Oraška Lanterna Magica - još malo o 13. Danima hrvatskog filma
|
Ne znam zapravo, što misliti. Ako je suditi po prvoj večeri „13. dana hrvatskog filma“ uz zvučna imena poput Gregurevića, Šovagovića, Hadžića, Bašića; ako je suditi po punoj, zagušljivoj dvorani i obećanju da ćemo za 15. „Dane“ imati novu dvoranu sa tisuću mjesta… - nije Orašje ni tako učmalo ni tako besperspektivno, koliko se meni onih drugih 357 dana u godini čini. Taman kreneš sjesti, kad ono, ne, ne, to je mjesto za Relju Bašića… Huh. Mogu se pohvaliti, bio sam – najdoslovnije – pred-sjednik Her Fuliru. Ako pak, dan nakon veselice otvaranja, kad odu doministri, podrepci i prisisnici kojekakvi, ušetaš u trenutni oraški multipleks – dvoranu opće namjene, stotinjak sjedišta, strateški locirane uz džamiju i spomenik borcima HVO-a, mjesta ima... podosta, barem na prve dvije prijekcije. Prva dva reda, osmogodišnjaci sa vrećicama koštica i mobitelima. Onda raštrkano nekoliko parova. Pa otočići starih cura u nerazdvojnim tandemima. Između njih pokoja šiparica i pojedinci bez pratnje i para. Mjesta k'o u priči. Sa tisuću mjesta, bila bi još praznija, a "Buick Riviera" treće večeri tek donekle popravlja dojam posjećenosti... Filmovi… Nekidan sam ih nabrojao, neću opet. Ali sad nešto gledam… U osam dana, osam filmova. Pet tematski obrađuje poslijeratni period, traume, nijemi vrisak kaosa. Znam; da smo, recimo, Finci, imali bi depresivne filmove u polumraku polarne noći. Da smo Švicarci, mantrali bi o bakici koja spravlja čokoladu i djedici koji šarafi urice, dok je Heidi na postdiplomskom u Americi. Ali, pet od osam filmova, rat, nacije, krvna zrnca, ožiljci na dušama, na rožnicama … Znam i da traume treba procesuirati mentalno, nacionalno, svakako. Te, još jednom – ali. Ali… Što je privid, što film, a što činjenicama dominirana stvarnost? Koliko smo se uspjeli odmaknuti, koliko smo još uvijek skamenjeni, dok oko nas vrijeme ide poput vode oko kamena...? Dani filma u Orašju dakle. Imamo nadobudno otvaranje sa puno velikih riječi i besplatnom hranom. Puno ljudi. Dernek do jutra. Sudeći po zabavi prve večeri, Orašje je u Hrvatskoj. Među parsto pozvanih posjetitelja nisam primijetio … multietničku šarolikost… Dapače. Primijetio sam mononacionalnost, u sredini, koja to objektivno nije (neću ovdje špekulirati o uzrocima...) Na projekcijama vidim i poznanike, koji su mi do ove godine pojašnjavali, kako to nije njihova manifestacija, pa ne idu. Ove godine, eto, neke ipak vidim... Faktor vremena? Privid ili stvarnost? Pa onda niz filmova, bitnih, dobrih, jakih. Potrebnih. Tematski indikativnih; odraz situacije, zbilje, ali i mentalnih sklopova u regiji. No - ispada naša stvarnost, da je od osam slika Lanterne Magice pet ratom definiranih. Od osam naših pogleda i zažmira, pet je kroz ratne dnevnike i ratne naočale. Privid ili stvarnost? Znam, grintav sam; nikako mi udovoljiti. Uvijek bi korak dalje. Uvijek bi deci više. I zato… Obožavam Dane filma u Orašju. Da mi nije glupo, onog bi Gregurevića izgrlio i pozvao na piće zbog Dana filma. Divna ideja, plemenita, topla. Ali tako fragilno uokvireno, to zrcalo regije … I zato… Nadam se, ako budem mogao doći na iduće Dane, i na one jubilearne, 15., da ću u publici vidjeti i one, koji sad ne dolaze. I da će Lanterna Magica svjetlucati malo vedrije, malo više pred sve nas, kako ne bismo stalno svoje sjene gazili … Ostajem idealist. Zbog i radi stapanja privida i stvarnosti. Zbog filma. Makar. P.S. Osvrt na same filmove slijedi... Ispod, par progresivno fervaklanih impresija sa otvaranja ...  /Relja Bašić/  /Ivo Gregurević/  /Bogdan Žižić/  /Špiro Guberina, Fadil Hadžić/  /Mlikota, Navojec, Ljuština, Mešin/  /Navojec endd saks/  /zora-a-je-e-e sva-a-anu-la-a-a.../ |
