Tales of Dr.Diva

Priča o DDR kaputu

Upravo kada sam počela sa speckom iz psy , tada sam se zatekla u jednoj mizernoj, ledenoj, maglovitoj i smrdljivoj pustopoljini bivše DDR čija je bolnica bila najveća ustanova u cjelokupnoj regiji. Budući da su tu zimske temperature padale i do -25 C, ja sam morala pronaći rješenje što se kupovanja tople odjeće tiče. Dakle radilo se o oštroj klimi , skoro poput one u Kanadi. Ali evo ja sam imala tada Kanadu u malom izdanju i morala sam se promptno pobrinuti za ovaj problem, jer izlazak na polje bio je noćna mora u mojoj južnjačkoj robici. I tako lijepo ja pronađoh sebi odličan kaput u punk stilu koji je bio poput vojnog šinjela- taman za takvo podneblje. I da, kaput je uistinu godinama služio svrsi, uvijek mi je bilo toplo u njemu a tako sam bila u svom stilu. Kada sam se prvi put nakon duže vremena pojavila u mojoj domovini i kada su me roditelji vidjeli u tom kaputu, moja majka je procijedila - kako vrijeme odmiče, sve više ličiš na one SS-ovce! Tada sam imala i moje predivne crne martensice do koljena koje jedne od rijetkih koje imaju crvene ruže na sebi. Da , inkarnacija prave DDR psihijatrijske nade. I godinama sam ja gazila tu istu robu, martensice su se izlizale po psihijatriji i postale su skoro muzejskim eksponatom. Kaput je preživio sve moguće nedaće. No, on je još tu. Kada je došla faza planiranja selidbe u njemačku regiju tamo na jugu, morala sam promisliti o strategiji prezentacije. I ono mislim se što ću ja sada obući na taj grande intervju u jednoj od najvećih ludara na jugu Dojčlanda.....i mislim se....i dođem na ideju o kombinaciji boja crne i ciklame. No kaput je još uvijek mainstream i ne pronalazim si nešto u mom stilu da bih to sebi kupila....Na taj dan grande intervjua uputila sam se ranije u bolnicu, prošetala cijelim zemljištem i dobro odahnula. Ulazila sam u glavnu zgradu gdje će biti taj intervju. Prošlo mi je instantno kroz um kako dolazak u kaputu ne bi bila pametna stvar, jer bi u južnoj Dojčland vrlo lako moglo stvoriti predrasude. Prije ulaska u dvoranu za intervju ja sam smotala kaput na obrnuto i brzinski ga složila na stolicu iza mojih leđa da ga se ne vidi. Bila sam u toj kombinaciji crna-ciklama koja je bila toliko magnetična te se jedna prilično ugodna komunikacija otvorila, unatoč tome što me intervjuiralo 18 liječnika. Pouka ovoga je upravo da u većini slučajeva odijelo čini čovjeka, skreće pozornost i uklanjanjem dijela onoga što je potencijalna prijetnja za intervjuiranje može bit prilično lakši put u ostvarenju ciljeva. Nitko nije skužio moj DDR kaput, tek sam ga obukla tada kada sam odmakla 200 m od zgrade. Čarobni mentalitetni oponenti ex DDR i Bavarska. Ludilo!
Možete li zamisliti kako je društvo unatoč svemu ipak prilično konzervativno?

Oznake: DDR, Bavarska, lifestyle, život, njemacka

04.12.2024. u 16:33 | 6 Komentara | Print | # | ^

Oh, zar već?

Vrijeme leti da to uopće nije normalno, ali zato ova energija studenog je nevjerojatna. Kada svi u depru, ja u hipomaniju. Šalu na stranu, ali baš se tako odvija! Upravo sam doplutala iz toplijeg i svjetlucavijeg grada u ovo moje bavarsko sivilo koje postaje laganini frižiderom, ali ni to nije loše, bar oni koji imaju loše higijenske navike neće toliko vonjati u s-bahnu. Što da kažem, sredila me leđa, sada sam na poštedi, ali zato dolaze do izražaja i kreativni potencijali.....kao npr. ruminacija misli o nekim dugo priželjkivanim projektima koje sam željela realizirati. I sada lijepo imam vremena za dobro promisliti o svemu i nešto plasirati lijepoga za mogu dragu publiku. Prije neka dva tjedna ja sam shvatila da imam hrpu minimalizama u rukopisu što se akumuliralo od izdavanja moje prve zbirke poezije. Ja jednostavno nisam mogla vjerovati da je toliko tog materijala, a da se niti najmanje nisam osvrnula na to već skoro pune tri godine. Sama trka, kao na kardio traci, kao da će nešto uteći...ma moš si misliti. 1001 misao u sek 15 sekundi. Ovo je neizdrživo, moram ove rukopise konkretizirati i početi čistiti ovaj kupus koji se već niz vremena kupusa.

Oznake: život

11.11.2024. u 17:36 | 6 Komentara | Print | # | ^

#379

Eh....blago vama....koji imate bake, djedove, stričeve, strine......a Jozefina K. isključivo kurvine sinove.

