Ateizam

četvrtak, 27.07.2006.

Tko laže, taj i krade!

"Laže se duduše ustima; no gubicom koju se pritom čini ipak se još kazuje istina"
Friedrich Nietzsche
Iako je službena vizitacija poslovanja zagrebačkog Caritasa, koju je prije nekoliko mjeseci obavila crkva, ustvrdila da nikakvih nepravilnosti nije bilo, službenici porezne uprave došli su do suprotnih saznanja. Porezni inspektori, po nalogu Državnog odvjetništva, otkrili su da je u zagrebačkom Caritasu, u samo tri godine poslovanja, pronevjereno 12 milijuna kuna, te da nije plaćeno 5 milijuna kuna poreza. Inspektori su utvrdili da su se u razdoblju od 2001. do 2004. sa deviznih računa ustanove, podizali novci za koje ne postoji nikakav zapis o namjeni, pa je stoga logično za zaključiti kako je novac umjesto u humanitarne svrhe, otišao u nečije džepove. Da stvar bude bolja, trenutno ne postoji osoba koja bi formalno mogla biti odgovorna za načinjenu štetu, jer se ime Jelene Brajše kao ravnateljice spominje tek od prosinca 2004. godine, iako se dobro zna da je ona tu dužnost obnašala gotovo 30 godina. Biti će interesantno promatrati daljnji razvoj situacije, jer nedvojbeno je utvrđena pedofilija u Caritasu, nedvojbeno je utvrđena pronevjera novca i davanje lažnih iskaza, a ono što je najbitnije, sve se to događa pod zaštitom Kaptola. Žalosno je da ljudi vjeruju crkvi koja štiti pedofile umjesto djecu, koja potkrada državu, a kune se u narod, čiji "pastiri" na poslijetku novac namijenjen za sirotinju troše za osobne užitke. Žalosno je sve ovo što se razotkriva, a biti će tragično ako opet "vuk pojede magare", jer ovo je idealna prilika za polarizaciju sudstva na dva dijela; neovisno sudstvo i sudstvo za mirovinu! Najveći su gangsteri uhvaćeni zbog utaje poreza, pa je možda vrijeme da se sudi i Katoličkoj crkvi, koja iz dana u dan sve više otkriva svoj "mafijski" ustroj!

- 20:40 - Komentari (37) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 24.07.2006.

Kršćanstvo - zavjet taštine

Od samih početaka institucijalnog kršćanstva, ono je objavilo rat napretku i uvijek vodilo bespoštednu bitku protiv najkvalitetnijih izdanaka evolucije. To je u oprečnosti sa samim osnivačem Isusom Kristom koji je kao čovjek bio veoma jaka, inteligentna i utjecajna osoba, koja je također bila u sukobu sa tadašnjim "legitimistima". U Katoličkoj crkvi nije rijedak primjer bio i progon vlastitih službenika zbog drugačijeg stava, i to tamo gdje se stav pojedinca razlikovao isključivo od službenog stava crkve, a ne Biblije, iako o nekim stvarima crkva nije niti trebala imati svoj stav. Rat znanosti crkva je objavila u Keplerovo doba, a on traje do današnjih dana. Srećom, danas se više ne gori na lomači, ali negativan utjecaj i dalje postoji.
Može se reći da je crkva stala na stranu slabih, neuspješnih, nesposobnih i na poslijetku neinteligentnih. Kršćanstvo je potenciju i najosnovniji nagon za samoodržanjem vrste (kojem moramo zahvaliti postojanje uopće) nazvalo grijehom. Kršćanstvo je od oprečnosti sa nagona za samoodržanjem stvorilo ideal moralnosti, nametnulo nam je tezu da je svaka promjena i razvitak Bogu mrska. Da stvar bude gora progurala se teza da je svaki čovjek kriv po samom rođenju. Rađamo se sa istočnim grijehom – krivi smo jer smo ljudi. Najsavršenija vrsta na zemlji, ponos i dika evolucije, kriva je što je živa.
Jesmo li zaista spremni svim srcem vjerovati u to. Jesu li napredni zaista grešni, ili su opasni za izrabljivačke sustave poput crkve koji svojataju pravo na definiciju morala?
Jesmo li zaista spremni osuditi bolje od sebe, samo zato da ne moramo priznati da su bolji?
Da li je zaista zavist jača od želje za napretkom?

- 09:56 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 20.07.2006.

