Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
nedjelja, 27.03.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Opsada i predaja utvrde fort Ticonderoga – 2. do 6. srpnja 1777.
Nadnevka 1. srpnja 1777. britanski Kanadski korpus krenuo je jezerom Champlain iz Quebeca i izbio pred utvrdu fort Ticonderoga. Britanskim Kanadskim korpusom zapovijeda general John Burgoyne, a u sastavu korpusa su britanske 9., 20., 21., 24., 47., 53. i 62. pješačka pukovnija, sveukupno 5000 vojnika.
Na lijevom krilu britanskih pukovnija nastupale su njemačke (Hessians) pukovnije pod zapovjedništvom baruna Riedesela. Bile su to pukovnije 'Rhetz', 'Riedesel', 'Specht', 'Barner' i 'Hesse-Hanau'. Ukupno je to bilo oko 4000 vojnika. Britancima se je priključilo i oko 800 Indijanaca.
Američka kontinentalna vojska brojila je oko 3000 regulara i pripadnika milicije pod zapovjedništvom generala Artura St. Claira. Bile su to slijedeće pukovnije: 1. Massachusetts (milicija), 2. Massachusetts (milicija), 1. New Hampshire (regulari), 2. New Hampshire (regulari) i 3. New Hampshire (regulari).
pad fort Ticonderoga 6. srpnja 1777.
Kontinentalci su se utvrdili u utvrdi fort Ticonderoga, a mostom su bili povezani preko jezera s redutima na uzvišenjima Independance gdje su im bile i topničke bitnice. Opsada utvrde fort Ticonderoga potrajala je sve do 6. srpnja kada je general St. Clair bez ikakve bitke povukao svoje postrojbe i utvrdu prepustio Britancima.
Kod fort Ticonderoge nije došlo do ozbiljnije bitke, u međusobnim izmjenama vatre poginulo je 5 britanskih i 7 američkih vojnika. Nakon pada utvrde fort Ticonderoga britanski vojnici krenuli su u progon branitelja utvrde, ali su stigli samo zalaznicu Kontinentalne vojske te će doći do bitke kod Hubbardtona.
Kukavičko napuštanje utvrde fort Ticonderoge osudio je i kongres i sam general Washington, a nikada nisu dokazane sumnje da su general St. Clair i njegov nadređeni general Schuyler za napuštanje utvrde primili mito. Oboje generala završila su na sudu, koji ih je oslobodio krivnje, no, general Schuyler izgubio je zapovjednu dužnost i zamijenio ga je general Gates.
fort Ticonderoga
Zašto je general St. Clair odlučio bez borbe napustiti utvrdu u kojoj se mogao duže vrijeme oduprijeti britanskoj opsadi, a i vojnici su bili odlučni za borbu ostat će zauvijek njegova tajna. No, propao je pokušaj Kontinentalaca da zaustave prodor Britanaca prema utvrdi Saratoga, a što će se tamo dogoditi drugi put.
subota, 26.03.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod otoka Valcour – 11. listopada 1776. nastavak
Tijekom topničke razmjene vatre američki brod USS Revenge pretrpio je teške pogotke i morao je biti napušten, teško je oštećen i brod USS Philadelphia koji će nešto kasnije i potonuti. Zastavni (zapovjedni) brod USS Royal Savage uslijed manevra nasukao se i morao je biti spaljen kako ne bi pao Britancima u ruke, pa je zastavni brod postao USS Congress koji je također pretrpio teške pogotke.
bojni složaj američke flotile pred bitku
Teška oštećenja imali su i brodovi USS Jersey i USS New York, n ni britanski brodovi tijekom topničkog dvoboja nisu prošli bolje. Na HMS Carlton izbio je veliki požar uslijed direktnih pogodaka, tri britanske topovnjače potonule su pogođene, a ostale su bile teško oštećene i morale su se izvući iz bitke.
