astrain

petak, 19.05.2006.

nedefiniran osjećaj

rolleyes Osjećam potrebu da nešto napišem, samo nisam sto posto sigurna o čemu se zapravo radi!

Jučer sam službeno dobila na potpis papire o otkaznom roku.U ponedjeljak sam podnijela zahtjev i od sutra sam ponovno nezaposlena. Drago mi je što ću s Davorom moći neometano provesti vijeme dok je još kod kuće. Svaki mi je trenutak s njim neopisivo dragocijen. Potrebu za njegovom blizinom vam ne mogu niti opisati. Posvađamo se, naljutimo se jedan na drugoga u puno situacija nam i ne odgovoraju neke stvari kod one druge osobe, ali je sve to minimalno u usporedbi sa željom za njim.U vezi smo već dvije i pol godine, ali ćemo se sljedećih dvadeset dana stvarno moći posvetiti jedno drugome.Imali smo večeras neki razgovorčić zbog kojega mi je neizmjerno drago. Davor je inače što se tiče osjećaja jako zatvorena osoba i svaki trenutak koji provedemo u iskrenom razgovoru mi je strašno dragocijen i moram ga u potpunosti iskoristiti.Volim ga svim svojim srcem i predana samo mu do zadnjeg atoma svoje energije.
Ponovno sam večeras shvatila da čovijek uvijek misli da daje od sebe više nego što to stvarno čini.... ili je to individualna percepcija? Ono za što sam ja mislila da dajem i da je previše on ustvari smatra nebitnim ili nedovoljnim.Koliki su naši apetiti za primanje ljubavi u bilo kojem obliku? Koliko je čovjek spreman od sebe dati, a koliko je spreman primiti? Kako god da bilo sigurna sam da je uvijek spreman prije primiti nego dati. Možda smo svi takvi, a možda od siline ljubavi tek nakanadno osjetimo da smo potrošeni i da i nama što prije treba regeneracija.

19.05.2006. u 00:17 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 14.05.2006.

tiha misa...

Danas sam nakon jako dugo vremena bila na nedjeljnoj misi. Zadnji put sam bila u crkvi kada je bila misa za Davorovog pokojnog oca ... i bilo je prilično neozbiljno jer se Davor nije uspio odhrvati smijehu, a ja nisam mogla ostati ozbiljna gledajući i slušajući njega.
Danas je bilo posve drugačije. Misa je bila prekrasna ... tim više što je danas i Majčin dan pa je bila posvećena prethodno navedenom.Bilo je predivno promatrati sve te ljude posvećene molitvama i vjeri. Došla sam do zaključka da čovjek stvarno mora imati vjeru... i nije bitno prema čemu je ona usmjerena. Ona je nešto što nas svakodnevno tjera naprijed.Kako je moja Irena rekla vjera je dobar putokaz nama "izgubljenim ovcama".
Izgubljena sam ... izgubljena sam u svojim željama, svojim težnjama, izgubljena sam u vremenskom kontinuumu. Mislim da sam danas između ostalog i otišla na misu kako bih dobila neki znak i izašla iz te svoje izgubljenosti.
I dok je crkva danas orila molitvom i molitvenim pjesmama, u našem domu bila je "tiha misa". Prepušteni svojim mislima, tu i tamo poneki osmijeh, dodir i poneka lijepa riječ pokušali su zakrpati rupice nastale dugugodišnjom vremenskom erozijom međusobnih razlika.

14.05.2006. u 20:37 • 1 Komentara • Print • #

četvrtak, 11.05.2006.

sunce, novo jutro i čarolija

smijeh Tko bi pomislio da će mi nakon jučerašnjeg dana sunce tako mekano i toplo proviriti u sobu?
Nepremostiva tuga koja mi je obavila srce, danas kao da je rukom odnesena.Pogled na istok, bez ijednog oblačka na nebu vraća mi mirnoću postojanja. Ponovno shvaćam da moj život ipak ima smisla. I dok dan prolazi, lijepom početku bliži se još ljepši smiraj....
Užarena kugla primiče se zapadu i poprima zlatasti oblik, pa brončani pa lagano nestaje u spektru plavih boja. Može li išta biti ljepše od sunca i mjesečevih mijena, cvrkuta ptica, svađanja žaba u obližnjoj bari, dječjeg smijeha i ljubavi....
Bog nam je podario predivan poklon... spoznaju i svjesnost. Oni su doduše u bitci za život često u drugom planu, na žalost.
Da, vrijeme definitvno može i utječe i na naše osjećaje i na našu fizičku spremnost. Htjeli - ne htjeli!
Naš je zadatak da ga u svom bunilu, svim krugovima koje prolazimo i fazama našeg života uspijemo prepoznati i zadržati.
Nevjerovatan je taj osjećaj koji nosimo u sebi i koji nam može ukazati na buduće događaje... to bismo mogli nazvati predviđanjem.
I sva težnja i borba da bude onako kako želimo pada u vodu.... biti će onako kako treba biti!

