Ako ima imalo istine u onoj figuri, po kojoj se rađamo pod zvijezdom ovakvom ili onakvom, ja sam se sigurno rodio pod ludim grahom.
Stvar je počela samim time, da su mog pokojnog starog tapšali po ramenu i čestitali na lijepom unuku. Uz pokoju drugu frustraciju, koju to mora da je izazivalo kod njega, ludi me grah slijedom rastave roditelja odveo u emigraciju u – Istočnu Njemačku. Gdje sam posve pošvapčen – preko granice samoisticanja, poput svih genetskih polutana – sve do trena bijega iz DDRa. Koji se nešto kasnije ujedinio. A meni potom zasvirale uzbune Balkana.
Položivši prijemni na faksu, nije mi se u višestrukom djevičanstvu niti nametnula sumnja o okončanju studija u roku; o sigurnom poslu kao konstruktor aviona i trkaćih auta.
Tri i pol jutarnje erekcije kasnije, od sedmog stupnja nastao je šesti, u svojstvu surogata za podstanara ukazala se današnja Prvozakonita. Moja mantra o ponovnom odlasku – ovaj put na Zapad – zazvučala je bizarno onog dana, kad sam, i dalje nesvjestan ludog graha, stajao na savskoj skeli između Županje i Orašja, kako bih nešto južnije upoznao punicu i punca, samo na sat - dva.
I zaglavio u Bosni, privremeno, evo dvanaest godina.
Moj je ludi grah vrlo agilan stvor, i kako god ja trznem lijevo ili cimnem desno, on me vjerno prati.
Bilo je iskoraka; selidbi, raznih poslova, tragikomičnog povratka studiju, kojeg sam nakon devetnaest godina tijekom dva stoljeća okončao „odličnim“. Svakako, kud ja, tud i moj grah.
Onda se malo zakompliciralo.
Sraz recesije i mene, koji sam kao nadobudni firciger sa printer-toplom diplomicom krenuo tražiti posao, superponirao se u nezgodno dinamičko opterećenje nervnog sustava (tlak – vlak), a ja nikako nisam pronalazio trajnije učinkovit lijek protiv nesanice, niti kvalitetan omjer pive, Persena i Vranca, koji, budi rečeno, isto nije što je nekad bio.
Godinu i pol kasnije, ludi se grah probudio i pomogao odmah triput. Tri ponude za posao u tri dana; jedna bolja od druge.
(Ezopa slavimo radi basne o magaretu između dva stoga sijena. Naravno; nije bio lud staviti magu među tri plasta; ispalo bi nebulozan, redundantan stilistički višak.)
Poskakujući od piruete do lupinga, moj se ludi grah baš angažirao oko ispravnog odabira posla – pretposljednja scena zadnjeg Hajre Pottera inspirirana je tim prizorom – i tako sam zahvalio dvama poslodavcima i pao u naručje trećem, onom, koji je značio promjenu države, jezika, bračne rutine.
Njemu sam, ponavljao je, idealan spoj jezičnog znanja, edukacijice i regionalne upućenosti.
U skakutavoj sjeni graha svoga, nekoliko sam puta prostodušnošću Ivice Kičmanovića propitivao njegovu odluku; je li siguran, je li zbilja siguran; je li uopće čitao moj si-vi.
Da da; da i da.
Da skratim, da smo negdje na pacifičkom otočju ili grenlandskom ledu, vjerojatno bi mi moj šef, učinkoviti, dugogodišnje uspješni biznismen, ponudio i kćer i ženu u znak dobrodošlice; ovako, dobio sam torbak sa mističnim rekvizitima i sav onaj novodobni šminkeraj; laptop, Routex – karticu i pripadni auto i sve to.
I osjećaj je bio dobar; novi dan, nova nafaka i sve to, novi gradovi i ljudi, putuje se, spava se po hotelima, u furki se je; nema više onog gadljivog "TRENUTNO tražim posao" ili "inbetween jobs"; bajbaj "MojPosao.Hr".