Krajem dana brigadni general Benedict Arnold shvatio je da je bitka izgubljena, pa je odlučio spasiti što više brodova. Međutim, vjetar nije bio naklonjen Amerikancima, ali je plitka voda bila na njihovoj strani, pa su se tako na kraju uspjeli izvući slijedeći američki brodovi: USS Trumbull, USS Enterprise, USS Revenge, USS New York i USS Liberty, te su oni pronašli sigurnost kod utvrde fort Ticonderoga zajedno sa svojim posadama. Oko 200-tinjak američkih mornara pješke se uspjelo probiti do utvrde Crown Point, a 120 ih je bilo zarobljeno ili su poginuli tijekom bitke.
bojni složaj britanske flotile pred bitku
Britanci s izgubili tri broda, a tri su bila teško oštećena i neuporabljiva uz topovnjače koje su pretrpjele najteža oštećenja. Iako s odnijeli vojničku pobjedu, Britanci su se povukli u Kanadu na prezimljavanje i nisu se odlučili za prijevoz vojske jezerom Champlain, pa se tako slobodno može napisati da su američki brodovi iako poraženi u bitki ipak izvršili zadaću.
američka gondola (topovnjača) USS New York tijekom bitke (nakon bitke uspjela se probiti do fort Ticonderoga)
shematski prikaz bitke na jezeru Champlain
petak, 25.03.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na jezeru Champlain (Bitka kod otoka Valcour) – 11. listopada 1776.
Prva pomorska bitka tijekom Američkog rata za nezavisnost odigrala se zapravo na jezeru naziva Champlain nadnevka 11. listopada 1776. Ova bitka smatra se i prvom pomorskom bitkom US Navy (USN). Iako je američka flotila pretrpjela vojnički poraz ona je ipak omela britanske ratne planove.
Naime, britanski Kanadski korpus trebao je sudjelovati u zajedničkim operacijama s Britanskim ekspedicijskim korpusom generala Howea protiv Američke kontinentalne vojske tijekom operacije bitke za New York, a zadaća mu je bila prodor prema gradu Albany.
Dakle, ceste su bile neprohodne ili nepostojeće, pa je jedina mogućnost bila prebaciti vojsku jezerom Champlain, ali jezero su nadzirali američki ratni brodovi koji su se oslanjali na potporu utvrda Crown Point i Fort Ticonderoga. Iako su američki ratni brodovi bili slabije naoružani i brojčano inferiorniji, ipak su bili velika opasnost za pokušaj prijevoza postrojbi jezerom.
slika bitke kod otoka Valcour 11. listopada 1776.
Poradi toga Britanci su Quebecu odlučili izgraditi i opremiti ratnu flotilu koja je imala zadaću uništiti američku ratnu flotilu i time osigurati sigurnu plovidbu jezerom. Američka flota imala je ukupno 16 ratnih brodova tipa: galija, škuna, slup i gondola.
Athumanunhov posebni dodatak
Škuna (eng. Schooner) je jedrenjak s dva ili više jarbola i kosnikom. Iznad kosnika su razapete tri prečke i prečnjača, na prednjem jarbolu ima tri do pet križnih jedara, a na krmenom jarbolu je sošno jedro (sošnjača) i vrška. Inačice škune su 'hibridi' s barkom poznati pod nazivom 'škuna-bark' i 'bark-škuna'. Škune su se prvi put pojavile u Nizozemskoj tijekom 17. stoljeća, a vrhunac razvoja dosegle su upravo tijekom Američkog rata za nezavisnost.
Slup (eng. sloop) je naziv za manji brod, odnosno čamac na jedra, koji ima jedan jarbol s dva jedra. Razvili su se od jedrenjaka koji su razbijali kontinentalnu blokadu za vrijeme napoleonskih ratova, a danas služe kao vrhunske sportske jedrilice.
muzejski ostaci potopljene američke gondole (topovnjače) USS Philadelphia
Gondola je čamac za plovidbu plitkim vodama uz minimalni gaz, pokreću ga vesla a na pramcu ima jedan top. (nema nikakve veze s romantičnim čamcem Venecije)
Galija (eng. galley) je bila najvažniji i najrasprostranjeniji ratni brod u Srednjem vijeku, a razvila se na temelju bizantskog dromona. Galija je ratni brod dužine oko 40 m, širine oko 5 m, lake drvene konstrukcije s ravnim dnom, ima gaz od 1, 5 m, s jednim redom vesala i jednim do dva jarbola s latinskim jedrima kao dopunskim pogonskim sredstvom.
