Bolna koljena, Titov avion i ženska mudrost - Red Bullov Hangar 7
|
Dok sam nedavno elegancijom tankerskog sidra klizio niz padine Obertauerna – eksperti bi rekli, laufao – dio mene tješio se planiranim susretom, i poludjetinja petropanovska radost donekle je pomagala zaboraviti bol u kuku. Koljenu. Zglobu. Gležnju. Dapače, dok sam gubeći koncentraciju i ravnotežu klizio niz padine Obertauerna – eksperti bi rekao, padao – moj muški (!) mozak radio je dvije (!) stvari odjednom. Birao sam, da li opet uništiti isti zglob, ili rasporediti patnju na neke druge koščobe. Pitao sam se ujedno, poput perca kroz zrak vitlajuć', kako zrake sunca obasjavaju oblačić snježne prašine oko mene, i koja bi tu blenda a kakva brzina zatvarača dali najštosniju sliku. Vrlo blizu tvrdoj podlozi, natruha misli, koja bi posve pobila teoriju muške mentalne jednotračnosti, već je sklapala te slike sa onim predstojećim, koje sam namjeravao napraviti u muzejskom Hangaru 7 na aerodromu u Salzburgu, gdje navodno-naše-navodno-gore-te-navodno-list, Dietrich Mateschitz, za svoj ćejf objedinjuje izložbu rijetkih aviona, gastronomsku ponudu i izložbu slika. Dumtreskabong, tup-tup-tup. Na pitanje učitelja skijanja, koji me svisoka gledao kako tupavog smješka ležim na snijegu, nisam moga odgovoriti. „Ar ju okej?“. A dašta da jesan, prika, jeba te ovi snig … Čudna koincidencija bila je, što je njegova pomagačka ruka mome ustanku ponovljeno (!) poduhvatila moje dupe (!) upravo dok sam spoznavao, kako za neke kadrove moram birati manji otvor. Blende. Radovao sam se dakle posjetu muzeja Flying Bullsa, a posebno prilici, vidjeti predivno restaurirani DC 6. Prije šezdesetak godina tvornički isporučen onodobnom jugoslavenskom JAT-u, odmah je zapao za oko visprenom tokaru, pijanistu, jebcu i državniku Titu, koji ga je subito dao prekovati u reprezentativni predsjednički zrakoplov – vjerojatno mu se Hruščovljev poklonjeni Iljušin 14 nije dopadao. Ili njegovoj Prvozakonitoj. Kako god, Tito je avion kasnije poklonio nekom svom afričkom jaranu, koji ga je na koncu prepustio zaboravu, dok se tu nije pojavio dobri Matešić i sa svojim Domaćima nakon vlastokrilnog leta dezolatne mrcine u Salzburg uložio desetke tisuća sati u njezinu obnovu i pripremanje za nastupe na međunarodnim aeromitinzima. Tom sam se dakle susretu najviše radovao. No… Ukravatirana i nagelana poludjeca sa iskaznicama punoljetnog muzejskog osoblja pojasnila su mi, kako ne, ne, DC 6 nije izložen javnosti, bla, truć. Premudra Prvozakonita instinktivno je anticipirala da će iz moje otklopljene vilice prokuljati cendranje djetinje, i jedva ga preduhitrila točipivcem uz porciju majčinske utjehe i sugestivno odvlačenja pažnje na druge igračke. Donekle umiren, iako još drhtuljave brade, krenuo sam tako (dakle ranjeno – natečenih zglobova još od laufa) u obilazak fensi – šmensi hangara, potiskujući pitanje, zašto dovraga muzeji zrakoplova moraju biti rešetkastih struktura, a izlošci uvijek u kontralihtu.  /North American B -25J Mitchell. Otpisan nakon 2. Svjetskog rata, prije planirane preinake u vatrogasni zrakoplov, ušao u ovu zbirku./   /Alpha Jet i neke šarene slike u pomno dizajniranom prostoru, dok se par metara dalje, u gastro-kutku, sljubljuje fragilna aroma pufitufija sa teksturom gvangjuanskijeh pidoća na posteljici od islandskog lišaja. Dakle, Alpha Jet./  Wings for Life, dobrotvorni projekt istraživanja metoda oporavka i liječenja povreda kičme. Izložena Formula 1 uskoro će biti ponuđena na aukciji u ovu svrhu, nakon što su zainteresirani mali donatori mogli uplatom deset eura postaviti svoju sliku na vozilo.  /Boeing PT -17 Stearman; u pozadini Cessna CE 208 Amphibian Caravan. Stearman je pronađen u besprizornom američkom sjeniku; Cessna je par puta prelijetala Atlantik; rijetkost za jednomotorca…/   /kukuc… tko to gleda koga… što… /  /Dokaz, da i javni toalet može izgledati kao poželjno radno mjesto./ I uglavnom… Kako bi spriječila ponovni predplačni tremens moje brade jer nisam vidio DC 6, Prvozakonita je majčinski, tihim ali sugestivnim glasom spomenula kuhano vino i obilazak centra Salzburga, mudro mi dodajući ključ od auta i navigaciju. Potiskujući unutrašnji međuušni osmijeh zbog svega već viđenog, kratko sam se, kao, namrštio i, kao, nevoljko uzeo igračke iz njezine ruke, predklimakterično njurgajući o bolnom koljenu. Bruum, bruuuuum, brum, brum…. |
