Tales of Dr.Diva
Mini priča o eliti
Toga dana smo se našle moja majka, ja i ugledna gospođa Profesorica u popularnom kafiću koji se nalazi u jednoj poznatoj ulici, žili kucavici grada Berlina. U tom kafiću, naravno, okuplja se ekipa malo dubljega džepa imajući na umu da je kava tu prije 5 godina koštala 8 eura. No što je, tu je, sjeli smo u taj fascinantno ušminkani kafić. Uslijedila su brojna dobronamjerna pitanja koja su se odnosila na planiranje budućnosti koja bi isključivo bila politički korektna prema šabloni gospođe Profesorice. Drugačiji postupci smatrali su se manje vrijednima ili nikako vrijedni spomena, a kamoli prava na život. No, pažljivo sam slušala te iznimno konstruktivne opaske na račun ne samo mog načina života nego i od nekih apsolutno meni nepoznatih osoba čiji životi gotovo da nisu mogli povući nikakvu paralelu sa mojim uvjerenjima. Pažljivo sam slušala taj njen monolog koji je prilično s visoka razlagao situaciju na prilično neizgradben način. Očekivala sam od osobe koja se slovi za iznimno obrazovanu osobu daleko više. Unatoč svemu, čekala sam dok nije završila sa svojim dijelom jer me zanimalo hoće li biti nikakve nade za obrat situacije u kojemu će se dozvati pameti. Ipak, dotična nije imala uvida u ozbiljnost vlastitog problema, te se nastavila dalje obrušavati na sve što je stigla. Tek kada je dehidrirala od pričanja, konačno je otpila prvi gutalj vode. Pojela je kolač, obrisala salvetom usta, potom svoje ruke. Kratko nakon toga uzela je tu istu salvetu kako bi obrisala svoje lakirane brendirane cipele od tadašnjih 5-6 tisuća kuna. Pomno ih je obrisala te ih sa ponosom gledala. Divila se tim brendiranim cipelama, kao da je cijena tih cipela progovorila o njenoj vlastitoj vrijednosti. Usput se pohvalila kako joj ministarstvo financiralo studijsko putovanje na kojemu se trenutno nalazi , te boravak u hotelu s ni manje a niti više nego 5 zvjezdica. Nakon cijele balade, salvetu s kojom je obrisala cipele smotala je u kuglicu te stavila u pepeljaru koja se nalazila na stolu za kojim smo sve tri sjedile. Moja majka je samo šutjela i gledala, jedva da je prozborila dvije rečenice od početka susreta. Imala sam osjećaj da me je htjela pogledati kako bi mi dala na znanje da je konačno vrijeme za razlaz. Osjetila sam i to sam sama predložila. Razišle smo se, a ja sam ostala u mislima, borbama i sivilu velegrada Berlina.
Jesen, 2018.
Oznake: ponašanje, komunikacija bez smjeha, komunikacija, život, kolač, život u inozemstvu, borba
11.03.2023. u 20:50 | 2 Komentara | Print | # | ^