Kada imam prilike uzeti vremena za sebe po glavi mi se motaju različite misli... kao i svakome.Svakodnevica postaje nevažna u primarnim mislima, u sekundarnim dobije svoj smisao i mnogo stvari tada postaje jasnije. U zadnje vrijeme primjećujem neke promjene...odrastanja. Starost i munjevit prolazak godina sada je vidljiviji nego prije tri ili četiri godine.Ono što naši roditelji pričaju o tome kako život brzo prođe, sada postaje puno više od samo priče.... sada to postaje naš život.Dani se nižu jedan za drugim, trka za novcem koji nam je iz dana u dan sve bitniji, sve je veća, kao i konkurencija na tržištu....prolazak života sve je bliži, a vremena da učinimo nešto za sebe sve je manje.Pa ipak neophodni su nam trenuci samoće kako bi sve što nas okružuje i situacije u kojima se nalazimo postale jasnije.Osobno smatram da bi sami sebi prvenstveno trebali biti na prvome mjestu, ali to moje uvjerenje se s mojom osobnošću baš i ne poklapa.Volim da su ljudi kojima sam okružena sretni i učinit ću sve da ih takvima i učinim, da pomognem kada mogu i da im pružim sve što mogu.Žao mi je kada vidim da se to iskorištava....kada vidim da su ljudi u stanju iskoristiti ljubav, u negativnom smislu, koja im je na raspolaganju.Tada postajem jako tužna....kao danas, naprimjer!!!!
Post je objavljen 16.04.2006. u 00:57 sati.