Koliko je život prolazan teško nam je znati...sekunde, minute, sati, dani, mjeseci pa i godine prolaze kao što sunce izađe i zađe.Često, nesvjesni postojanja, dopuštamo da nam ljudi ulaze u život i postoje u njemu sve dok ih jednoga dana na ovom svijetu ne bude. Još današnji poznanik, prijatelj, susjed u našem je životu, znamo da je tu i onda ga u jednom trenutku više nema.Koliko nam je stalo do ljudi koji su nam bliski?
Večeras sam dobila dvije loše vijesti, jedan susjed je preminuo, drugi je u bolnici, prije dva dana stradalo je troje mladih ljudi u jednoj nesreći i isti dan još jedna mlada obitelj - supružnici koji su trebali postati otac i majka.Što se to događa? Da li je stvarno vrijeme svemu uzrok? Prije par mjeseci sam se pitala kako se ljudi mogu stalno tužiti na vrijeme? I kada god nisu bili dobro vrijeme je bilo krivo! Ima li stvarno nešto u toj prognozi koja toliko može utjecati na čovjeka, jesu li i mjesečeve mijene opasne za naše živote?
Toliko pitanja se vrti vezanih uz smrt, ali i rađanje... Bori li se Zemlja sama protiv prenapučenosti? Da li je to sinkronicitet koji se ponavlja među gradovima, selima, naseljima, i samim ljudima? Opstaju li stvarno samo oni najotporniji??
Taj susjed koji je preminuo bio je dvije godine mlađi od moga tate i tri od moje mame. To ih je jako potreslo. Gledam tatu kako priča sa svojim psom i pita se kada je njegov red. Strah me je uopće pomisliti na to da niti njih jednoga dana neće biti. Jako smo vezani i sama pomisao da neću imati njihov oslonac u svom životu tjera mi suze na oči.Koliko smo ustvari jaki da podnosimo takove boli? Koliko nam se trenuci očaja urežu u srce i dušu i možemo li uopće nakon toga ostati isti ili nas to kao osobe mijenja iz temelja???
Post je objavljen 03.05.2006. u 22:39 sati.