Odabiri, navade i beštije
|
Kao klincu, imponiralo mi je kako je moj otac pažljivo birao cipele za mene. Radio je to intuicijom brige za pomladak. Da budu šivane a ne samo lijepljene, da stežu zglob, da prsti imaju mjesta… Spojem svih tih kriterija, nepogrešivo sam uvijek imao vrlo dugotrajne cipele. Nisam time zapravo bio sretniji, jer bi moj otac neminovno izabrao otprilike najružniju obuću, čija bi me nepoderivost tim više činila razrednim unikatom, očajnim … Možda iz tog doba vučem posebnu senzibilnost prema odabiru obuće (kao bitnom elementu produžetka vrste, a poradi signalnog djelovanja na ženke i na konkurenciju…"Joooj, kak imaš lepe cipelee, hahaha..." HM. ) Naravno ne mislim poistovjetiti odabir cipela s odabirom partnera, žene sa štiklom, muške sa đonom. Ali želim se dotaknuti naših iskonskih reakcija, traženja, biranja. Našeg funkcioniranja, koje u jednoj situaciji prihvaćamo, a u drugoj se ograđujemo, fujkamo, prstom upiremo. Dok smo hodali na sve četiri i živjeli u čoporima, tražili smo najudobniji grm, najhranjivije bobice. Nametali smo i branili svoju poziciju u grupi; ženkice bi tražile mužjaka širokih ramena, uskih bokova; mužjaci bi njuškali ženkice …širih bokova..., … odabiri u ime reprodukcije, navike skupljača. Trajno, urođeno, nesporno. I dan-danas smo zapravo genetski lovci i skupljači, bauljamo izobiljem šoping centara, skupljamo krpice i cipelice, satiće i kravatiće (komentarčiće na postiće). I istim tim pračovječjim mehanizmom opstanka, zapravo, mjerkamo jedni druge; hodove, guzove, poglede, zglobove. Izuzimajući spuštenoglavce i hormonalne mrtvace, mi bi se zapravo uvijek parili s najatraktivnijim modelom na tržištu, mili moji. E ali. Tu se čekam. Da mijenjamo aute, banke, mobitele i čizmice, to je okej; motor gospodarstva, skupljački nagon, preživljavanje. A kad se istim „drajvom“ prabeštije zaljubimo, k tome u vezi, u braku? Racionalno, moralno i ćudoredno, ne bismo trebali. Više. Pa se pepelom posipamo, po crkvama klečimo, odhukujemo i patimo. Ili se pustimo s lanca – druga tema, duga tema... (Plaćam piće svima koji priznaju.  )Ali – mi ljudi smo i emotivni, instinktivni. Nećemo valjda bez da pocrvenimo tvrdit' da nas može racionalni unutarnji Uebermensch trajno uzjahati i uvjerljivo jahuckati?! Ma, ne damo mu se - ne lažimo se! Pa nismo li onda zapravo licemjeri prema vlastitom funkcioniranju, prema istom pramehanizmu kojim smo se u svoj društvenoj prihvatljivosti jednom zvanično zaljubili, pronašli partnera i nastavili tražiti grmlje, bobice, postole u ime opstanka? Kako hodočastiti po buticima u navadi skupljača (ili po brdima u navadi planinara  ), a ne riskirati katran i perje zbog kojekakvih estrogena, testosterona, sjajne dlakice i signalno vlažnih njuškica, zbog percepcije izbora? Pitam se, pitam… P.S. Draga... bzzzzzzz.... Hvala na temi! |
