Guza, pubertetske zablude trenutka i zaplet bez čvora
|
Pozivajući se na zastaru pred suprugom odvjetnicom, pred prijekim sudom u sastavu Punica i Prva Zakonita te pred drugostupanjskim AFeŽeom milih mi prijateljica, ovime se prisjećam anegdotičnog rastanka od jedne svojedobne kolegice i trajnije prijateljice. Uglavnom, cura je odlazila na drugi kontinent, pa se obzirom na neke naše prethodne bliskosti (o kojima sam već pisao - Brico Ibro i Facebook) neminovno desio onaj aerodromski ritual izgovaranja stvari, koje veliš u ziheraškom vjerovanju da se s nekim više sresti nećeš. Cura se ne zove Vesna nego Sarah  ; poput još par Amerikanki koje sam poznavao, vrludala je između stupidnih dijeta i pokoje kilice viška, kako je smatrala; ja sam muški mislio da je imala faze sa guzom i bez. Sa mi je uvijek bila ljepša, i u natruhama sam par puta s njom izišao van i s perfidnom namjerom dubljeg odnosa i odnošaja. Međutim, na natruhama je i ostalo; uplitali smo se samo u diskusije o vezama, u dizajn jumbo-plakata, dogovaranje emisija i pokoje neposlovno vinosvijećje opće prakse.Torokamo dakle tako na Sarajevskom aerodromu Sarah i ja; na njezino koketno pitanje jesam li u autu primijetio njezin ožiljak na koljenu ja prispomenem nešto o njezinoj kasnopalećoj hrabrosti, i u par rečenica se odjednom nađemo u onom famoznom ground-and-pound oktogonu kasne besmislice…. Kao, ne bi ona s oženjenim, kao, ne bi ni ja, kao, pa zar ja inače bi, amte tamte. Ali da je ona svo vrijeme moje ćudoređe-na-djelu tumačila komentarom svog bivšeg i zajedničke nam prijateljice, kako sam ja sigurno gay. U tom trenu, i dalje vjerujem - slučajno, sarajevski je aerodrom ostao bez struje, a ja sam u polumraku samog sebe pokušavao rasplesti algovlje u glavi – jel' on to žalio, ili se nadao, ili sam ja nju fino tim više trebao mrknut pa mirna Bosna (ovo pišem više radi pisanja; ne, nisam trebao, iako Bosni mir želim  )…Struja je došla, Sarah je otišla. Njezin bivši dotrčao ju je ispratiti taman kad je ona zašla u hodnik iza carine. Djelomično točno je protumačio moj posprdan osmijeh. Ostao sam dakle stajati s Gregom i sa pitanjem, otkud ispadoh peder. Ja oženjen Hrvat. ;-) Put od Sarajeva do Tuzle dovoljno je zavojit da imaš kad o svačemu zavojito razmišljati. Vrtim tako film… I kako ga vrtim, da prostiš, tako počnem pronalaziti scene, davne, ali ne manje… Fakat; kao predškolski klinci novodoseljeni u kvart, polovicom sedamdesetih, ponekad bi između „Graničara“ i skrivača vodili muške razgovore i znanstveno komparirali veličinu piše. Obično bi baš tada naletio neki zaslužni prvoborac s motikom na ramenu pred lift, i mi bi se razbježali. Ponekad bi jedan drugom na prepad svlačili hlače, što je bilo posebno efektno pred curicama, jer bi naravno ogoljeni bio izložen istinom, a obučeni bi ostajao anatomski tajnovit, dominantan i faca pred ženkicama, uz njihovu komparativnu znatiželju gratis. Alfa-mužjak u nastajanju. Kasnije smo postali pioniri, omladinci, šverceri devizama i doktori. A fakat i, jednom, u devetom razredu (tako je to išlo u Istočnoj Njemačkoj) jednom mi je srce u grlu lupalo zbog pjegica i muške guze.. S kompićem sam krenuo na kupanje; išli smo oduvijek na nudističke plaže (tako je to bilo u Istočnoj Njemačkoj). Uglavnom, putem je inzistirao da na motoru sjedim bliže njemu, a meni čudno - samo sam se jednoj curki tako priljubljivao uz leđa na motoru… (Recentnodobni disklejmer: Ne, nije Vesna. Niti Helena.  ) Uglavnom, DeDeEr; jezero. Na kupanju se hvatam da mjerkam kompića, njegov smješak, da mi je maglovito zgodan, ali … on je dečko! U grlu mi srce, a u glavi tatino upozorenje, kako je ta Njemačka puna pedera (tako je rekao), pa da se jako pazim… Epilog… Nije bilo masaže, ulja, dodira, ničega, osim moje frke. Budno sam promatrao svaki njegov pokret, a od interesa nastala je podozrivost. Jer, tuđe nećemo, svoje ne damo. Ne bu on meni. Mene. Tu. Ni nigdje. Sve i da 'oće. … tada smo bili Slobodna Njemačka Omladina, Njemačko-Sovjetsko prijateljstvo; kasnije smo postali socijalni radnici, konobari i projektanti… Izvađena iz formalina, na nekoj serpentini kraj Kladnja bila je tek moja zbunjenost, što sam se sjetio situacije, koje zapravo nije bilo i koju sam zaboravio sve do bockavog komentarčića moje oštrojezičave koketušice-prijateljičice pošiljatih koljena ali povremeno lijepe guze. Vidi gore. /Grega sam pustio sa se taksijem vrati u centar Sarajeva. Pa nisam ja... znate već... / |
