Dva plavičasta retro-takta i jedna četvrtinka politike
|
U prvoj rečenici - nadam se da će post biti ok. Jer teška srca neću o nedavnom natjecanju za najljepšu guzu, a deklarirani sam guzoštovatelj. Ja ću o jučerašnjem rođendanu "Trabanta". U blogonamjenskom prvom kadru, po pola ekrtana dvije slike. Konac osamdesetih, rane devedesete godine. Na lijevoj polovici ekrana, nijeme, očajne kolone prognanika; Jugo 45, Stojadini... Tuga i tragedija. Desna strana ekrana - nepregledna kolona Trabanata vijuga na zapad netom spojenog Berlina; sve očekuješ vidjeti Loleka, Vilu Amalku, Boleka... Fakat smiješno. I divno, veliko. /Taman malo ranije pobjegao sam iz Istočne Njemačke. I umjesto u ujedinjenoj Njemačkoj našao se godinu - dvije kasnije usred rata. Nafaka, štoli./ I vi'š ti nas. Hajmo iskreno, jelda jesmo bili ponosni kad je "Jugo 45" postao posao stoljeća ("") damping-izvozom u Ameriku? Ono, face smo. A Trabant je bio zafrkancija; sinonim za bijedne Poljake na Hreliću, za dječje filmove iz DDR-a. Manje je bio mutnjikava asocijacija na blokovsku politiku, koja je iznjedrila oba apsurda, Jugića i Trabanta. (Fićo je, ipak, bio zapadna licenca, najte se srdit...) Ali u meni Trabant i dan-danas dozove uzbuđenje putovanja, izleta, dječjeg svijeta bez brige i pameti. Svako bih ljeto kao dijete provodio kod mamine familije u DDR-u (tek će me kasnije odvesti za stalno). Subotom bi onda sa mojom tetom došao tetak Hans. S Trabantom. Malo bijelo štektalo, registracija VY 17 45. Kromirane ratkape.Tetak i moja teta zapalili bi "Milde Sorte" koje smo im donosili sa zapada, iz Zagreba (!!!). Pa bi se potrpali s nama u Trabanta. Trabant je bio toliki, da sam otraga mogao ispružen ležati, s glavom na onom praktičnom ...blatobranu.  I onda bi se išlo kaldrmama, uskim cestama omeđenim ogromnim hrastovima... Potsdam, Berlin, Wernigerode, Harz, Dresden... U povratku bi obično susretali nepregledne kolone ruske vojske. Tetak Hans bi u maniri egzorcista, s poluisplaženim jezikom, zamiješao "treću", Trabant bi vrisnuo, ispustio plavosmrdljivi oblak dima (Bond? Ma, Bond je beba...), zavrludao između hrasta lijevo i ogromnog vojnog "Urala" desno i... pretekli smo još jednog. Svaki "Ural", jedno odrastanje. Svaki hrast, jedna inkarnacija. La vita e bella... Ali ima i druga strana... Ona četvrtinka politike, konteksta... Tvornica, u kojoj je DDR-ov Politbiro odlučio proizvoditi idejni pandan "Bubi", zapravo je bila pogon Horcha - kasnijeg Audija. Pa su Baćuške oslobodili istok Njemačke, odvezli opremu, inženjere ulogorili na prisilni rad. Masovno silovali istočne Njemice. /Druga priča./ Pedesetih, rađa se Trabant. Lagan, jeftin autić za svakoga, izražen od raspoloživih materijala - plastike i malo željeza, gdje baš mora biti. Varijantu sa Wankel-motorom (!) moraju napustiti; Politbiro daje uništiti prototip s kliznim vratima, nešto poput sadašnjih gradskih Pežoića i Mazdica, u tadašnjoj tehnici naravno. Istodobno, isti gremij obustavlja i projekt mlaznog aviona - o tome sam pisao nedavno... Uravnilovka. Svima najosnovnije, rijetkima išta više. Tih, pedesetih, još se mislilo da je berlinski zid hir trenutka. Moji su se roditelji vjenčali - knjižničarka iz DDR-a pala je na vlajsku lukavost goetheovskih pisama... Moji stričevi još nisu postali kvaziemancipirane kvazihrvatine, nego su bili isključivo dešperatni Vlaji. Kasnije će se tek otisnuti preko raznih mora i oceana, još kasnije, DDR će i meni postati osobno iskušen režim. Desetljeća kasnije, moja će se ocvala stričad vratiti i ne shvatiti da vrijeme nije stalo kad su odlazili. Upalit će televizor jednog dana, pripaliti "Croatiju"... Na lijevoj strani ekrana, prognanici, Stojadini. Na desnoj, veseli Trabanti. Bubnut će po televizoru... "Šta je ovo, 'emtigospu...?! ... faken ..." ... ... |
