Ateizam

nedjelja, 19.01.2025.

Mistika zvana osjećaj

U ovom ću se postu orijentirati na emocije i pokušat ću nešto u tom smjeru artikulirati, no bit će teško, jer to spada u onu izrazito subjektivnu sferu ljudske prirode. Štoviše, zanimaju me temeljne relacije svijeta u kojem živimo, a to je veoma sklisko područje, no ipak, pokušat ću onoliko koliko budem mogao.
Jedno od pitanja koja me muče jest priroda emocija. Kreiramo li mi naše osjećaje ili su oni već kreirani u nama pa ih mi kroz situacije samo pobuđujemo? Jesu li oni možda dio vanjskog svijeta, neke silnice u prostorno-vremenskom kontinuumu koje naši nesavršeni mjerni instrumenti ne mogu izmjeriti, a znanost (još) ne može predvidjeti? Rezoniraju li možda putem silnica nekog nepoznatog polja s nekim našim nepoznatim receptorom kad ga putem neke situacije, svjesno ili nesvjesno, ugodimo na adekvatnu valnu duljinu?
Ovo pitanje o prirodi emocija nametnulo mi se sasvim slučajno, razmišljajući o majstorima transfera emocije, a to su umjetnici, osobito mislim na sve što ima veze s poezijom i glazbom. Moram priznati da sam sretan što sam se rodio na ovim plodonosnim prostorima po pitanju književnosti i glazbe, ali i znanosti i umjetnosti uopće. Velika je privilegija imati takvu riznicu bisera na materinjem jeziku, gdje ne postoji nikakva barijera i gdje je to što je napisano, napisano baš za tebe.
Da se vratim sad na pitanje. Jedna od, meni osobno, najljepših uglazbljenih pjesama ikad je Suza za zagorske brege. To je pjesma koju je za Krapinski festival 1969. uglazbio i otpjevao pokojni Zvonko Špišić. Snažna je to pjesma koja opisuje razmišljanja, dvojbe, tugu, ponos i ljubav prema rodnom kraju jednog muškarca, dečeca, koji nevoljko odlazi u svijet. Sve u svemu, ta je pjesma oduvijek jedna od onih koja jako dobro rezonira s mojom dušom, ako se smijem slobodno izraziti, jer ni sam ne znam što bi duša trebala ili uopće mogla biti. Do prije nekoliko godina mislio sam da je tu pjesmu napisao sam Špišić, no iznenadio sam se kad sam doznao da ju je (tekst) napisala Ana Bešenić, djevojčica iz Varaždinskih Toplica, kojoj je tada bilo tek 15 godina. Dakle, o muškim mukama na izrazito snažan, ali ujedno i suptilan način piše jedna žena, štoviše, djevojčica.
Jedna druga pjesma (nek mi oproste svi koji nisu kajkavci) koja mi je također fascinantna u tom prijenosu emocije je pjesma „Da sem ti z lasima zvezala roke“, koju je na Krapini 1983 izvela slovenska pjevačica Ditka Haberi, a od kasnijih izvedbi odlična je u izvedbi Renate Sabljak. To je pjesma, koja, barem je to moj subjektivan dojam, jednako tako snažno prenosi emociju jedne žene koja je izgubila ljubav i cijeli život žali što u datom trenutku nije pokušala dovoljno da to spriječi, a dovoljno je jedino sve. I opet, najzanimljivije kod te pjesme je to da ju je napisao Drago Britvić, dakle muškarac.
Ima još mnogo primjera, no eto, ja sam izdvojio ova dva koja, nadam se, solidno koriste ovoj svrsi, a radi se i o meni veoma dragim pjesmama. I unatoč tome što se najiskrenije divim svim tim ljudima koji imaju moć nešto artikulirati na način da ekspresno prenesu emociju ili pak preokrenu tijek misli, pitanje koje se nameće još je više potaknuto ovim primjerima. Jesu li emocije uistinu naša kreacija ili su nekim slijedom proteina u nekim molekulama već utisnute u nasu svijest i podsvijest, pa ih mi samo dokučimo, pobudimo ili što već? Možda su, velim, utisnute u stvarnost u kojoj živimo pa ih mi udišemo kao zrak, iako tog „zraka“ nismo svjesni, pošto nismo ništa uspjeli izmjeriti.
U svakom slučaju, kako god bilo i o čemu god se radilo, izražavam svoje divljenje i fascinaciju ljudima koji uspijevaju svirati na nevidljivim žicama naših osjećaja.
- 10:54 - Komentari (2) - Isprintaj - #

srijeda, 28.08.2024.

