga možeš poslati. Zatomljujući rezignaciju, vrhom jezika čeprkajući puretinu između kutnjaka, duboko dišući, brišući tri prethodna teksta odgovora, otpisuješ mu afirmativnu nizdlačnost, za koju ne vjeruješ da je izišla ispod tvojih srednjaka; onih istih, koje su nekad davno ljubile zapostavljene suprugice radoholičara. Osjetom, prije nego si poslao krotki pristanak da će izvještaj biti gotov za par sati, plingne njegov odgovor – plingne, dok u svojim gaćama ležiš u svom krevetu, u jutarnjem suncu dogrijanom centralnim, dok Prvozakonita (inače atraktivna supruga radoholičarevog Malog) hrče a Pas laje da bi van. Odgovor šefa je neverbalan, jedan upitnik. Zbunjen, pregledaš detalje šefove prve poruke – poslana prije tjedan dana. Kao golubom preko Alpa. Slično se desilo nekidan, ispratio si ga nakon posla na avion, par sati kasnije došao ti je šefov sms da upravo slijeće, te gdje ga čekaš. … i tako, uz piće razgovaraš sa frendicom, geštaltisticom; pokušajem anegdotiziranja pojašnjavaš svoj problem sa Home-Officeom i šefom, koji se uselio. I veli ona, „To ništa nije tako, kako pričaš. Sve je samo Tvoj Mind-Set!“ … Oznake: burn - out |
