Promatrajući djelovanje kršćana, ali i vjernika uopće, nerijetko se dade uvidjeti koliko su to sebični i samohvalisavi pojedinci. Nerijetko se baš među «najvećim» kršćanima nalaze najveći suci, koji osuđuju i omalovažavaju sve što je različito od njih sami – osim Boga, kojeg i onako nema! Među kršćanima nedvojbeno ima mnogo više ljudi koji ne vole životinje, nego među nevjernicima. Tome je razlog tisućljetno uvjeravanje kako životinje nemaju dušu, a čovjek je ima.Čak se i u samoj Bibliji, u Knjizi Postanka, govori kako je Bog stvorio čovjeka da gospodari svijetom, iz čega se ishitreno može doći do zaključka kako životinje postoje isključivo kako bi služile ljudima. Čovjek time dobiva ulogu zemaljskog boga, koji nemilice eksploatira sve životinjskog podrijetla. Kako je realnu granicu (osim duše) između čovjeka i životinje teško povući, tako su i ljudi drugih rasa do nedavno bili životinje. Zapravo (ne)postojanje famozne duše bilo je glavni oslonac apartheida i robovlasničkog društva, jer kako se opravdati za iskorištavanje ljudi – lakše ih je proglasiti životinjama! Tako je čovjek zapravo ustrojio instituciju Boga, kako bi mogao sam biti Bog nad svime osim Bogom samim, a kako Boga nema, čovjek ostaje jedini Bog – i to loš. Zapravo lako nam je prihvatiti zahtjeve od osobe koja nas nikada ne traži ništa (jer je nema), ako za uzvrat mi možemo tražiti sve od prirode. Mogli bi reći da je vjerovanje u Boga trijumf egoizma., jer vjernik ne priznaje zemaljsku veličinu iznad sebe, ali sve osim čovjeka iste vjere prepoznaje kao manje vrijedno.
Post je objavljen 13.07.2006. u 23:48 sati.