Rupa
|
Navodno je kalendar bio poklon kućnih prijatelja za moje rođenje. Kasnije sam imao fazu vjerovanja da je moj stari mrljao sa kućnom prijateljicom, ali to sad nije bitno, kao što ništa ne mijenja niti da je baš nju zvao telefonom prije smrti, ali ona nije razumjela poziv u pomoć i sklopila je slušalicu. Uglavnom, na poleđini kalendara pomalo ukočeno vitičastim slovima bilo je napisano, kako će moj dan jednom sigurno doći, ako samo dovoljno vjerujem. Nemuštije sljubljen koktel neutemeljenosti i nepozvane utjehe dobijat ću i kasnije u životu, ali tada sam tek primijetio blagi luk, kojeg su riječi činile oko na prvo pogled neprimjetne rupe u papiru. Kako god bih kalendar okretao i naginjao, rupa je šetala, poput mistične slagalice. Nisam tada niti pomislio, kako baš ta rupa uvijek poništava baš taj datum Mog Dana, koji će sigurno doći. Poput svih spoznaja, i ova će ispasti neverbalna u postanku, i tek kasnije oskrnavljena bjelančevinastim nitima riječi, isto groteskno suvišnih poput one mantre na poleđini kalendara. Jesu li rupe zapravo nužne, kako bismo definirali materiju, prostor, vrijeme, ne znam. Možda bismo i sjećanje u nesvijesti podrazumijevali, da nije rupičasto, da zaborav i potiskivanje materiju sjećanja, na uštrb rupa, ne koncentriraju, stvarajući potencijale, kojima bauljamo između lucidnosti i alshajmera, između nacionalne nonšalantnosti i kolektivne paranoje. Svakako, šetajuće rupe obilježavaju moj život. Zapravo sam neke uspio pripitomiti, i uvijek mi se vraćaju, poput ptica selica. Poput roda, zapravo. Zbog vjernosti, mislim. Rupa se prvi put pojavila u cijevi od grijanja, i spreman na sve odradio sam cijelu proceduru, zvao hitne intervencije, oni došli, štemali, švasali, zabljeskivali me polugolim runjavim dupetima. Dok djecu koja packaju po zidu hranimo špinatom ili/i im ne damo gledati televiziju, ja sam slijedio proceduru i majstorima zahvalio, pa prao, čistio, žbukao, farbao. Rupa se vratila odmah početkom iduće sezone grijanja – molim ponovno pročitati prethodna dva retka. Rupa se vratila odmah početkom iduće sezone grijanja – molim ponovno sad pročitati prethodna tri retka. (Između, kronologije i kroničarske istine radi, valja mi natuknuti slomljenu policu i spaljen parket, koje je Stambeno pripisalo meni, a ne majstorima.) Rupa se dakle vratila. Ne bih niti znao, zapravo. Pomalo umoran, pomalo frustriran stalnim vukljanjem kofera, seljakanjem, raznim svežnjevima raznih ključeva, poluodsutno sam na izlasku iz stana preko slike hrđave packe na zidu uz zavar cijevi od radijatora misaonim flomasterom napisao kako sam zbilja tukac, svaki popravak napraviti ofrlje, pa eto niti nakon svih tih rupa nisam zid sanirao kako spada, već ofrlje, flekavo. Kao da se osjetio prozvan, moj je kažiprst krenuo prema fleki. Vlažnoj. Pa prema zavaru. Mokrom. Obzirom da mi supruga govori kako sam živčan a majka mantra da sam isti ćaća, zadržao sam psovku i odložio jednu torbu sa ramena, dok mi je druga upravo sama skliznula. Paranoik u meni počeo se otimati kontroli. Ruka je ušla u kadar i dlanom pipala cijev prema dolje. Suho. Idući zavar... Boja se ljušti... Mokro... kapljica... mlazić, tanušan, smiješan, ali – mlazić. Obzirom da mi supruga govori kako sam živčan a majka mantra da sam isti ćaća, zadržao sam psovku, skinuo ruksak sa leđa, skinuo jaknu i uputio pogled pun ufanja prema nebesima, gdje je, znao sam, postojao sigurnosni ventil. Koji je, čim sam posegnuo za njim, prokapao. Na dva mjesta. Ubrzavajuća frekvencija kapljica u mojoj je glavi izazivala zvuk limenog bubnja, planiranih pet sati noćne vožnje počelo se magliti, srce je ubrzavalo. Rorcange. Negdje su rorcange. Torba laptopa naravno nije imala dovoljno kućnog odgoja, ne zapetljati svoj remen oko moje noge, kad sam krenuo prema špajzi. Obzirom da mi supruga govori kako sam živčan a majka mantra da sam isti ćaća, zadržao sam psovku, i jaknu sa vješalice u letu, dočekujući sebe na ruke a dovratkom laptop. U kadar su ušla velika kliješta – rorcange, u ime Ilirskog preporoda – i ponovno mi se posložilo Božansko. Poput nagovještenja, njihovo crvenilo sljubilo se sa crvenilom ventila. Obuhvatio sam, isprva nježno, a onda čvrsto, i osjećajno ali rastućom silom na krak stvorio zakretni moment na prirubnici spoja silom i oblikom. I onda se crveno jedinstvo uz glasan udarac razletilo; rorcange su udarile u zid, ja sam posrnuo i odlučio u tom trenu prisjetiti se predivnog vjenčanja prijatelja na nekom bezimenom grčkom škoju, kad smo se svi ponapijali i budili se tko pod kime i kako ali nitko nije izgovarao zašto, a sve to, kako ne bih otvorio oči i živčan i isti ćaća uvidio da je ventil pukao i da voda šiklja a da ja zapravpo moram na put. Čvrsto stisnutih očiju uperio sam ušesa prema posljednjem evidentiranom položaju ventila. Ništa. Osim crvene mrlje na zidu, sve je djelovalo miroljubivo koegzistentno. Iz ventila je povirila tek jedna kap, kao snimana ultrausporenom kamerom; predivan makro-snimak (pogotovo obzirom na moj trenutno mutan periferni vid); zrcaljeno svjetlo sa stropa, iskrivljen odraz hodnika i mene, neproporcionalnijeg nego inače. Ljepljivom trakom malu sam posudu zalijepio ispod putanje kapljica. Uvidjevši kako je traka slaba a gravitacija kučka, ispod male posude instalirao sam veću, ćuteći rupu u memoriji na mjestu u kojem se u kontekstu nekog svjetskog čuda govorilo o nekim vrtovima i kaskadama, na što me moja instalacija taman natrušno podsjetila. Paranojom oca pokojnog, pod ovaj redundantno sigurni sustav podgurao sam stoličicu i na nju stavio oveću tacnu, koja bi trebala prihvatiti onu nemoguću marginu greške, ako stvari krenu po zlu. Donekle uspokojen činjenjem mogućeg, obukao sam jaknu, vratio rorcange u špajzu, nabacio ruksak i dvije torbe i vrećicu sa smećem, ugasio svjetlo i izišao. Tri dogovora sa majstorima iz Hitnih intervencija kasnije, morao sam kapitulirati. Spužvicom vadeći par kapi iz svoje kaskadne instalacije, čuo sam svoj glas, kako majstoru priznaje da cijev očito više ne curi. „Nema curenja, nema rupe; nema rupe, nema nas!“ reče on, dok je moje srednje oko kliznulo prema starom, požutjelom kalendaru sa rupom. |
