astrain

ponedjeljak, 17.04.2006.

dan nakon....

Još jedni blagdani su završili....ludilo kupovine, gužvi i stranaca u malenom gradu poput mojeg je prošlo. Od sutra se sve vraća u "normalu" - pitanje je koliko je normala normalna. Sutra ponovno na posao.Ustajanje ujutro mi nekako najteže pada. Nije to zato što sam lijena, ali onaj jutarnji san mi je još uvijek nekako najdraži.Mogu biti budna do kasno navečer i imati totalno dinamičan dan pa mi je jutro od negdje 6 - 8 najslađe prespavati.Svi imamo različiti organizam pa svaki dio dana na nas drugačije djeluje. Moj dečko na primjer nema nikakvih problema s ustajanjem. Može odspavati samo par sati, a da se probudi tako da praktički iskoči iz kreveta. Meni će to valjda ostati nepoznanica još dugi niz godina...ako poživim :-)
Imam neopisivu sreću, bar za sad što na poslu ne moram biti u 7h ujutro već u 9, ali je radni dan dok se posao ne završi. Nekad to potraje do 8 navečer ovisno trebamo li ići na teren.
Današnji dan je bio prekrasan.Sunce mi je s prvim zrakama provirilo u sobu i to mi je bio motiv da se ustanem i ranije nego što sam mislila da budem.Ljudi su se razmiljeli po gradu, oni koji su imali s kim otišli su u prirodu.Ja sam dan provela u laganoj jutarnjoj šetnji i kod kuće, a navečer sam se otputila u još jednu ovajput noćnu šetnju do obližnjeg jezerceta. Bilo je predivno sjediti uz vodu, dok se ljudi tiskaju u zadimljenim kafićima.Na površini su se ljeskala obližnja svjetalca, vjerovatno bi se vidjele i zvijezde da se nisu navukli oblaci. Neki od narednih dana odlazim u lov na žabe.... ne mislim doslovni lov, samo se želim naći u njihovom okruženju, pritajiti se i slušati njihovu pjesmu. Svako veče ostavim otvoren prozor od spavaće sobe i nema ništa ljepše od "žablje uspavanke". Možda jedino buđenje uz pjev ptica, ali to sam ostavila u roditeljskoj kući iz koje sam se odselila. Kuća se nalazi na rubu šume i u ovo proljetno vrijeme ptice se bude s prvom naznakom dana. Sva ta priroda ne može biti drugo nego "božjih ruku djelo".

17.04.2006. u 22:32 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 16.04.2006.

T' GA...

Kada imam prilike uzeti vremena za sebe po glavi mi se motaju različite misli... kao i svakome.Svakodnevica postaje nevažna u primarnim mislima, u sekundarnim dobije svoj smisao i mnogo stvari tada postaje jasnije. U zadnje vrijeme primjećujem neke promjene...odrastanja. Starost i munjevit prolazak godina sada je vidljiviji nego prije tri ili četiri godine.Ono što naši roditelji pričaju o tome kako život brzo prođe, sada postaje puno više od samo priče.... sada to postaje naš život.Dani se nižu jedan za drugim, trka za novcem koji nam je iz dana u dan sve bitniji, sve je veća, kao i konkurencija na tržištu....prolazak života sve je bliži, a vremena da učinimo nešto za sebe sve je manje.Pa ipak neophodni su nam trenuci samoće kako bi sve što nas okružuje i situacije u kojima se nalazimo postale jasnije.Osobno smatram da bi sami sebi prvenstveno trebali biti na prvome mjestu, ali to moje uvjerenje se s mojom osobnošću baš i ne poklapa.Volim da su ljudi kojima sam okružena sretni i učinit ću sve da ih takvima i učinim, da pomognem kada mogu i da im pružim sve što mogu.Žao mi je kada vidim da se to iskorištava....kada vidim da su ljudi u stanju iskoristiti ljubav, u negativnom smislu, koja im je na raspolaganju.Tada postajem jako tužna....kao danas, naprimjer!!!!

16.04.2006. u 00:57 • 0 Komentara • Print • #

četvrtak, 13.04.2006.

život ili smrt...

Danas je tužan dan...kolegi s posla je večeras preminuo tata.Par je dana bio na intenzivnom odjelu u vrlo teškom stanju, na aparatima.Današnji dan se samo očekivao. Teško je to...očekivati očevu smrt.Gledam ga zadnjih par dana i razmišljam kako bih se ja osjećala u njegovoj situaciji. On je takav čovjek da se sa stresom dobro nosi... barem naizgled.Čovjek ma koliko čvrst bio u takvim trenucima lako pukne... i on će, samo je pitanje dana. To možda neće biti večeras ili sutra.
Sinoć mi je rekao kako misli da će mu ovi blagdani proći vrlo tužno. Imao je pravo, svi mi duboko u sebi, htjeli to priznati ili ne nosimo istinu koja samo čeka da izađe na vidjelo. Ja sam strašno emocionalna osoba, svaki gubitak, svađu s ljudima kojima sam okružena teško i duboko proživljavam. Znam da to nije dobro za mene i mnogo puta sam naišla na savjete da moram promijeniti svoj stav. Pokušala sam, ali ni tada se nisam dobro osjećala jer tada nisam bila ono što jesam. Kao da sam živjela u laži, a laž više od ičega izjeda čovjeka ... duboko.
Smrt nas sve čeka prije ili kasnije. Kao dijete, na djedovom pokopu (tada sam imala samo 7 godina), sam razmišljala kako će to izgledati kada ja umrem. Nisam si mogla zamisliti da me tada više nikada, nikada, nikada, neće biti.Sada znam da je smrt sastavni dio života...ma kako to suludo zvučalo. Samo je pitanje kakvi smo ljudi, kako ćemo se s tim znati nositi, kako ćemo to proživljavati.