Kegod, e, eto me usred Beča u gužvi; imam termine, frke, kuiš.
(Dapače, ludi grah postao je prebrzo nezahvalan; topla peciva, mirisno voće, sto vrsta nareska i kava na stolu za doručak nakon par tjedana gubili su draž i postajali amorfni, bezdušni sinonim hotelskog jutra namjenskog, preranog k tome. Tek kad je valjalo krenuti na put debelo prije doručka, ludi grah bi se posuo pepelom i žalno žudio makar za šalicom kave...)
Jutro ničim nije nagovještavalo različitost dana od ostalih.
Budan prije budilice; pet minuta klimavog rastezanja; banana, tuširanje, kava, oblačenje (vispreno čitateljstvo redoslijed će intuitivno pripisati privatnom smještaju /u nenamještenoj garsonjerici/, čime je tuširanje moglo biti pozicionirano između gologuzih banane i kave, a prije oblačenja).
I da, u garsonjerici je jedini full HD, surround entertainment bio ritmično kapajući bojler. Ostatak inventara činili su stolić, stolica, ormar i krevet.
Kako god, jutro kao svako; u autu kolega priča kako mu je zadnji dan; mijenja firmu, zabrinut; ja pentam nekakve ekspresije ufanja; mislim si, hebiga, stari, taf tajmz...
Nešto kasnije, po dogovoru zovem mentora radi dogovora, u koji grad da dođem idući tjedan u sklopu svog plana obuke. Mrgudno bezdaho, uputi me na šefa (onog, koji bi mi drugdje ponudio i međugeneracijsku ženčad u iskazu afirmativnog gostoprimstva).
U svojoj đambo-kancelariji, šef zvijera za nečujnom, ali sigurno posve sluđeno cik-cak letećom muhom; gleda u mene, u pod. Onda, poput fratra kojeg je iznenada stisla opako velika nužda, u stakatu izgovori dugu rečenicu o meni dosadašnjem, o ipak nepostojećem segmentu tržišta, koje bi pravdalo moju poziciju te o, na žalost, nepostojanju alternativne privremene pozicije. Ponavljajući kako sam potvrdio njegov dojam sa razgovora i kako su to eto sve okolnosti i kako on situaciju smatra tek privremenim zamrzavanjem odnosa /na tren mi se učinilo da je krajičkom pogleda uhvatio moj pozelenjeli ludi grah iznad nas/, nudi mi honorarni ugovor sa par amorfnih fraza opisa prava i dužnosti, po tarifi koja će biti naknadno određena.
Zumzum, plingplong; moj ludi grah baulja...
Te, naravno, veli moj šef umjesto amena, posve je neupitno da smijem službenim autom o trošku firme svoje stvari preseliti „kući“, pa auto razdužiti naknadno; ma, nikakav problem. Smijem odmah.
Postavši tako žrtva vlastitog dobrog dojma i tuđe pogrešne procjene, pomalo rezignirano sam, stotinjak kilometara južnije, u nekoj selendri koja bi se na Balkanu pošteno zvala Tojšići ili Previle, a ne Rasthof am Königssee, sa tekućim sapunom na rukama mlatarao i mahao ispred mjesta senzora slavine.
Vode niotkud.
Androgeni, prosijedi lik blago iskolačenih očiju, tamnih podočnjaka i ostatka face na tankoj crti između smijeha i plača iritantno me gledao iz ogledala, dok sam papirom brisao sapun sa ruku.
Grüssgott-50-Cent-bitte-danke, glasno mi u leđa huknu gospođa Živković, prekaljena i nezakopulativljiva čuvarica ćenife (barem je to prezime bilo izvezeno na njezinom monstruoznom nadsisju).
E moj graše, pomislih...
Post je objavljen 19.11.2010. u 08:24 sati.