Ma, zbog sebe!

Ne znam kako bih počeo nakon toliko godina potpunog izbivanja, no nekako sam osjetio potrebu da nastavim pisati i eto me! Osjećam tu potrebu već dulje vrijeme, no nekako sam se prepustio letargiji koju producira okolina kojoj smo svi izloženi, a samo neki se u njoj uspiju snaći, afirmirati, što već. Moram priznati da razmišljam je li ovo uopće više adekvatan naziv za blog, s obzirom na činjenicu kako se u posljednjih desetak godina promijenio društveni kontekst do te mjere da pitanje vjerovanja postaje irelevantno, ili se barem mora proširiti značenje pojma "vjera" (nisam postao vjernik, bez brige dragi eventualni čitaoče;). Situacija u društvu se uvelike promijenila i vjera se pobija nekim drugim vjerovanjima, uvjerenjima, ideologijama, što nije iznimka, već isključivo pravilo u ljudskoj povijesti.
Još jedan od razloga što sam osjetio potrebu da se vratim ovamo, čak i ako tu nikoga nema, je činjenica kako smo preplavljeni ultrakratkom formom raznih mudrosti. Unazad nekoliko godina, otkako su se na Facebooku pojavili kratki videozapisi (shorts), naša pažnja se drastično skratila. U društvo je veoma zastupljeno vjerovanje da citat iz knjige vrijedi kao i pročitana knjiga, iako su i ti citati nerijetko lažni. Ne govorim to iz tuđeg iskustva, već iz svog, ali ipak nisam popušio foru da možeš postati mudar u nekoliko dobro sročenih rečenica, napose zato sam i počeo pisati ovaj blog. Sama duljina sadržaja koji gledate utječe na vaš model koncentraciije, jer koncentrirate se na ono što konzumirate, a to je postalo ultrakratko! Kažem ultrakratko, jer i sam blog je veoma kratka forma, koja se u odnosu na trenutno najpopularnije društvene mreže čini kao "Ilijada". Sjećate li se kada smo trebali pročitati Anu Karenjinu za lektiru u Srednjoj i kad smo se svi polakomili za filmom kako bi "jeftinije" prošli? E, tih dva sata je danas neprihvatljivo duga forma, iako se nama tada činila kao hrana s neba! Eto, i iz tog razloga dobro je pisati blog, makar ga nitko i ne čitao, no da se održi forma neke dulje koncentracije i kako bi postojao neki trag u vlestitom razmišljanju, koje smije biti dulje od onog što bi progutale društvene mreže.
Međutim, ima ovdje i jedan razlog kojeg bih molio da čuvate u tajnosti, makar me ne poznajete, a to je činjenica da sam počeo sve više pričati sam sa sobom. Ne mislim na glasno pričanje, već na unutarnji dijalog koji je, vjerujem, nastao kao posljedica svekolike asocijalizacije. Čovjek je društveno biće, znamo mi koji smo slušali marksizam, no on je brat (ili sestra) svakom drugom čovjeku na svijetu, tako kažu bogovi, dakle on je u svakom slučaju željan zajednice.
Govorim to kao potkrijepu tezi da smo se u nekoliko godina, što zbog korone, što zbog shortseva i Tiktoka, otuđili više nego u prethodnih par desetljeća. Nabujale su u međuvremenu i tzv. teorije zavjera, ali istovremeno i jasno vidljive zavjere pa smo postali društvo (svjetsko) jeftinih etiketa temeljenih na dogmatizmu, a nipošto zdravom razumu, s bilo koje strane. I to nas je još više podijelilo, jer smo bili prepušteni vlastitim odlukama za koje nas društvo i obrazovni sustav nisu pripremali. To nas je dovelo do stanja paranoje koju neki primijete, a neki ne, iz koje se također potaklo otuđenje, ali i samootuđenje ako prihvatimo činjenicu (ili tek kao hipotezu ako ste ortodoksni vjernik ili zasllijepljen nekom drugom antropocentričnom teorijom) da je čovjek, napose pojedinac, dio većeg civilizacijskog i vjerojatno evolucijskog cilja.
Uglavnom, želim reći da smo podlegli ultrakratkoj formi koja je loša za naše kognitivne sposobnosti, ne one potrebne za metaverzum, već za Zemlju kao dio svemira u kojem živimo.
I zato je ovo post bez određene teme, a naredni će možda sadržavati i unutarnje dijaloge, koji su se najvjerojatnije kod većine dinamizirali, priznali ili ne! ...ili sam možda poludio? Tko zna, nitko ništa ne zna...
I tak, nastavit ću pisati radi vlastite potrebe, a ako naiđe koji konstruktivan komentar, shvatiti ću ga na dar s ateističkog neba ;)
Htjedoh još samo reći, ovu formu treba podržati radi sebe, čitao je itko ili ne. Ti je pišeš!
- 14:01 - Komentari (17) - Isprintaj - #

