Hahlići pripadaju planinarskom području Rijeke, a kako je to i najviše brdo u samom zaleđu, izleti u taj predio su već tradicionalni. Čak ni stara državna granica koja se tu nalazila između 2 svjetska rata nije mogla prekinuti tu tradiciju.
Za ovaj predio, najvažniji događaj je otvorenje planinarske kuće na Hahlićima još davne 1926. godine. Za vrijeme WW II je uništena, ali je 1968. godine ponovo sagrađena.
Područje Hahlići sastoji se od vrhova koji se nižu jedan do drugog. Vrhovi su: Obruč (1377), Fratar (1358), Pakleno (1340), Osoje (1338), Grleš (1331), Gornik (1318), Sljeme (1263), Suhi vrh (1250), Trstenik (1243), Štulac (1212), Dnić (1190), Vidalj (1184), Ćunina glava (1157), Nebesa (1131) i Hahlić (1097).
karta
Svaki je drugačijeg sastava i izgleda što daje jednu posebnu slikovitost. Osim planina tu se isprepliću livade, šume, kamenjari, kanjon Mudna dol, lokve, a centar te predivne oaze i odmor za svakog planinara je planinarski dom Hahlić.
Na Hahliće vodi nekoliko prilaza. Najatraktivniji je svakako kroz Mudnu dol, ali ovaj put smo se odlučili ići "preko čeke". Inače, na ovom putu ne postoji nikakva čeka još odavno .
Kao za veliku većinu smjerova, naš put počinje u Potkilavcu.
Uskoro stižemo i do raskrižja puteva.
Od Potkilavca do doma svladava se otprilike 800 metara visinske razlike a put vodi uglavnom po livadama i kamenjaru pa ne preporučam da se upustite u ovaj uspon baš po najvećoj vrućini .
U prosjeku treba nekakvih 2 sata do doma, ali kako je bilo proljeće, početni dio puta nije mogao proći bez berbe šparoga kojih i ovdje ima u izobilju
Ispred doma je bilo standardno puno ljudi. Mi smo se zadržali dosta kratko jer se meni žurilo prema današnjem cilju Paklenom.
O tom mjestu sam čula sve najljepše i jedva sam čekala da se vlastitim očima uvjerim u njegovu ljepotu
Pakleno je šumovita udolina, nevjerovatno divlja i teško prohodna, okružena vrhovima Obruč, Pakleno, Osoje, Fratar i Suhi vrh. Ovi su vrhovi s vanjske strane većinom blažih oblika, a prema Paklenom su stjenoviti, strmi i razlomljeni, tako da je čitav kraški erozivni sklop nalik izvanredno snažno oblikovanom golemom lijevku.
Posebnu pažnju zaslužuje po tome što se u blizini nalaze sačuvani raznoliki tipovi šuma. Zbog prirodne ljepote, trebalo bi područje zaštititi kao rezervat prirodnog predjela.
Mi smo krenuli prema Napi, golemoj stijeni čiji tornjevi strše visoko između stabala. Do vrha vode 2 puta, teži i lakši.
Iako smo se mi odlučili na teži, svakako preporučam lakši koji je markiran a i nema šanse od odrona kamenja kao na težem.
pogled s Nape
fotelje
silazak smo odradili lakšom varijantom
Bilo mi je žao što nismo (po običaju) krenuli ranije jer bi mogli više vremena posvetiti ovom divnom mjestu.
Za povratak u Potkilavac smo opet odabrali drugi put silaska i mislim da sam sad prošla svim putevima koji vode na Hahlić.
No to ne znači da se neću vratiti, dapače
Next: biciklističko-planinarski izlet Kripanj - Crni vrh - Platak