trenutak bitke između HMS Maria i USS Congress (u bitku ulazi HMS Inflexible)
Nadalje, u američkoj flotili nalaze se: USS Royal Savage (dvojarbolna škuna u početku zastavni brod), USS Congress (dvojarbolna škuna na kraju bitke zastavni brod), USS Revenge i USS Liberty (obije škune), USS Enterprise (slup) i osam gondola USS New Haven, USS Providence, USS Boston, USS Spitfire, USS Philadelphia, USS Connecticut, USS Jersey, USS New York, te galija USS Trumbull.
U britanskoj floti nalaze se: zastavni brod HMS Inflexible (škuna), te redom škune HMS Maria, HMS Carleton, HMS Royal Convert i šajka (keč) HMS Thunderer. Pored ovih brodova Britanci su imali još i 20 topovnjača.
Athumanunhov posebni dodatak
Šajka (eng. ketch) mali brzi okretni jedrenjak s jednim topom na pramcu sličan maloj galiji.
Topovnjača (eng. gunboat) posebno dizajnirani čamci naoružani s jednim ili dva topa namijenjeni za bombardiranje obale.
maketa britanske topovnjače
Dakle, da zaključim Britanci imaju 30 brodova, oko 800 mornara i duplo jače topništvo od Amerikanaca koji imaju 16 bodova i oko 700 mornara. Britanskom flotilom zapovijeda general Guy Carlton i (topovnjačama) satnik Thomas Pringle, a američkom brigadni general Benedict Arnold.
General Benedict Arnold vrlo lukavo postavio je svoj složaj u uski i plitki prolaz između obale i otoka Valcour gdje će britanskim brodovima biti otežan manevar. General Guy Carlton pak je svoje brodovlje postavio u dva reda na samo 300-tinjak metara od američkih brodova i to topovnjače u prvi red, a ostale brodove na 100 metara iza njih.
Bitka je počela snažnom topničkom paljbom britanskih topovnjača koja je potrajala gotovo pet sati.
petak, 18.03.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Princetona – 3. siječanj 1777.
Glavni zapovjednik britanskog ekspedicijskog korpusa, general William Howe, nakon iznenađenja kod Trentona odlučio je pronaći vojsku 'kontinentalaca' i uništiti je tijekom zime. Zadaću je povjerio svom najagresivnijem i najboljem generalu, generalu Charles Cornwallisu.
Tijekom potjere za 'kontinentalcima', generalu Cornwallisu, priključit će se i general James Grant sa svojim postrojbama. General Cornwallis izbio je sa svojim prethodnicama 1. siječnja u grad Princeton i odmah je nastavio hodnju prema Trentonu. U gradu Princeton ostao je brigadir Mawhood sa 17., 40. i 55. pješačkom pukovnijom kao začelnim osiguranjem (zalaznica).
Nadnevka 2. siječnja 1777. britanske postrojbe ušle su u Trenton i izvijestile generala Cronwallisa da su postrojbe 'kontinentalaca' na drugoj obali rijeke Assumption Creek i da se užurbano utvrđuju poradi organiziranja obrane. u tom trenutku doista se na drugoj obali nalazio general Washington s oko 1600 regulara i oko 4000 pripadnika milicije.
Međutim tijekom popodnevnih sati, a pogotovo noćnih dogodit će se velike i značajne promjene, izuzetno bitne za bitku do koje je tek trebalo doći. Naime, general Cronwallis bio je uvjeren da je 'kontinentalce' 'stjerao u kut' i da su oni prisiljeni braniti se osloncem na rijeku Assumption Creek.