srijeda, 19.02.2020.

Šuplja loža

U jeku ove masonske afere s Nikicom Gabrićem, kojeg sam možda ovdje negdje davno i spomenuo u nekom negativnom kontekstu, državnim odvjetnikom i navodnim ucjenjivačima, red je da se nešto i napiše o tome. Uglavnom sve je to čudno do jedne mjere, a opet sasvim jasno ako pogledamo svijet u kojem živimo. I tako se na kraju ispostavilo da ta neka masonerija ima velik utjecaj na našu vlast, no s druge strane treba primijetiti da su to, barem je to tako na primjeru Nikice Gabrića, ljudi koji su bez obzira na tu strukturu bili moćni ili su barem teže ka moći. Tako je spomenuti Nikica Gabrić već odavno prepoznat kao perspektivan kadar Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dakle pokazivao je interes za stjecanje moći kroz tada aktualnu političku strukturu, koja je tada bila ujedno i ekonomska. Dakle, SKOJ, CK, HDZ, SDP ili neka maonska loža, razlog je uvijek isti. Međutim, pitam se kakva je to organizacija i je li ona uopće opasna za išta. Treba li se toga bojati ili to jednostavno ignorirati kao infantilnu potrebu nekih ljudi? Jer ako se zakoni u državi provode, na čemu treba inzistirati, tako bi bilo najbolje. Gledajući četrdesetpetominutnu emisiju s Gabrićem na N1 stekao sam dojam da je to udruga poput udruge Klingonaca, samo što su rituali drugačiji i pričaju maternjim jezikom. A o ozbiljnosti i tajnovitosti te organizacije najbolje govori činjenica da se u spomenutoj emisiji može doznati kako izgledaju te njihove inicijacije, o nekakvom nekakvo balotiranju, pa onda i ime još pokojeg člana te tajanstvene organizacije itd. Uglavnom, iz tog se neuralgičnog performansa uvaženog hrvatskog masona jedino moglo jedino vidjeti da te "babe" ne mogu biti nikakvo tajno društvo te da je Nikici Gabriću hitno potreban psihijatar. S obzirom da se u emisiji nahvalio poznanstvima, nadam se da će okrenuti neki broj iz adresara dok još nije kasno.
- 20:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.10.2019.

Facebook je pojeo blog, ali ne slučajno!