"U mojoj knjizi "Alkemičar" ključna je teza sadržana u jednoj rečenici kralja Mekisedeka, upućenoj pastiru Santiagu: "Kad nešto doista želiš, cijeli će se svijet urotiti da to i dobiješ.
Duboko vjerujem u to. Međutim, na putu življenja svoje vlastite sudbine, prođemo kroz niz dionica koje su van naše sposobnosti pimanja, a svrha im je da nas uvijek nanovo vrate na put naše osobne legende - ili pak, da nas pouče onom što je neophodno da bismo ispunili vlastito poslanje."

Paulo Coelho "Peta Gora"

13.04.2006. u 22:09 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 09.04.2006.

Njegov odlazak

Dva nakona njegovog odlaska....što da kažem - žena terenjaka. Mjesec dana ga nema, pa je mjesec dana opet kod kuće.Život se mijenja iz mjeseca u mjesec.Kako god okreneš "samo mijena stalna jest". Prijateljica mi je jednom davno rekla da se čovjek ne smije vezati uz stvari pa tako niti uz ljude. Teško je... kada nekoga voliš, svaki je rastanak težak. Bez obzira na to koliko ste zajedno.Priče među ljudima kažu kako "što se manje vidiš to se više voliš"...međutim u ovom pogledu to baš i nije tako. Viđamo se - volimo se, ne viđamo se - volimo se. Barem je takvo moje viđenje, možda da se njega pita pogled ne bi bio isti. Tko zna?
Čudno je to....mjesec dana sam živjela za to da dođe i bude kod kuće, svaki mi je dan prolazio u nadi da ga što prije vidim ... i onda naravno dolazi Marphijev zakon na snagu koji poduzima sve samo da stvari ne budu onako kako vi želite.Prošli mjesec kad je bio ovdje prolazili smo pakao, ali kako sam se i nadala sve je to bila faza prilagodbe, jer smo bili "svježi" mladi par koji je tek počeo zajedno živjeti pa smo se jednostavno morali prilagoditi jedno drugome.Prolazili smo zanimljive situacije, a što ćemo se proživjeti samo je pitanje vremena i nade da ćemo ostati zajedno. Svaka teškoća kroz koju prolazim kada je ovdje jenjava kada ode. Na snagu stupa prispitavanje koje urodi plodom, jedina zamjerka je što je prispitavanje jednosmjerno.To je jebeno... misliš da si otišao stepenicu dalje, a kad se opet nađete zajedno kao da te onaj drugi vuče nazad.
Vidjet ćemo kako se situacija odvijati... ima dana i ja još uvijek uzgajam želju i njegujem nadu da se predanost može osjetiti i da ju ako imaš želju možeš uzvratiti.

Puse

09.04.2006. u 20:48 • 0 Komentara • Print • #

subota, 08.04.2006.

POČETAK....

Ne znam zašto sam izabrala baš današnji dan za početak...ustvari mi se misao o tome javila još davnih dana. Obično sam svoje mudrolije prenosila na papir i tako zabilježia poneke dane, misli, događaje i želje. Možda sada više želim da me netko razumije, nego da iza mene ostane poneki trag.
Konačno je došlo proljeće. Dani su duži, sunce jače grije, drveće je prolistalo i cvijeće je procvjetalo...barem ono koje nagovješćuje dolazak toplijih dana. Još očekujemo lastavice.... poneki butterfly se nađe u prolazu. I ljudi postaju pitomiji, makar naizgled.Mračna strana u njima ostaje zauvijek skrivena....ili izađe na vidjelo tek kad se najmanje nadamo.
Zadnjih par mjeseci sam mislila da sam sretna. Konačno sam ostvarila ono što sam dugo očekivala. Našla sam posao i preselila sam se s dečkom na stan. Sada, par mjeseci poslije, shvaćam da je to bio samo još jedan u nizu privida koji su obilježili moj život.Sreća se ne krije tamo gdje mislimo da je, negdje drugdje...sreća je u nama i jedini način da ju pronađemo jest taj da pronađemo sebe. Ponekad se ta potraga čini beskonačnom, ali prije ili kasnije shvatit ćemo njezin smisao.
Toliko za prvi put.... u duhu inspiracije!

08.04.2006. u 19:06 • 0 Komentara • Print • #

Sljedeći mjesec >>