Politika samilosti

Iz razloga što "cool" lista polučuje mnoštvo čitanja, a blogovi se pišu da bi se čitali, odlučio sam ponoviti nekoliko postova koji su objavljeni u slabo čitanom početku postojanja ovog bloga. Iako sam svjestan da to nije baš popularno, držim da je ispravno ponoviti postove za koje mislim da izražavaju ideju bloga, a zbog nepopularnosti nisu bili čitani i, shodno tome, komentirani:
Prihvatimo li, opće prihvaćenu, teoriju evolucije, koja je kao takva i dokaziva čak i u našem kratkom životu, moramo prihvatiti i prirodnu selekciju kao pokretačku snagu. Kad kažem da je evolucija dokaziva, tada ne mislim na fosilne iskopine ili na učenje životinje tijekom života, već ma evoluciju virusa. Virusi su naime živa bića (iako samo po nekim osobinama) koja žive i množe se u periodima od nekoliko sati ili čak minuta. Onoliko generacija koliko sisavci ostvare u milionima godina, virusi ostvare u nekoliko godina. Iz tog je razloga na virusima moguće promatrati mutacije i prirodnu selekciju u realnom vremenu. Ono što je za viruse uspjeh, za ostatak živih bića nerijetko je pogubno. Virus gripe jedan je od onih virusa koji tri puta u stoljeću mutira na izrazito uspješan način i postaje otporan (neprepoznatljiv) na naša cjepiva. To virusu gripe osigurava opstanak. Povučemo li analogiju, evolucija je jasna kao što je jasno da se Zemlja okreće oko Sunca.
Prirodna je selekcija upravo neophodna pojava da bi mutacije imale svrhu i da bi se vrste mogle razvijati i opstati. U slučaju virusa mi cjepivima ubijamo viruse, ali činimo korist toj vrsti virusa, jer ju prisiljavamo na napredak i «režemo bolesni sadržaj vrste».
To su realne postavke prirode koje su nas i dovele do intelektualne razine na kojoj jesmo.
Međutim, čovjek je uvođenjem Boga u život i religije kao životne logike ozbiljno narušio ravnotežu. Logika religije je u suprotnosti sa logikom prirode, koja je čak i osuđena od religije. Filozofija religije (osobito kršćanstva) je pretpostaviti samilost pred selekcijom.
Već je Aristotel samilost nazvao bolesnim stanjem jer samilost koči zakon selekcije koji je zakon razvoja. Religija pojave koje život ubijaju naziva krepostima, a vrline koje život znače i potiču na pobjedu (kao što je potencija) naziva grijehom. Za religiozne su ljude njihova uvjerenja kriteriji istine i ona su kao takva iznad eksperimenta i nauke, a pogotovo iznad osjetilne spoznaje. Osjetilna spoznaja za njih je sama po sebi loša.
Osjetila, kojima možemo okusiti svu ljepotu života, za njih su kušnja koja odvraća od istine. Oni trebaju zatvoriti oči da bi bolje vidjeli «istinu». Kakva je to spoznaja koja se dešava u «mraku» - kakva je to mračna istina, pitam se?Čovjek u tom svijetu postaje ništa drugo doli idiot koji kao automat reagira na podražaje. Na neke se «mora» radovati, neke «mora» osuditi, a neki su tabui sami po sebi. To krivotvorenje istine religija naziva krepošću i nagrađuje taštinom. To uvjerenje vjerniku daje pravo mišljenja da je nešto vrednije od najsavršenije životinje na zemlji. Iako mu niti to nije doviljno, vjernik ipak smatra da je skroman, jer zašto on ne bi imao pravo na «vječni život»?
Takav čovjek svoju duhovnost traži u transcendentalnom , a ne u svojoj visokoj inteligenciji. Upravo zato što vjera negira realne komparativne prednosti čovjeka nad drugim vrstama, a pretpostavlja lažne (duša, bog i sl.), ova je vrsta osuđena na propast.
Ipak, postavlja se pitanje nismo li samilosni iz vlastitog egoizma? Ne pružamo li nerijetko milosrđe samo zato što ga i očekujemo? Vidimo li možda sebe u nevolji kada pomažemo drugome? Žrtvujemo li možda cijeli život zdravlja i radosti trenutku bolesti i smrti?
Nadamo li se da ćemo izbjeći neizbježno?
Jesmo li u stanju iskreno odgovoriti sami sebi?
...u nadi je propast!

- 23:58 - Komentari (12) - Isprintaj - #

četvrtak, 13.07.2006.

Vjerovanje u Boga je trijumf egoizma!