Pozdrav dragi moji blogeri, od kojih vas najvjerojatnije nitko ovo neće niti pročitati. Ali nema veze, blog nisam niti pisao zbog vas, već zbog sebe, da se ispušem na jedan civiliziraniji način nego što to ljudi čine na utakmicama, u birtijama i općenito na mjestima masovnih okupljanja takvog tipa, onima za nas, male ljude. Dugo nisam bio ovdje, a najvjerojatnije više niti neću, što zbog sebe sama, što zbog činjenice da je ovaj način komunikacije sa svijetom odavno postao inferioran, osim nekih promidžbeno angažiranih tema. Kad sam počeo pisati ovaj blog, davne 2004., nije bilo drugog načina da čovjek svoje misli podijeli s većim brojem ljudi. Koliko me pamćenje služi, a ukoliko ti to ne znaš rijetki ili nepostojeći čitatelju, stranica blog.hr svojevremeno je bila među 1000 najposjećenijih stranica na svijetu. Da, na svijetu! Bilo je zanimljivo i egu godilo u kratkom roku postati cool bloger na takvoj stranici, osobito uzimajući u obzir činjenicu da je naslovnica tada drugačije izgledala, što znaju oni koji su tada ovdje bili prisutni. U međuvremenu vremena su se promijenila i blog je postao inferioran pred društvenim mrežama, a uz promjenu izglada naslovnice postalo je glupo gubiti vrijeme pišući postove i odgovarajući na komentare ovdje. Kao i svaki prosječan građanin ubrzo sam otvorio račun na Facebooku, i to davne 2007. ili 2009., ne sjećam se točno. Nisam ga u početku uopće koristio, a kasnije sam ga počeo koristiti za iznošenje svojih kratkih razmišljanja, umjesto uobičajenih slika, poštujući pritom kratku formu koju korisnik Facebooka preferira, još znatno kraću od one koja je optimalna ovdje na blogu. Međutim, Facebook nije blog i njegova je intencija sasvim drugačija. Mogao bih s velikom vjerojatnošću reći da je fenomen bloga, odnosno ono kako je on u početku izgledao, iznenadio sjvetske elite jer je predstavljao alternativnu informaciju koja je postala važna pa su to kasnije morale utišati. Sjećam se npr. CNN bloga, koj je razotkrio mnoge afere ovdje u RH. Bio je to tada mali, ali zato neovisni index.hr. Tada se netko sjetio da se blog objavljuje i u Večernjem pa i drugim novinama i ono što je bio blog, postala je kolumna s potpisom. Jedno elegantno pečaćenje usta naroda! Facebook, e to je nešto sasvim drugo, tu neovisnosti nema, osim ako se nekoga citira ili se dijeli rođendanska zabava. "Zvijezde" Facebooka, Instagrama, Twitwra i drugih mreža su ili ososbe koje prodaju svoju privatnost za svojevrsnu plaću, ili tzv. influenceri koji su najčešće plaćeni od interesnih skupina, barem oni koji na nešto utječu. Ali fenomen Facebooka veoma se razlikuje od bloga još po jednoj stvari, a to je da on proždire vašu privatnost. On zna sve, ljudi dijele sve i svašta, komentiraju razne gluposti koje ih se tiču ili ne i tako iz virtualne kreiraju realnu stvarnost. Skup je to servis na kojem ništa ne možeš reći, a da ne budeš kao i ostala bagra, a s druge strane utječe na tvoj život do te mjere da stvarnost u kojoj živiš postaje irelevantna u odnosu na nj. On postaje virtualni svijet u kojeg mi selimo svoja razmišljanja, zaključivanja, osjećaje i odluke. Eto, zato sam prije nakoliko dana odlučio prestati koristiti tu "društvenu" mrežu, koja uništava društvo u samoj njegovoj jezgri. Naravno da je to samo polovica problema, jer teško će biti naći nekoga tko će imati slična razmišljanja, ali to je suvremeni izazov.
- 13:31 - Komentari (23) - Isprintaj - #

nedjelja, 25.12.2011.

