Tales of Dr.Diva

Oh, zar već?

Vrijeme leti da to uopće nije normalno, ali zato ova energija studenog je nevjerojatna. Kada svi u depru, ja u hipomaniju. Šalu na stranu, ali baš se tako odvija! Upravo sam doplutala iz toplijeg i svjetlucavijeg grada u ovo moje bavarsko sivilo koje postaje laganini frižiderom, ali ni to nije loše, bar oni koji imaju loše higijenske navike neće toliko vonjati u s-bahnu. Što da kažem, sredila me leđa, sada sam na poštedi, ali zato dolaze do izražaja i kreativni potencijali.....kao npr. ruminacija misli o nekim dugo priželjkivanim projektima koje sam željela realizirati. I sada lijepo imam vremena za dobro promisliti o svemu i nešto plasirati lijepoga za mogu dragu publiku. Prije neka dva tjedna ja sam shvatila da imam hrpu minimalizama u rukopisu što se akumuliralo od izdavanja moje prve zbirke poezije. Ja jednostavno nisam mogla vjerovati da je toliko tog materijala, a da se niti najmanje nisam osvrnula na to već skoro pune tri godine. Sama trka, kao na kardio traci, kao da će nešto uteći...ma moš si misliti. 1001 misao u sek 15 sekundi. Ovo je neizdrživo, moram ove rukopise konkretizirati i početi čistiti ovaj kupus koji se već niz vremena kupusa.

Oznake: život

11.11.2024. u 17:36 | 6 Komentara | Print | # | ^

#379

Eh....blago vama....koji imate bake, djedove, stričeve, strine......a Jozefina K. isključivo kurvine sinove.

Oznake: život

26.11.2023. u 09:07 | 1 Komentara | Print | # | ^

#378 - Reminiscencija bez rezignacije

Da nisam bila brutalno izazvana prije godinu i tri mjeseca, sigurno ne bih bila u stanju uvidjeti ne samo vlastitu svrhu nego i moje potencijale koji su se doslovno nalazili u kripti iz straha od reakcija onih koji mi u biti ništa u mom životu nisu značili. Kada sam to spoznala da sam prevladala samu sebe u tim kritičnim momentima, odjednom je počela poput egzotermne kemijske reakcije izlaziti šok i nevjerica kao znak ogromne zahvalnosti. Još nisam bila svjesna što sam u tada izrekla i kako sam se nosila sa cjelokupnom situacijom, ali svjedokinja sam sljedećeg - da bi se ustrojio, treba te rastrojiti. Tada mi više ništa nije bilo važno niti sam od tada dopuštala da me se poistovjećuje s ičim. Dok me se poistovjećivalo, do tada se imala korist od mene i samo ta niša je funkcionirala kada su pojedinci trebali nešto od mene ili preko mene realizirati bilo što. Sada kada se ne poistovjećujem sa ičim, iste te individue bjesne jer ne mogu propinjati vlastite nerealne ambicije i želje preko mene. Ovo je ključno, jer kada je čovjek neovisan o željama, mislima, statusu, tuđim poimanjima tvojih shvaćanja i favoriziranja, tada baš nastupa bijes i nemoć tih individua jer nastupa stanje nevezanosti koja je glavni postulat slobode. Upravo to usijane i prazne tikve ne razumiju, jer u toj vlastitoj kreiranoj konfuziji istovremeno čeznu za nečim ali istovremeno po tom na najprimitivniji način pljuju i izruguju. Ovo se zove ambivalencija, ona je uistinu jedan vrlo čest slučaj ljudi koji dolaze kod mene, ljudi koji nemaju onu klasičnu depresiju koja je sama po sebi brutalna, nego depresija zbog nevođenja svojega života na onaj način koji bi takvima odgovarao. U prethodnoj rečenici samo stoji jedan poticaj, promjene su samoinicijativa, veliki rad na sebi, socijalizacija sa osobama koje okrepljuju, posvećenost onom što uistinu volite, pa će to i na kraju voljeti vas. Neće biti mjesta za ambivalenciju. Lijep početak novog tjedna od srca želim!

Berlin, 22.10.2022

Oznake: živa istina, život, sloboda, sloboda govora i izražavanja

22.10.2023. u 09:41 | 5 Komentara | Print | # | ^

Misao za večeras

Skakanje u plićak uzrokuje kobne fizičke posljedice. Tako je i u međuljudskim odnosima!

by Dr.Diva

ong>

Oznake: ISTINA, život

15.08.2023. u 23:22 | 2 Komentara | Print | # | ^

Mini priča o eliti

Toga dana smo se našle moja majka, ja i ugledna gospođa Profesorica u popularnom kafiću koji se nalazi u jednoj poznatoj ulici, žili kucavici grada Berlina. U tom kafiću, naravno, okuplja se ekipa malo dubljega džepa imajući na umu da je kava tu prije 5 godina koštala 8 eura. No što je, tu je, sjeli smo u taj fascinantno ušminkani kafić. Uslijedila su brojna dobronamjerna pitanja koja su se odnosila na planiranje budućnosti koja bi isključivo bila politički korektna prema šabloni gospođe Profesorice. Drugačiji postupci smatrali su se manje vrijednima ili nikako vrijedni spomena, a kamoli prava na život. No, pažljivo sam slušala te iznimno konstruktivne opaske na račun ne samo mog načina života nego i od nekih apsolutno meni nepoznatih osoba čiji životi gotovo da nisu mogli povući nikakvu paralelu sa mojim uvjerenjima. Pažljivo sam slušala taj njen monolog koji je prilično s visoka razlagao situaciju na prilično neizgradben način. Očekivala sam od osobe koja se slovi za iznimno obrazovanu osobu daleko više. Unatoč svemu, čekala sam dok nije završila sa svojim dijelom jer me zanimalo hoće li biti nikakve nade za obrat situacije u kojemu će se dozvati pameti. Ipak, dotična nije imala uvida u ozbiljnost vlastitog problema, te se nastavila dalje obrušavati na sve što je stigla. Tek kada je dehidrirala od pričanja, konačno je otpila prvi gutalj vode. Pojela je kolač, obrisala salvetom usta, potom svoje ruke. Kratko nakon toga uzela je tu istu salvetu kako bi obrisala svoje lakirane brendirane cipele od tadašnjih 5-6 tisuća kuna. Pomno ih je obrisala te ih sa ponosom gledala. Divila se tim brendiranim cipelama, kao da je cijena tih cipela progovorila o njenoj vlastitoj vrijednosti. Usput se pohvalila kako joj ministarstvo financiralo studijsko putovanje na kojemu se trenutno nalazi , te boravak u hotelu s ni manje a niti više nego 5 zvjezdica. Nakon cijele balade, salvetu s kojom je obrisala cipele smotala je u kuglicu te stavila u pepeljaru koja se nalazila na stolu za kojim smo sve tri sjedile. Moja majka je samo šutjela i gledala, jedva da je prozborila dvije rečenice od početka susreta. Imala sam osjećaj da me je htjela pogledati kako bi mi dala na znanje da je konačno vrijeme za razlaz. Osjetila sam i to sam sama predložila. Razišle smo se, a ja sam ostala u mislima, borbama i sivilu velegrada Berlina.

Jesen, 2018.

Oznake: ponašanje, komunikacija bez smjeha, komunikacija, život, kolač, život u inozemstvu, borba