Danas sam nakon jako dugo vremena bila na nedjeljnoj misi. Zadnji put sam bila u crkvi kada je bila misa za Davorovog pokojnog oca ... i bilo je prilično neozbiljno jer se Davor nije uspio odhrvati smijehu, a ja nisam mogla ostati ozbiljna gledajući i slušajući njega.
Danas je bilo posve drugačije. Misa je bila prekrasna ... tim više što je danas i Majčin dan pa je bila posvećena prethodno navedenom.Bilo je predivno promatrati sve te ljude posvećene molitvama i vjeri. Došla sam do zaključka da čovjek stvarno mora imati vjeru... i nije bitno prema čemu je ona usmjerena. Ona je nešto što nas svakodnevno tjera naprijed.Kako je moja Irena rekla vjera je dobar putokaz nama "izgubljenim ovcama".
Izgubljena sam ... izgubljena sam u svojim željama, svojim težnjama, izgubljena sam u vremenskom kontinuumu. Mislim da sam danas između ostalog i otišla na misu kako bih dobila neki znak i izašla iz te svoje izgubljenosti.
I dok je crkva danas orila molitvom i molitvenim pjesmama, u našem domu bila je "tiha misa". Prepušteni svojim mislima, tu i tamo poneki osmijeh, dodir i poneka lijepa riječ pokušali su zakrpati rupice nastale dugugodišnjom vremenskom erozijom međusobnih razlika.
Post je objavljen 14.05.2006. u 20:37 sati.