No, general Washington odlučio je tu ostaviti samo manji dio snaga koje su trebale cijele noći i dana radom na utvrđivanju (zvukovi sjekira, krampova i lopata) uvjeravati Britance da se doista radi na utvrdama, a on sam pak je s glavninom krenuo u zaobilaznu hodnju prema Princetonu.
shema bitke kod Princetona (vlastita izrada)
Dolaskom zore 3. siječnja, postrojbe brigadira Mahwooda (17., 40. i 55. pješačka pukovnija) krenule su iz Princetona u namjeri da se pridruže glavnini britanskih snaga koje su se pripremale za bitku kod Trentona, odnosno prijelaz rijeke Assumption Creek. No, iznenada su se ispred njih pojavile pukovnije 'kontinentalaca' pod zapovjedništvom brigadira Mercera koje su krenule osigurati most preko rijeke Stony Creek i time izolirati grad Princeton od ceste prema Trentonu.
Iznenađenje je bilo na obije strane, ali su se nakon kraćeg zbunjujućeg komešanja bolje snašle britanske postrojbe koje su krenule u napad bajunetama. Vojnici 'kontinentalaca' koji su tek neki imali bajunete na puškama morali su se povući, a to pak je izazvalo paniku kod pripadnika milicije koji su tek izbijali na cestu prema Princetonu, jer su oni pomislili da je bitka izgubljena, a ona je tek trebala ući u kulminacijsku točku.
Dakle, u najkritičnijem trenutku bitke, trenutku kada je bitka poprimala žestoki karijer i sve je više bilo zornije, da bi Britanci mogli odnijeti još jednu pobjedu, iznenada se pojavio general Washington sa pukovnijom 'Virginia' regulara.
kulminacija bitke kod Princetona (pogibijom brigadira Mercera pukovnija kontinentalaca popušta i gubi bojnu crtu, vidjevši regulare u povlačenju pripadnici milicije brigadira Cadwaladera dali su se u paničan bijeg, u kritičnom trenutku pojavljuje se general Washington s pukovnijom 'Virginija' regulara koji hrabro popune slomljeni složaj, a general Washington jaše ispred svih i sustiže pripadnike milicije u bijegu, uspijeva ih reorganizirati i vratiti u bitku)
Situacija je bila slijedeća: general Sullivan uspio je odbaciti britansku 55. pješačku pukovniju koja je pokušala pomoći britanskoj 40. pješačkoj pukovniji koja se u međuvremenu povukla natrag u sam grad Princeton. britanska 17. pješačka pukovnija pak je uspjela odbaciti kontinentalnu pukovniju brigadira Mercera koji je u tom napadu i poginuo od mosta preko Stony Creek. Brigadir Cadwalader pokušao je svojim odredom milicije udariti u bok britanske 17. pješačke pukovnije, ali poradi neuvježbanosti za zauzimanje linijskog složaja, odred milicije se ubrzo dao u panični bijeg.
General Sullivan nije se usudio okrenuti svoj složaj, jer bojao se da mu britanska 40. pješačka tada ne udari u bok iz smjera grada, pa je jedini koji je mogao riješiti bitku bio general Washington koji se tu pojavio iznenada.
Tako je i bilo, general Washington hrabro jašući među pripadnicima milicije i uvjeravajući ih da mogu pobijediti, uspio je okrenuti i reorganizirati odred milicije brigadira Cadwaladera koji su kasnije uz bok regulara 'Virginia' uspjeli zaustaviti britansku 17. pješačku pukovniju.
gotovo 'golobradi' mladi američki regulari više puta spašavali su ishod bitke u trenutku kada bi pripadnici milicije neshvatljivo napustili svoje bojne crte
Preostali britanski vojnici sklonili su se u grad Princeton, u kompleks zgrada 'College of New Jersey' (sveučilište Princeton), točnije u zgradu Nassau, ali nakon pristizanja 'kontinentalaca' generala Sullivana, predali su se bez većeg otpora.
Za to vrijeme general Cronwallis izvješten je o događajima i bitkama na sjeveru, te je on tek tada shvatio da se zapravo glavnina snaga 'kontinentalaca' nalazi kod Princetona, a ne kod Trentona, no, za bilo kakvu hodnju prema Princetonu bilo je previše kasno, jer 'kontinentalci' su spalili i porušili most preko rijeke Stony Creek.
Bitka je time završena, general Cronwallis povlači se na zimovanje u New Brunswick, a general Washington s glavninom Kontinentalne vojske u Morristown. Britanci su tijekom bitke kod Princetona izgubili 86 vojnika, a oko 200-tinjak ih je zarobljeno, a Amerikanci pak su imali 40-tak mrtvih uključujući i brigadira Mercera.
