Mistika zvana osjećaj
U ovom ću se postu orijentirati na emocije i pokušat ću nešto u tom smjeru artikulirati, no bit će teško, jer to spada u onu izrazito subjektivnu sferu ljudske prirode. Štoviše, zanimaju me temeljne relacije svijeta u kojem živimo, a to je veoma sklisko područje, no ipak, pokušat ću onoliko koliko budem mogao.
Jedno od pitanja koja me muče jest priroda emocija. Kreiramo li mi naše osjećaje ili su oni već kreirani u nama pa ih mi kroz situacije samo pobuđujemo? Jesu li oni možda dio vanjskog svijeta, neke silnice u prostorno-vremenskom kontinuumu koje naši nesavršeni mjerni instrumenti ne mogu izmjeriti, a znanost (još) ne može predvidjeti? Rezoniraju li možda putem silnica nekog nepoznatog polja s nekim našim nepoznatim receptorom kad ga putem neke situacije, svjesno ili nesvjesno, ugodimo na adekvatnu valnu duljinu?
Ovo pitanje o prirodi emocija nametnulo mi se sasvim slučajno, razmišljajući o majstorima transfera emocije, a to su umjetnici, osobito mislim na sve što ima veze s poezijom i glazbom. Moram priznati da sam sretan što sam se rodio na ovim plodonosnim prostorima po pitanju književnosti i glazbe, ali i znanosti i umjetnosti uopće. Velika je privilegija imati takvu riznicu bisera na materinjem jeziku, gdje ne postoji nikakva barijera i gdje je to što je napisano, napisano baš za tebe.
Da se vratim sad na pitanje. Jedna od, meni osobno, najljepših uglazbljenih pjesama ikad je Suza za zagorske brege. To je pjesma koju je za Krapinski festival 1969. uglazbio i otpjevao pokojni Zvonko Špišić. Snažna je to pjesma koja opisuje razmišljanja, dvojbe, tugu, ponos i ljubav prema rodnom kraju jednog muškarca, dečeca, koji nevoljko odlazi u svijet. Sve u svemu, ta je pjesma oduvijek jedna od onih koja jako dobro rezonira s mojom dušom, ako se smijem slobodno izraziti, jer ni sam ne znam što bi duša trebala ili uopće mogla biti. Do prije nekoliko godina mislio sam da je tu pjesmu napisao sam Špišić, no iznenadio sam se kad sam doznao da ju je (tekst) napisala Ana Bešenić, djevojčica iz Varaždinskih Toplica, kojoj je tada bilo tek 15 godina. Dakle, o muškim mukama na izrazito snažan, ali ujedno i suptilan način piše jedna žena, štoviše, djevojčica.
Jedna druga pjesma (nek mi oproste svi koji nisu kajkavci) koja mi je također fascinantna u tom prijenosu emocije je pjesma „Da sem ti z lasima zvezala roke“, koju je na Krapini 1983 izvela slovenska pjevačica Ditka Haberi, a od kasnijih izvedbi odlična je u izvedbi Renate Sabljak. To je pjesma, koja, barem je to moj subjektivan dojam, jednako tako snažno prenosi emociju jedne žene koja je izgubila ljubav i cijeli život žali što u datom trenutku nije pokušala dovoljno da to spriječi, a dovoljno je jedino sve. I opet, najzanimljivije kod te pjesme je to da ju je napisao Drago Britvić, dakle muškarac.
Ima još mnogo primjera, no eto, ja sam izdvojio ova dva koja, nadam se, solidno koriste ovoj svrsi, a radi se i o meni veoma dragim pjesmama. I unatoč tome što se najiskrenije divim svim tim ljudima koji imaju moć nešto artikulirati na način da ekspresno prenesu emociju ili pak preokrenu tijek misli, pitanje koje se nameće još je više potaknuto ovim primjerima. Jesu li emocije uistinu naša kreacija ili su nekim slijedom proteina u nekim molekulama već utisnute u nasu svijest i podsvijest, pa ih mi samo dokučimo, pobudimo ili što već? Možda su, velim, utisnute u stvarnost u kojoj živimo pa ih mi udišemo kao zrak, iako tog „zraka“ nismo svjesni, pošto nismo ništa uspjeli izmjeriti.
U svakom slučaju, kako god bilo i o čemu god se radilo, izražavam svoje divljenje i fascinaciju ljudima koji uspijevaju svirati na nevidljivim žicama naših osjećaja.
|