Stereotipi i rijetke vrste
|
Naletim sinoć na reklamni spot iz 1958. Te su mi se godine roditelji vjenčali, i njihove slike iz tog doba točno se poklapaju sa američkim komercijalnim filmićem koji reklamira Boeing 707 – On stariji od Nje, On u odijelu, ukravatiran, s cigaretom, pomalo bogartovski; Ona fragilna, s podignutom kosom, odmjerenih pokreta, igra se s dječicom… Ma, idila. Kao u doba moje školske slovarice. Tata popravlja auto. Mama kuha ručak. „707“-ica je zbilja ostala ljepotica; jedna od onih rijetkih, nestarećih. Valjda ne bi Travolta imao jednu za po doma inače.  Brak mojih roditelja nema vintage vrijednost; raspao se davno i gadno. Bez slika, poklona i gostiju. A stereotipi… Ispada da ljudski auzmiš kojim dnevno plivamo svašta krije, i ako krenem malo malicioznije grupirati, komotno se došetam do tipskih situacija i tipskih likova u labirintu spolnosti, uloga i klišea. Ne mislim da imam neku auru ispovjednika, ali eto, u posljednjih godinu, dvije nekoliko mi se frendica povjerilo da su jungferice. Govorim o generaciji čije "drugo krilo" ima gotovo punoljetno potomstvo. Zatomljujući vodenjačke osobine u sebi, radujem se da vrsta, koju je struka proglasila izumrlom, ipak još postoji. Očekujem duplericu u National Geographicu. I osobnu zahvalnicu, što sam ih otkrio.  Ali … Zašto je to njima toliko bitno, zašto mi to uopće govore, upravo poslužujući kliše ovaj ili onaj?Jedna od njih se ne zamara tehnikalijama; prpošno-vlajski živi svoj život. Iako ju je moj nedavni post o tetovažama ponukao na pragmatičnije premišljanje. Druga, biznis vumen, prelijepa, prepoželjna, veli da ona to gleda religijski; muž će dobit prvi. /Tema je dublja; nadam se da će naći sretnika, prije nego … istekne rok trajanja… Ne vjerujem da je roba konzervirana…/ Treća iz isključivo tehničkih pob-l-uda zaganjava sve moguće Prvoborce, opake motoriste, krezube keramičare, sponzorirane studente. Ali svaki put se povuče s konstatacijom kako oni svi hoće samo seks.  Hm. (Nu nego, op. pr.) Udavače i stare cure… Otkako je „Seksa i grada“ i inih produkata američke katodne psihomanipulacije, cure su u trendu. S outingom nisi sam, valjda. Ali i tu bi znanstveni dobronamjernik, za kojeg se prigodno izdajem, utvrdio polarizaciju… Imamo dakle uzorke, koji se furaju na preparirane brucošice, iako već svi srednjoškolci znaju kako masa puta gravitacija ... s vremenom… No da. Zna izgledat pomalo groteskno; ovisno o tome, znaju li se obući i jel' im dijeta preradikalna, te namještaju li usne preočito. Druga krajnost opet… Oni nježni, zbilja bezvremenski modeli, koji na činjenicu da im se nogice počinju tanjiti, uzvraćaju budističkim smješkom, mirisnim štapićima, pachulijem, New Ageom, blogovima i planinarenjem… (Njima, moj iskreni naklon namigljivi…!) Između njihovih pozicija, jedna mi je frendica posebno opasna. Nije kvaka što balansira između curstva i teta-look-a, nego što radi na radiju. Pa ima potencijalni utjecaj na šire narodne mase.  Ona pak stalno priča da bi se udala za prvog koji naiđe. Nadam se da se ne oglašava u eter. Udaja, usridu, samo nek je ?!? Prešućujem - uništa.A tek mi muški. Kad pogledam, niti jedan nije arhetip machoa. Ne poznam takvog. Ovaj s Harley Davidsonom je divan tatek, zaljubljen muž (u vlastitu ženu, pazi foru!) Vojska, ista stvar; brkata mornarčina je cijelogodišnji Djed Božićnjak. S planinarima, slično. Tim opskurnije ispadaju geste, muške spike, odlasci u lov, češkanje jajcih, slaganje aviončića sa sto tri detalja. Priče o kresovima kraj kapele. Moš mislit. Mislim. Ali, ipak, ima ih par u mom krugu poznanika, koji su fakat uspjeli u ovo stoljeće unijeti upitni fler iz onog Boeingovog spota. Polumiris novina, cigareta i znoja, muške neupitnosti. Teški mačci. Jedan od njih, navodno nepokoreni mužjak, na cesti niti ne pozdravi, ako prođeš sa suprugom. Svojom. Jer da ima bolesno ljubomornu ženu. Kao, do nje je. S drugim sam u bliskom prijateljstvu proveo tridesetak godina. Dok nije našao curu. Koja samnom nije provela toliko. Uglavnom, iako i dalje ne odbijam s njim popiti kavu, ukakao je motku totalno, a nemrem reć da je ona bila kriva. Jer bi on time ispao malouman. Osim što je opet ispao solo. Iako… Jedan fakat prolazi vrlo blizu frajerluka. S njegovom suprugicom nemreš na kavu, ako on upravo a) planira prati auto, b) planira pospremati garažu, c) trenutno spava ili d) trenutno ne spava. Inače uvijek, i rado. E njemu bih skinuo kapu. Njoj rado i više, al to nije za blog; ispao bih beskarakteran, a ona jednodimenzionalna. A nismo. Niti ćemo, vjerojatno. I eto. Imamo grupe. Ajmo sad fino sve to zaboraviti, fino se izmiješati, sljubiti, ostaviti da odstoji, opet izmiješati… I eto nas, šarenih poput lišća, treperavih, različitih. Ma, ljudi moji, eto nas lijepih. Živih! |
