To sa minaretima...
|
Nakon švicarskog referenduma o gradnji minareta, Europa se tematski još dublje dijeli na tabore o različitosti, integraciji i identitetu religija i nacija. S jedne strane, sloboda – tako i religijska – uvijek bi trebala biti sloboda slabijeg (ili drukčije mislećeg). S druge, tko je arbitar; gdje je i zašto naša vlastita granica inzistiranja na svome? Pristajemo li na manipulaciju u vlastito licemjerje, u ime političke korektnosti od manjinskog tražitelja prava ne očekivati pružanje usporedivog prava u njegovom izvornom, većinskom okruženju? Vjerojatno neplanirano odražavajući bitno širi „Zeitgeist“, referendum su potakle dvije relativno marginalne, desničarske strančice. Međutim, iznenađujuće, protiv dopuštenja gradnje minareta u Švicarskoj glasalo preko 57 % onih, koji su mu se odazvali. Polemično je dakle, što je zapravo artikulirana politička desnica, i u kojem omjeru služi kao dobrodošao scenarijski „negativac“ samim time što često jasnije – i sa manje skrupula za političku korektnost – izgovara, što bitno veći dio stanovnika neke sredine često ionako misli. Svakako - poput tematike raspela u školama, feredža u javnim ustanovama i na slikama u osobnim dokumentima, poput referenduma o minaretima u većinski kršćanskim sredinama - dijalog i rasprava su nužni i korisni. Ne ulazeći u teoriju entropije i reda u sistemu na uštrb kaosa u okruženju, migracije, miješanja i nepovratna promjena nacionalne i religijske strukture postali su europska zbilja. Želim čak vjerovati, zbilja, koja može pružiti dovoljno nužne i racionalne - za razliku od utopijski naivne - sinergije u nekom dolazećem vremenu. Međutim, kopka me drugi aspekt priče… Kopka me, koliko smo žrtve površnih procjena slijedom medijskog fast-fooda i stereotipa, koje nekritično mantramo. U temi integracije muslimana u kršćansku Europu osjećam se slično manipuliran, kao slušajući feministice, koje pilu ravnopravnosti spolova jednostavno i olako okreću naopako. Upravo isticanjem spola, etiketiraju žene i zapravo dodaju glas zbornosti stereotipa, istovremeno gurajući i muškarce u kliše, ali i odmičući ih od univerzalnosti prava i humanosti bez obzira na spol (kao obespravljene očeve, kao – isto tako – žrtve psihičkog pa i fizičkog zlostavljanja u obitelji). Ne vidim nikakvu ravnopravnost u pukom izvrtanju uloga; ne vidim ju niti elementarno u apostrofiranju jednog spola i upravo te razlike, protiv koje se deklarativno nastupa. Izokretanje uloga, ili izuzimanje iz konteksta, ne može biti doprinos pravičnosti i ravnopravnosti, radilo se o relijiji ili o spolu. I dakle… Naravno ne postoji argument, kojim u sekularnoj državi (hm… crkveni porez? Oksimoron sekularnosti?) možemo drugim religijskim skupinama zabraniti prakticiranje vjere – u suprotnoj situaciji, kad smo sami predstavnici manjine, i samo nastojimo držati do svojih obilježja kulture, religije, porijekla. Naravno, i ne radi se u slučaju švicarskog referenduma o zabrani religije ili njezinog prakticiranja (što ton javne polemike olako zaobilazi). Ali smatram kako se nekim eksponiranim predstavnicima Islama u Europi dešava isto, kao i organizacijama poput naših poštovanih B.a.B.a. – gube dio kredibiliteta, jer jednostrano potenciraju svoju „agendu“ i upiru prstom na trenutno ili tematsko okruženje, a istovremeno mudro šute o istovjetnosti problema u vlastitoj grupi porijekla, spola ili pripadnosti – bilo da se radi o maltretiranim muževima ili o kršćanskim, židovskim ili budističkim ritualima ili objekatima u islamski dominiranim državama. Tako postavljeno, ispada da šiki-miki pluralizam, furka obespravljenosti i bahatost kvazi – žrtve mogu vrijediti samo van vlastitog dvorišta… Na toj situaciji, retorički mi se krug zatvara sa mišlju Rose Luxemburg, koju sam na početku naveo – sloboda je uvijek sloboda drukčijeg mišljenja. Tražiti, što sami ne nudimo; tematizirati, što u drukčijoj situaciji tabuiziramo – licemjerno je i izaziva otpor, kojem se onda još licemjernije čuditi. Tražitelj prava ima i odgovornost, i mora prihvatiti da ga se mjeri i prema okolnostima, iz kojih nastupa kao obespravljen ili zakinut, a kojima je možda i sam doprinio... Promišljao sam prikladnost teme za blog, ali mislim da si i u ovoj formi mogu dati pravo, ponuditi svoje viđenje. Preko deset godina živim u Bosni, koja i sama vrluda i balansira između tri religije (ma kako razvodnjene