Papina Božićna poruka za sljepce



Poštovani čitatelju,
Već dugo se u svojim postovima nisam dotakao Crkve, iako sam ovaj blog i počeo pisati izrevoltiran licemjernošću te iste Crkve. Zapravo, većina se postova na ovom blogu i odnosi na tu temu, no djelomično se pomirivši sa činjenicom da se i inteligencija rasipa po Gaussovoj krivulji baš kao i ostale pojave, ne vidim preveliku svrhu od sviranja violine na baušteli.
Ipak, ovo što danas primjećujem toliko je očito da samo oni sa krajnje lijeve strane gore spomenute krivulje, koja opisuje rasipanje IQ-a oko dogovorenog "broja 100", mogu tvrditi suprotno.
Papina poruka ovog Božića glasi
"Iza površnog blještavila pronađite malog Isusa u štalici", kako prenosi Večernji list.
"Želimo li pronaći Boga koji je došao kao dijete, moramo se spustiti na zemlju s visine našeg 'liberalnog' uma, odložiti svoju lažnu sigurnost i oholost razuma. Moramo se sagnuti kako bismo našli Boga koji se razlikuje od naših predrasuda i našeg mišljenja, kazao je papa i dodao: Božić je postao komercijalni blagdan čije zasljepljujuće svjetlucanje skriva otajstvo Božje poniznosti.

Papa Benedikt XVI. još je pozvao vjernike da mole kako bi zraka Božje dobrote zasjala nad svima koji moraju dočekati Božić u siromaštvu, patnji i daleko od svoga doma."

Eko, kako kažu da jedna slika govori više od tisuću riječi, nadam se da sam dočarao ono što sam htio naglasiti.
I sada će mi netko reći nekome koji govori da ne ide u crkvu zbog Crkve, već zbog Boga? Što reći nekome tko veli da u građevini zvanoj crkva pronalazi duševni mir? Osobno smatram da se može raditi samo o dva razloga za takvu nebulozu.
Prvi mogući razlog bi bio da je osoba glupa do bola... i tu mi se više ne da argumetirati, jer takve osobe ne razumiju argumente, već prihvaćaju dogme.
Drugi mogući razlog (a po mom mišljenju takvih je vjernika znatno više) je alibi za vlastito licemjerje. Naime, nisu to osobe koje se žele "provući kroz ušicu igle u Kraljevstvo nebesko", već one osobe koje žele vjerovati da Crkva ima vrata kroz koja prolazi i deva (a to bi svakako bila sama Crkva), pa valjda može progurati i čovječuljka.

Zato svima želim čestit Božić!
- 10:03 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 06.12.2011.

Bolni rezovi i stoka sitnog zuba

Izbori su prošli i pobijedili su oni koji su manji lopovi, ali su više naguženi Zapadu.
Uglavnom, da skratim uvod, od ovih se očekuju "bolni rezovi", a to ponajviše očekuje taj isti Zapad koji je u banani. Zapad, čije je propadanje direktna posljedica tzv. slobode kretanja kapitala, koja je na svjetskoj razini prihvaćena kao dogma. Tu su dogmu postavili najmoćniji i najbogatiji ljudi na svijetu, koji uz zemlje Dalekog istoka, jedini iz toga izvlaće velike zarade.
Za one koji još nisu razumjeli što znači ta blagodat, da pojasnim:
Sloboda kretanja kapitala znači slijedeće:

Netko je u Njemačkoj vlasnik tvrtke koja radi 100 godina i u čiji je razvoj, sredstva za proizvodnju, proizvodne procese i dr. utkan trud i znanje i stogodišnji rad njemačkog naroda, može danas reći da zatvara pogone u Njemačkoj i otvara ih u Kini. To mu omogućuje kapitalizam, jer unatoč trudu i radu, gazda je jedini vlasnik svega.

Da svedemo na hrvatske okvire: Luka Rajić je za Kunu dobio Dukat. Njega je tadašnja vrhuška prepoznala kao najboljeg kamiondžiju u firmi, pa mu je stoga poklonila tvrtku koja je 50-tak godina bila u vlasništvu radnih ljudi i poslovala uspješno. Tako je Luka podijelio dio para onima koji su Dukat oteli narodu i dali njemu, te je postao stopostotni legalni vlasnik tvrtke koja vrijedi milijune, a donedavni vlasnici postali su najamni radnici. Luka prodaje Dukat (mogao ga je i zatvoriti) i odlazi van. Kasnije se vraćai otvara farmaceutsku tvrtku (za generičke lijekove - dakle nema razvoja, već štancanje lijekova široke potrošnje i lobiranje za listu HZZO-a). Taj njegov dolazak računa se kao dolazak stranog kapitala, kao da ga je zaradio u Švicarskoj, a ne oteo u Hrvatskoj.