Oznake: život

26.11.2023. u 09:07 | 1 Komentara | Print | # | ^

#378 - Reminiscencija bez rezignacije

Da nisam bila brutalno izazvana prije godinu i tri mjeseca, sigurno ne bih bila u stanju uvidjeti ne samo vlastitu svrhu nego i moje potencijale koji su se doslovno nalazili u kripti iz straha od reakcija onih koji mi u biti ništa u mom životu nisu značili. Kada sam to spoznala da sam prevladala samu sebe u tim kritičnim momentima, odjednom je počela poput egzotermne kemijske reakcije izlaziti šok i nevjerica kao znak ogromne zahvalnosti. Još nisam bila svjesna što sam u tada izrekla i kako sam se nosila sa cjelokupnom situacijom, ali svjedokinja sam sljedećeg - da bi se ustrojio, treba te rastrojiti. Tada mi više ništa nije bilo važno niti sam od tada dopuštala da me se poistovjećuje s ičim. Dok me se poistovjećivalo, do tada se imala korist od mene i samo ta niša je funkcionirala kada su pojedinci trebali nešto od mene ili preko mene realizirati bilo što. Sada kada se ne poistovjećujem sa ičim, iste te individue bjesne jer ne mogu propinjati vlastite nerealne ambicije i želje preko mene. Ovo je ključno, jer kada je čovjek neovisan o željama, mislima, statusu, tuđim poimanjima tvojih shvaćanja i favoriziranja, tada baš nastupa bijes i nemoć tih individua jer nastupa stanje nevezanosti koja je glavni postulat slobode. Upravo to usijane i prazne tikve ne razumiju, jer u toj vlastitoj kreiranoj konfuziji istovremeno čeznu za nečim ali istovremeno po tom na najprimitivniji način pljuju i izruguju. Ovo se zove ambivalencija, ona je uistinu jedan vrlo čest slučaj ljudi koji dolaze kod mene, ljudi koji nemaju onu klasičnu depresiju koja je sama po sebi brutalna, nego depresija zbog nevođenja svojega života na onaj način koji bi takvima odgovarao. U prethodnoj rečenici samo stoji jedan poticaj, promjene su samoinicijativa, veliki rad na sebi, socijalizacija sa osobama koje okrepljuju, posvećenost onom što uistinu volite, pa će to i na kraju voljeti vas. Neće biti mjesta za ambivalenciju. Lijep početak novog tjedna od srca želim!

Berlin, 22.10.2022

Oznake: živa istina, život, sloboda, sloboda govora i izražavanja

22.10.2023. u 09:41 | 5 Komentara | Print | # | ^

Misao za večeras

Skakanje u plićak uzrokuje kobne fizičke posljedice. Tako je i u međuljudskim odnosima!

by Dr.Diva

ong>

Oznake: ISTINA, život

15.08.2023. u 23:22 | 2 Komentara | Print | # | ^

Mini priča o eliti

Toga dana smo se našle moja majka, ja i ugledna gospođa Profesorica u popularnom kafiću koji se nalazi u jednoj poznatoj ulici, žili kucavici grada Berlina. U tom kafiću, naravno, okuplja se ekipa malo dubljega džepa imajući na umu da je kava tu prije 5 godina koštala 8 eura. No što je, tu je, sjeli smo u taj fascinantno ušminkani kafić. Uslijedila su brojna dobronamjerna pitanja koja su se odnosila na planiranje budućnosti koja bi isključivo bila politički korektna prema šabloni gospođe Profesorice. Drugačiji postupci smatrali su se manje vrijednima ili nikako vrijedni spomena, a kamoli prava na život. No, pažljivo sam slušala te iznimno konstruktivne opaske na račun ne samo mog načina života nego i od nekih apsolutno meni nepoznatih osoba čiji životi gotovo da nisu mogli povući nikakvu paralelu sa mojim uvjerenjima. Pažljivo sam slušala taj njen monolog koji je prilično s visoka razlagao situaciju na prilično neizgradben način. Očekivala sam od osobe koja se slovi za iznimno obrazovanu osobu daleko više. Unatoč svemu, čekala sam dok nije završila sa svojim dijelom jer me zanimalo hoće li biti nikakve nade za obrat situacije u kojemu će se dozvati pameti. Ipak, dotična nije imala uvida u ozbiljnost vlastitog problema, te se nastavila dalje obrušavati na sve što je stigla. Tek kada je dehidrirala od pričanja, konačno je otpila prvi gutalj vode. Pojela je kolač, obrisala salvetom usta, potom svoje ruke. Kratko nakon toga uzela je tu istu salvetu kako bi obrisala svoje lakirane brendirane cipele od tadašnjih 5-6 tisuća kuna. Pomno ih je obrisala te ih sa ponosom gledala. Divila se tim brendiranim cipelama, kao da je cijena tih cipela progovorila o njenoj vlastitoj vrijednosti. Usput se pohvalila kako joj ministarstvo financiralo studijsko putovanje na kojemu se trenutno nalazi , te boravak u hotelu s ni manje a niti više nego 5 zvjezdica. Nakon cijele balade, salvetu s kojom je obrisala cipele smotala je u kuglicu te stavila u pepeljaru koja se nalazila na stolu za kojim smo sve tri sjedile. Moja majka je samo šutjela i gledala, jedva da je prozborila dvije rečenice od početka susreta. Imala sam osjećaj da me je htjela pogledati kako bi mi dala na znanje da je konačno vrijeme za razlaz. Osjetila sam i to sam sama predložila. Razišle smo se, a ja sam ostala u mislima, borbama i sivilu velegrada Berlina.

Jesen, 2018.

Oznake: ponašanje, komunikacija bez smjeha, komunikacija, život, kolač, život u inozemstvu, borba