i zapravo zbližene bile u svakodnevici); dijete sam mješovitog braka; i sam živim u mješovitom braku. Osobno, uvijek ću smatrati da je nečija vjera - korak dalje, religija - intimna stvar, da ne bi trebala podlijegati niti biti eksponirana javno, grlato, nadmetanjem u visinama zvonika i glasnoći ezana. Paušalno i načelno: Ja zazirem od preprodavača. Trguju li autima, ideologijama, računalima ili religijskim nacional-populizmom – isto mi je. Utoliko mi je isto, vidjeti sinagogu, pravoslavnu crkvu ili katoličku, džamiju, budistički hram. Vjerujem u zajedničke principe i na tome se zadržavam, jer spontano ne tražim razlike. Ali … Ma koliko šutili o tome, percepcija Islama među kršćanima naravno izaziva više pažnje, jer sami prakticirajući muslimani (i njihovi pomodni podrepci) apostrofiraju različitost. Tradiciji sklonije muslimanke oblače se prepoznatljivo, drukčije, i naravno time šalju poruku svoje različitosti, koju počesto nose sa vidnim, gotovo prkosnim - a zapravo ničim izazvanim - inatom. (Puno sam takvih očiju vidio... Puno.) Mnogi islamski vjernici u Bosni često i u mješovitim društvima "niotkud" spominju religiju, obrede i vjerske priče, tjelesnu čistoću, moral, i u razgovoru često koriste naučene fraze i poštapalice na Arapskom, ma kako nerazumljive (ili jednsotavno suvišne) bile drugima. Uz samo inzistiranje na različitosti, takvo ponašanje postavlja i očekivanje; postaje mjerilo. U svakodnevici pak, poznajem vrlo malo ljudi, koji stvarno ispunjavaju standarde, o kojima tako rado i gorljivo govore... Naravno, raskorak je očit objema stranama, i poput trna se uvlači pod kožu, gdje ga onda počinjemo prešućivati - korektnosti radi... Kad tome dodam iritantno preglasan (i duhu religije suprotan) ezan sa ponekih minareta u mjestima koja dobro poznajem diljem Bosne; kad dodam džamijske odbore u kojima bez pogovora same zajednice sjede persone lokalnih polusvjetova - zapitam se... Kad tome dodam efendiju, koji se odazove na poziv na ritualnu večeru u dom mješovite veze, pa sa vrata komentira kako je mješovita veza „u svakoj vjeri smrtni grijeh“ pa ipak sjedne, spokojno, izdašno i mljackavo jesti; kad isti taj efendija odbije podučavati dečkića u školi vjeronauk, jer malac "nema muslimansko ime"… - dolazim do tkiva suživota, koji ipak uglavnom funkcionira slijedom međusobnog, podozrivog ignoriranja ili minimalizma interakcija među grupama. Posramljen napadima nekorektnosti i cinizma, pogledam preko stola svoju Prvozakonitu, gricnem bajramske baklave i dam si truda, odgledati predbajramski program sa dokumentarcem o Mekki, Muhamedu, islamskoj arhitekturi i znanosti. Nakon pola sata, strpljenje me izdaje - dio naziva rituala ili opisa osjećaja jednostavno ne razumijem, jer se koriste isključivo izvorno, na arapskom, "insajderski", a bez smislenog pojašnjenja ili prijevoda na jezik, koji prati emisiju. Naravno, (potaknut oraškim efendijom i švicarskim referendumom)osjećam se tematski isključeno; naravno inače vrijednu emisiju doživljavam kao mantričnu medijsku slatkorječivost za isključivo internu upotrebu jedne grupe, koja se očito ni sama ne želi predstaviti i pojasniti svijetu različitosti. Klišee, ukoliko to i jesu, nalazim potvrđene i, dapače, namjenski njegovane, a samim time svoje nastojanje razumijevanja i približavanja osjećam uzaludnim, bezvrijednim i naivnim. U zajedničkom prostoru i vremenu, osjećam se manipuliran u nelagodu zbog vlastite percepcije ponuđenog. I što ostaje …? Kako sa raspelima, tako i sa minaretima meni ostaje zbunjenost, i after – taste tematske zavale. Svima nama, kršćanskim starosjediocima na Euro – otoku, valja dobro odvagnuti "trapulu" europske integracije, vjerske slobode, kulturnog identiteta sa jedne strane, ali i "zavalu", u ime zatečene političke korektnosti ili nametnutog lažnog obzira ("ma de ba") ne smjeti inzistirati na vlastitom očekivanju domaćina, koji svoj dom, svoje običaje, ali i svoje limite tolerancije u dobroj vjeri nudi drugima . Valja nam, možda, svima zaroniti glavu u hladnu vodu i početi razlikovati maliciozne agitatore na zvonicima i minaretima (ili po blogovima) od istinskih, samozatajnih ali autoritetom djela prisutnih vjernika, sa kojima smo u istom čamcu, na istom brdu, pod istim krovom i sa istim vjerovanjem… Ma koliko nesagledivo dug bio, ovaj put, jedini mogući, počinje sa famoznim prvim korakom - sa obje strane … |