Eto, to je temelj kapitalističke pravednosti i uzrok krize. U svrhu zataškavanja pravog razloga problema, narodima oči mažu MMF, rejting agencije, marionetske vlade svih zemalja i debilni mediji koji žele nametnuti tezu da je sloboda zapravo virenje pod suknju celebretyja. Ti su pak celebrety opet neki klaunovi koji imaju brdo nezarađenih para ili čak prostitutke poput Aleksandre Grdić ili Simone Šajn. Uglavnom sustav je dobro postavljen i Hrvatska je u njemu. Nema više druge varijante koja bi bila protuteža kapitalizmu i koja bi kontrolirala njegovu pohlepu.

U takvom društvu nas očekuju bolni rezovi, a ja se pitam koliko će oni biti pravedni. Naime, u ovoj državi se ima gdje za rezati, a da se ne dirne (ponovo) u plaće radnika i i pošteno zarađene mirovine. Neka se reže u bankarskom sektoru, jer su u krizi banke (i njihovi direktori) zaradili više nego kad krize nema - dakle klasično lihvarenje! Neka se napokon obavi revizija privatizacije, jer se sva nezakonito privatizirana imovina može oduzeti, pa nažalost opet prodati (ali ovaj puta za više od jedne kune). Neka se napokon stane na kraj sivoj ekonomiji, a osobito u malom poduzetništvu i obrtništvu gdje je ima najviše. To je veoma lako,jer treba samo provjeravati jesu li radnici prijavljeni. Koliki su dnevni normativi radnika i da li je moguće da određeni broj radnika napravi određeni posao? U građevini toga ima najviše. Neka se napravi revizija svih braniteljskih mirovina koje su potpisali Drago Rubala i slični, pa će se na taj način smanjiti broj onih čiji glas za HDZ građane košta nekoliko stotina tisuća kuna od izbora do izbora. I na kraju, neka se napokon istraže svi ugovori i nabave u javnim poduzećima, jer najlakše je smanjiti plaće, ali bilo bi mnogo pravednije i perspektivnije zaustaviti lopovluk.
Iz osobnog iskustva znam da se onima koji ne talasaju u raznim povjerenstvima javnih poduzeća, za nagradu daju rukovodeća radna mjesta. Neka dođe revizija u javna poduzeća i provjeri nekoloko stvari:
1. Formalnu i iskustvenu kompetentnost članova povjerenstava kod javnih nabava, a osobito tamo gdje su se natječaji ponavljali a članovi mijenjali pa neka mišljenja tih povjerenstava usporedi sa kadrovskim promjenama.
2. Neka se usporedi imovina ljudi koji rade na rukovodećim pozicijama tih tvrtki sa njihovim plaćama.
3. Neka se provjere svi konzultantski ugovori velikih državnih poduzeća i usporede sa efektom "konzultacija", jer postoje ugovori teški stotine tisuća, pa i milione kuna godišnje, a da se u njima definiraju višegodišnje konzultantske usluge kojih
zapravo nema, a iz poslovanja tvrtke je to i jasno vidljivo.
4. Neka se malo bolje definira i u praksi prepozna "sukob interesa".


Nadam se da će nova vlast krenuti tim putem, iako u to baš previše ne vjerujem. Naime, već neko vrijeme primjećujem "sponzorirane članke" o tome kako 50% građana očekuje rezanje plaćau javnom sektoru i sl. U to čak i vjerujem,jer su Hrvati oduvijek bili samodestruktivan narod, pa valjda i jesmo danas tu gdje jesmo. Tako će "stoka sitnog zuba", izrevoltirana svekolikim mobingom svojih privatnih poslodavaca, podržati smanjenje prava državnih namještenika, ne razmišljajući da će ta prava uvijek biti ishodište za njihova (manja) prava. Tako će ovaj naš jalni narod opet otpiliti dio grane na kojoj sjedi.
- 08:36 - Komentari (7) - Isprintaj - #