"U velikoj većini slučajeva ljudima je važnije nametnuti svoje gledište nego procijeniti i odvagnuti vrijednost onoga što govori sugovornik. A to nadmetanje obično vodi k iscrpljenosti, a od toga ni jedna strana nema koristi. Pobjednik trenutačno osnaži svoj ego, što može goditi, ali je to u konačnici jako štetno. Gubitnik se, međutim, dalje iscrpljuje dokazivanjem da nije gubitnik."

Mladen Sokol "Siddharthine tehnike"

11.05.2006. u 22:42 • 1 Komentara • Print • #

srijeda, 10.05.2006.

krug

Imam osjećaj kao da sam zadnje vrijeme zapela u nekom začaranom krugu.Sve se vrti čak i na krivu stranu. Kao da sjedim na krivom ringišpilu u krivo vrijeme... katastrofa.
Do sada sam se dva puta našla u takvoj situaciji.Jednom kada sam postala apsolvent i kada sam se nakon predavanja vratila kući iz Zagreba i drugi put dvije godine nakon toga kada sam dipomirala i kada sam trebala pronaći posao u struci.....opet katastrofa.
Sada tri godine kasnije nakon uzaludnog traženja i honorarnog (doslovno) preživljavanja ponovno se nalazim u takvoj situaciji. Želim stabilan posao s kojim mogu razmišljati o nekoj budućnosti, ali kao da svaka eventualna prilika prolazi mimo mene.Potpuno izgubljene nade i bez svijetle točke na kraju tunela ... ne znam što da radim, od kuda da krenem i kome da se obratim.
Sve ideje koje sam imala pale su u vodu pa čak i vizije kojima sam težila dok sam bila sam dvije godine mlađa. Povodila sam se stavom dobrih starih mudrosti koje su nalagale samo da se završi fakultet, kada možeš imati više prilika nego ostali koji ga nemaju. Sada vidim da je sve to u ovom našem svijetu potpuno nebitno.Bitno je da imaš nekoga tko će te "pogurati" tko će se za tebe založiti i na koga se možeš osloniti. U protivnom ostaješ sam da se snalaziš kako znaš, prolaziš pakao radeći bilo što samo da ne sjediš doma i ne propadaš.... a upravo tada propadaš više nego što misliš.

Dakle? Što nam je činiti???

Više mi nije važno
Kakav će biti kraj
U meni uvijek ti si
Samo izvana ja sam ja
I možda negdje drugdje
Visoko iznad nas
Čeka nas naše vrijeme
Sigurno on ima priču za nas
Do tada mirno plovim
Dajem ti najbolje što znam
Dušu svojih nota
Da u njoj zaspiš sigurna

Oliver Dragojević: Više mi nije važno

10.05.2006. u 22:16 • 2 Komentara • Print • #

srijeda, 03.05.2006.

time....

