Žongliranje, farbanje i crna vuna
|
Ja ne znam žonglirat sa više od jedne loptice. A i to samo kad se poklope optimalni tlakovi i temperature. Tako da slijedeći pokušaj ne proglašavam univerzalnim modelom, niti rješenjem jednog u nizu zapleta u Hrvata. Ali citiram lucidni polihistorski pristup Jadranke nam Kosor, koja je nedavno izjavila kako, otprilike, neće odlučiti temeljem toga što čuje ili vidi, nego temeljem argumenata. Kagbuih pobrala, ne kužim. Fotosintezu anticipiram, ili nekaj sa Brajlom, kad već plebejski audiovizualni proces otpada. No, vjerujmo mi vođi. Ci. A ja ću zažonglirat. Dakle… Ovo sa školskim knjigama još i kužim. Iako mi se nameće pitanje, kako li je to riješeno u usporedivim zemljicama sličnog bedepea i usporedive cijene potrošačke košarice. Ili smo fakat opet od stoljeća sedmog takav unikat bespuća povijesne zbiljnosti u svemiru, da jadni baš moramo smišljat našu, rvacku toplu vodu. (Iako, dobro se pita kolega Nevein na svom blogu; zašto su kod nas knjige toliko PUTA skuplje, nego vani ?! I hrana. I vinjete. Iiii…. jesu li, sad se pitam, ipak Ajkovi gušteri lansirali recesiju, te nu pačemu, raskažitjemenja, zajc... ) Ali to za prijevoz. Prvo se osupnem; vele u televizoru, mora se za ubogog srednjoškolca sad dat četiristo, petsto kuna za mjesečnu kartu. Pa i sedamsto. I zbilja, računam, da imam dvoje djece, pa knjige, pa bus, pa obleka, gađeti i gimiksi… I na prvi suzokap solidarnosti sa roditeljima zamalo si preventivno svežem ćunu u ćvor. Jer ja jednostavno nemam love za takvo razmetanje. Ali onda na moju sreću, prosvijetli me prištavi mladac u kadru. Veli, hajde, ljeti može ić' biciklom u školu, ali da kako će zimi. Trepttrept. I maltene meni krene i druga suza na i drugo oko, i ruka na čekovnu, u đepu nad ućvorenom ćunom. Kad, kopuliro'te, prisjetim se ja……… Pa majketimile, a da kako sam ja išao u školu godinama? Pazi, ni busa ni auta. Biciklom. Ljeti. Ali i zimi. Po snijegu, po ledu, po oluji, po kiši, po magli. Godinama. I kaj mi fali? A jer ne znam žonglirat, neću sad niti počet crnu vunu presti o tome, kako postoju varijanta da jedan roditelj, stariji brat, kajjaznam, neki burzijaner (a imamo ih, sudeći po gužvama onkraj kafića i kladijonica) vozi pun auto klinaca, pa drugi put drugi… Mislim, u Jamerici imaš posebnu traku na cesti za kad se ne bahatiš sam u autu. No dobro; nismo mi Jamerika; mi fino sami u svojim lizing - pušing tutaćima. Zdvajamo kak se nema. Ili od jada izgestikuliramo onom kretenu ispred ili pokraj ili iza. Da im dotepensku ionako... Pa neću reć niti da ak tata i mama mjesečno spuzdre po pet šteka cigareta, da je to ko karta za klinca, koji, plingplong, siroče kratkonogo, ne zna bicikl vozit. Neću ni natruhnut nekaj tipa, pa ajmo onda prorijedit klincima aktualne mobitele i po parsto ćuna impulsa đabe, ko tata sinu, i kojekakve Gućije i Zare i tačskrine sa đipsiesom i empečetrijem, naravno neophodnim za formiranje osobe i građanina tog uzrasta. Velim; ne znam žonglirat, a ćuna mi ućvorena, pa tudžom po gloginjama mlatim možda. Ali ako išta od ovoga vrijedi za makar sto sretnih rvackih obitelji, eto; sto, pa sto. Ja sretan ponuđenim rješenjem. Dok se to ne razjasni, ja se povlačim klečat na pitanju, farbamo li se malo. Ili malo više. Ili je po onom, ne ravnat se po tome kaj vidiš il čuješ, neg po faktumčadi. Uz pozdrav Premijerki, ma gdje bila. |
