End nau... for samting kamplitli difrent....
Ovo je zapravo za Tebe, Putena mala ...  Dakle, vratio sam se iz nebesa... Dobro su moji zemljaci načinili staru Ju 52; stara koka... no da; gušt, uglavnom; ne kao ovi danas Airbusi i Boeinzi...  Malog princa nisam vidio. Ali kad sam usput sletio negdje u pustinji, shirocco je nanio list papira. Na njemu, slika dugokose djevojke, leđima okrenute zidu; majica bez rukava, lijepa ramena, tangice iznad ruba traperica... Uglavnom, krenem čitati... Prenula se iz polusna i pokušavala shvatiti, slijedeći sjećanje poput ograde stepenica u tami… Bila je u kazni. Sjećala se da se opire muškarcu koji joj je držao ruke na leđima i grubo je pritisnuo uz rešetku na kraju hodnika. Osjećala je njegovu težinu, neumoljivi stisak ruku i ramena, dok je savladavao njezin otpor… Lisice su škljocnule, desna ruka bila je vezana za čeličnu cijev, i u trenu se pokušala okrenuti i lijevom rukom udariti nepoznatog muškarca, ali on je uhvatio njezinu ruku u pokretu, bolno je pribio uz rešetku; još jedno škljocanje… Onda glasno, zadihano disanje, njezin strah, iščekivanje.. Neznanac se nije odmicao od nje. Sjetila se lupanja svog srca, dok je osjećala muškarčev ubrzan dah na golom ramenu; osjetila je topli, lagani miris svog znoja. Tišina… Njegova ruka bez dodira prolazi prema naprijed, palcem ulazi u njezine hlače i otvara gumb, ne, ne želim, pomisli, opet sjećanje na strah, grč u želucu, nemoć da vrisne, ruka povlači rub njezinih traperica lagano prema dolje, tek ispod trake tangica iznad bokova… Sjetila se suze niz obraz, kako je stisnula usne i zatvorila oči i kako je stranac na trenutak zastao. Onda je začula njegove korake niz hodnik i škripu vrata, i sjeća se kako je pokušala duboko disati, kako se nadala da netko iziđe iz kancelarija na hodniku i oslobodi je. Posljednje, čega se sjetila, bilo je kako je bol u rukama prelazio u obamrlost i kako joj je bilo hladno, dok je vani padao prvi mrak. Sad je bila budna i gledala je istu rešetku, pokušavala uvrnuti jedan pa drugi zglob ruke da se oslobodi, ali bez uspjeha. Hodnik je bio mračan, izvana nije dopirao nikakav zvuk. Stresla se od hladnoće i nervozno nasmijala apsurdnosti situacije. Onda se začuo zvuk automobila na dvorištu, krug svjetala prešao je kružno kroz prozor preko stropa hodnika. Htjela je povikati, ali odjednom ju je opet preplavio strah, tko je vani i što će pomisliti kad ju vidi ovako. Zvuk ključa u bravi, opet koraci u hodniku… Kad bi barem mogla okrenuti glavu i vidjeti… Srce lupa u grlu; opet ubrzano diše… Koraci se stapaju, ponovno dah na njezinom ramenu, isti dah; na trenutak osjeti ugodu zbog topline na koži. Fin, oštar dodir slijedi liniju njezinog ramena, spušta se polagano preko leđa prema pazuhu… Krajičkom oka vidi da je neznanac zapravo dotiče vrhom dugog pera; znalački, spretno. Pero prelazi pokraj njezine dojke, okružuje i vraća se prema vratu. Ona bijesno zamahne glavom i dugom kosom ošine neznanca po licu. Tišina. Šum odjeće, kao da je stranac iza nje čučnuo… Osjeća njegov dah na golom struku, topao, ugodan; samo da nije vezana, da vidi nepoznatog… Laganom ubodu sličan, golicav dodir miješa se sa toplinom daha, prati traku tangica, dolazi do kičme, penje se, osjeća ga s druge strane, na trbuhu, poput dječjeg crteža simetrije, sad opet desnom stranom… Odjednom je osjetila toplinu u licu, sjeća se… Porumenila je, shvativši da iščekuje dodir, dah, bilošto, što vodi izbavljenju… Opet osjeti lupanje srca, maltene ga čuje u grlu; pita se, čuje li ga i njezin vješti mučitelj, s kojim ju počinje povezivati osjećaj izručenosti, iščekivanja, čak naznaka povjerenja, kao da je tren ove nježnosti vječan… ?Čita li on njezine misli? Vršak pera prelazi preko tangica, poigrava se na pregibu, kojeg tkanina lagano utiskuje u kožu ispod njezinog struka. Neznanac se očito zabavlja, maltene se izruguje njezinoj sputanosti, naslagicama iznad bokova… Zatvorila je oči i prepustila se golicanju pera; zatomljuje disanje koje postaje ritmično, suspregnuto, kao da ne želi odati tajnu da se počela uzbuđivati… Na dodir neznančeve ruke trzne se i uvuče trbuh, dok toplina njegovog dlana bez dodira s boka ide ka njezinom trbuščiću. Nekontrolirano zajeca, opet strah… Bože, kako sam glupa, pomisli… upomoć… Vrhovi prstiju zadržavaju se na rubu tkanine, poput granice… Palac lagano dotakne njezin pupak, ona prestane disati… Trenutak se pretvara u nejasnu mrlju vremena, beskonačnu, onesviještenu… Palac se odmiče, ruka se odmiče, pero leži na podu uz njezinu nogu. Šum tkanine, stranac se uspravlja, ubrzano diše. Koraci u hodniku, zvuk kvake na vratima. „Pusti me, kretenčino!“ vikne u mrak i trzne rukom… Lisica zvekne i bolno je ošine po podlaktici… U nevjerici, bolno pomakne lijevu ruku… Slobodna… Klone na pod, leđima još naslonjena na rešetku. Duboki mrak, apsolutna tišina. Hladnoća. Vlažna, izdana od same sebe, netaknuta, preplašena, u nevjerici. Na kraju hodnika, vidi se blago svjetlo. Zvjezdana noć viri kroz vrata. Što da kažem... Jedva sam se sjetio vratiti iz pustinje... Dok sam se vezao za polet, kao da sam čuo glas, dječji, nešto o ovci i ruži... |