Koliko je život prolazan teško nam je znati...sekunde, minute, sati, dani, mjeseci pa i godine prolaze kao što sunce izađe i zađe.Često, nesvjesni postojanja, dopuštamo da nam ljudi ulaze u život i postoje u njemu sve dok ih jednoga dana na ovom svijetu ne bude. Još današnji poznanik, prijatelj, susjed u našem je životu, znamo da je tu i onda ga u jednom trenutku više nema.Koliko nam je stalo do ljudi koji su nam bliski?
Večeras sam dobila dvije loše vijesti, jedan susjed je preminuo, drugi je u bolnici, prije dva dana stradalo je troje mladih ljudi u jednoj nesreći i isti dan još jedna mlada obitelj - supružnici koji su trebali postati otac i majka.Što se to događa? Da li je stvarno vrijeme svemu uzrok? Prije par mjeseci sam se pitala kako se ljudi mogu stalno tužiti na vrijeme? I kada god nisu bili dobro vrijeme je bilo krivo! Ima li stvarno nešto u toj prognozi koja toliko može utjecati na čovjeka, jesu li i mjesečeve mijene opasne za naše živote?
Toliko pitanja se vrti vezanih uz smrt, ali i rađanje... Bori li se Zemlja sama protiv prenapučenosti? Da li je to sinkronicitet koji se ponavlja među gradovima, selima, naseljima, i samim ljudima? Opstaju li stvarno samo oni najotporniji??
Taj susjed koji je preminuo bio je dvije godine mlađi od moga tate i tri od moje mame. To ih je jako potreslo. Gledam tatu kako priča sa svojim psom i pita se kada je njegov red. Strah me je uopće pomisliti na to da niti njih jednoga dana neće biti. Jako smo vezani i sama pomisao da neću imati njihov oslonac u svom životu tjera mi suze na oči.Koliko smo ustvari jaki da podnosimo takove boli? Koliko nam se trenuci očaja urežu u srce i dušu i možemo li uopće nakon toga ostati isti ili nas to kao osobe mijenja iz temelja???

03.05.2006. u 22:39 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 01.05.2006.

sjenke....

Nerijetko nas kroz život prate neki ljudi. Čak i kada pomislimo da nas je život odvojio oni se vraćaju. Možda nisu obavili funkciju u našim životima? A možda se vraćaju jer nas trebaju... iako mi nismo ni svjesni jesmo li i na koji način uopće kompetentni da sudjelujemo u njihovim životima.Ali očito je dakle, da se ciklus ponavlja dok ne bude u potpunosti završen.
Prije otprilike pet - šest godina završilo je moje dugogodišnje druženje s jednom prijateljicom. Tada sam znala koji je tome razlog, do danas ga se nisam mogla sjetiti. Danas se naime, ponovno pojavila u mome životu. Započele smo neobaveznu komunikaciju i saznala sam da je preknula s dečkom. Kada mi je prepričala razloge i događaje koji su pod zadnje obilježili njezinu vezu, shvatila sam i zašto smo prestale održavati naše prijateljstvo. Ona je osoba kojoj je stalo jedino da ima novaca...uvijek je i tražila takve dečke koji su bili puni para. Ne znam koliku je ulogu u svemu imala ljubav...nikada to nije spominjala.No, činjenica je da su joj veze počinjale zbog novca i završavale zbog novca.Meni to nikada nije bilo bitno, ono što sam osjećala prema nekome nikada nije bilo vezano uz ono što taj čovjek ima ili nema. Kad voljem - voljem. Tu su se naši pogledi bitno razlikovali i nisam mogla držati korak s njezinim "sponzorskim" držanjem.Na neki način sam podržavala njezine dečke koji su se tom "zmijskom zagrljaju" pokušali oduprijeti. I tada je naše prijateljstvo puklo.Danas se ona puna tuge i očaja vraća sa ustima punim priče oko toga kako ona uvijek izvuče kraći kraj. Nisam znala kako bih joj pristupila niti koji savjet bih joj dala.... i danas su naši pogledi bitno drugačiji. Ne znam niti na koji bih način provodila vrijeme s njom, ja volim biti u prirodi, volim biti bez šminke, neobavezno obučena u trenirku i tenisice, volim ležati u travi i hodati po šumi, blatnjava i ispikana od komaraca ( ma koliko me to sljedećih tjedan dana iritiralo), a ona se niti na roštilju ne može pojaviti bez šminke i naf - naf torbice sa sjajilom na usnicama koje se mora vidjeti i nakon obilnog deserta... Mogu li na nju utjecati da osjeti čari prirode i energiju sunca koji nam ispunjavaju dušu ili je svaki pokušaj da se gradsko dijete okrene takvom pogledu na život stvarno uzaludan????

01.05.2006. u 21:14 • 0 Komentara • Print • #

poem

Dal itko ko ja u večernje sate
Kad dan se smiraju sklanja
A srce u boli se stišava tiho
o nečem minulom sanja...?
Dal itko sluša kucaj svog srca
I mašta i čezne i ljubi
Sniva li srodnu daleku dušu
Dok dan se polagano gubi...?
Dal itko tako o končanju dana
Nalazi smirenje svoje
Kad suton cjeliva nevjestu noći
Kad lagano umiru boje...?
O, da li itko ima još dušu
Ko moja - da mi je znati?

Tad mora da je beskrajno sretan
I mora da beskrajno pati...