Promatrajući djelovanje kršćana, ali i vjernika uopće, nerijetko se dade uvidjeti koliko su to sebični i samohvalisavi pojedinci. Nerijetko se baš među «najvećim» kršćanima nalaze najveći suci, koji osuđuju i omalovažavaju sve što je različito od njih sami – osim Boga, kojeg i onako nema! Među kršćanima nedvojbeno ima mnogo više ljudi koji ne vole životinje, nego među nevjernicima. Tome je razlog tisućljetno uvjeravanje kako životinje nemaju dušu, a čovjek je ima.Čak se i u samoj Bibliji, u Knjizi Postanka, govori kako je Bog stvorio čovjeka da gospodari svijetom, iz čega se ishitreno može doći do zaključka kako životinje postoje isključivo kako bi služile ljudima. Čovjek time dobiva ulogu zemaljskog boga, koji nemilice eksploatira sve životinjskog podrijetla. Kako je realnu granicu (osim duše) između čovjeka i životinje teško povući, tako su i ljudi drugih rasa do nedavno bili životinje. Zapravo (ne)postojanje famozne duše bilo je glavni oslonac apartheida i robovlasničkog društva, jer kako se opravdati za iskorištavanje ljudi – lakše ih je proglasiti životinjama! Tako je čovjek zapravo ustrojio instituciju Boga, kako bi mogao sam biti Bog nad svime osim Bogom samim, a kako Boga nema, čovjek ostaje jedini Bog – i to loš. Zapravo lako nam je prihvatiti zahtjeve od osobe koja nas nikada ne traži ništa (jer je nema), ako za uzvrat mi možemo tražiti sve od prirode. Mogli bi reći da je vjerovanje u Boga trijumf egoizma., jer vjernik ne priznaje zemaljsku veličinu iznad sebe, ali sve osim čovjeka iste vjere prepoznaje kao manje vrijedno.

- 23:48 - Komentari (41) - Isprintaj - #

petak, 07.07.2006.

Religije su izvorište stereotipa!

Dosta sam se puta priupitao koji su mogući razlozi nezainteresiranosti modernog čovjeka za samoga sebe?. Prosječni građanin današnjice prati neke zatupljujuće i realno nebitne trendove i pritom dozvoljava da mu život prođe bez da spozna išta o sebi. Ljudi brinu o modi, nogometu, životima estradnih zvijezda, čak o životima zvijezda reality-showova. Naprosto je nevjerovatno da ljude do te mjere mogu zanimati neke dosadne pojave, a da je pritom indiferentan na spoznavanje prirode, znanosti, svemira, principa rada tehničkih dostignuća, istinske umjetnosti i graničnih dosega pojedinih virtuoza svih fahova. Posve je jasno da su ti zatupljujući trendovi nekim čudom nametnuti. Ljudi ne slijede vlastiti interes i ukus, već ih podređuju opće prihvaćenom "dobrom ukusu" ! Tako imamo apsurdnu situaciju da Neven Ciganović kritizira izgled i stil javnih osoba – što je zaista ironično. Razlog zašto je društvo evoluiralo na taj način nalazimo u crkvi. Od ustanovljenja crkva je sputavala individualni doživljaj i podređivala ga svojim dogmama. Svi oni koji su stvari doživljavali na različit način od crkve bivali su javno ismijavani, osuđivani, a neki čak i pogubljivani. Na taj način se većina ljudi odvikla "vlastitog ukusa" i doživljaja. Mogli bi čak konstatirati da se tijekom dva tisućljeća dogodila i svojevrsna selekcija (iako u neznatnoj mjeri), jer je dosta različitih bilo "ušutkano" prije nego što su uspijeli imati potomke. Kao bitan element za takav razvoj društva poslužilo je nametnuto uvjerenje da je ovaj život ionako "kazna", a nagrada slijedi poslije smrti. Religijom zatupljivani ljudi iz ne tako davne prošlosti smatrali su da je grijeh čak i nešto željeti, maštati – imati vlastiti ukus. Ukus bi trebala biti individualna korekcija nagona, a protiv nagona se crkva bespoštedno borila tisućljećima. Upravo je to razlog zašto je u vremanu današnjice, kada je crkva izgubila utjecaj, mnoštvo ljudi iz njenog stada krenulo putem žutog tiska i «žutih emisija». Reklame su novi pastir modernog čovjeka, jer on nije naučio slijediti sebe – nije razvio vlastiti ukus, već zna samo prihvatiti tuđi!