Bitka kod Princetona polučila je slijedeće lekcije: general Washington postigao je dvije pobjede (kod Trentona i Princetona) u kojima je shvatio da je lakše biku voditi s manjim snagama nego s glavninom, a te dvije pobjede dodatno su podigle bojno ćudoređe 'kontinentalaca'.
Na kraju, pobjeda kod Princetona, iako nije napokon uvjerila Francuze da pošalju svoj kontingent u pomoć 'kontinentalcima', oni su ipak poslali brodovlje s ratnim i doknadnim materijalom koji će u nadolazećim bitkama itekako donositi prevagu.
subota, 12.03.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka kod Trentona – 26. prosinac 1776.
Nakon neuspješnih bitaka koje je vodila Američka kontinentalna vojska, još od Brooklyna, pa sve do White Plains (Bijele ravnice), te nakon gubitka utvrda fort Washington i fort Lee, general Washington žurno treba pobjedu, jer u protivnom prijeti opasnost da se vojska 'Kontinentalaca' raspadne.
General Washington povlači se s glavninom vojske (oko 2400 vojnika 'regulara' i pripadnika milicija iz Virginije, Delaware, Pennsylvania, New Hampshire, Massachussetts, Connecticut i New Yorka sve je što je još ostalo od vojske 'kotinentalaca') sve do zapadne obale rijeke Delaware.
Točno na Božić 25. prosinaca 1776. general Washington odlučuje priječi rijeku Delaware i napasti grad Trenton koji brani oko 1400 Hessianaca (Hessena). U gradu su dvije njemačke pješačke pukovnije i jedna pukovnija lakih pješaka 'Jager' pod zapovijedanjem brigadira Rahla, Knyphausena i Lossberga, te jedan eskadron iz sastava britanske 16. lake dragunske pukovnije.
General Washington i njegovi vojnici po izuzetno lošem vremenu izveli su nastupnu hodnju u kojoj će potpuno iznenaditi Hessiance
Brigadir Rahl znao je da je na drugoj obali general Washington, pa je svake noći slao ophodnju prema rijeci Deleware, no, američki špijun John Honeyman uvjeravao ga je da je američka vojska preslaba za napad i još k tomu tko bi prešao rijeku kojom plove sante leda. Te noći 25./26. prosinac započela je snažna snježna mećava, pa njemačka ophodnja nije ni upućena prema rijeci, a baš tog trenutka general Washington prelazi rijeku Deleware.
Čim je prikupio svoje postrojbe na drugoj obali general Washington organizirao je napad na grad Trenton iz tri smjera, a Hessiancima je ostavio odstupnicu prema zaleđenoj rijeci Deleware.
General Washington i njegovi vojnici prelaze rijeku Deleware u čamcima
Kako su njemački vojnici malo bučnije slavili Božić i do 0300 zaspali mamurni, umorni i poneki pod utjecajem alkohola, u tom trenutku 'kontinentalci' su napali s tri smjera. Hessianci su bili potpuno iznenađeni i pokušali su pružiti otpor, ali ih je američko topništvo pod zapovjedništvom satnika Alexandera Hamiltona u tome potpuno spriječilo.
Brigadir Rahl pokušao je prikupiti svoje raspršene i rastrojene postrojbe u obližnjem voćnjaku, te organizirati protunapad, no, ubrzo je brigadir Rahl pao pogođen zrnom muškete, pa su se ostali njemački vojnici potom predali.
General Washington motivirajućim govorom pred bitku pokušava podići bojno ćudoređe svojim vojnicima
Amerikanci su imali dva mrtva i dva ranjena, mrtvi su bili vojnici koji su se smrzli (američki vojnici bili su lako odjeveni bez zimskih šinjela, a veliki broj nije ni imao čizme, jer su im se raspale, pa su imali krpene nazuvke), a ranjeno je bilo dvoje časnika 'kontinentalaca' satnik William Washington i poručnik James Monroe.
Britanski eskadron iz sastava 16. lake dragunske konjaničke pukovnije napustio je Trenton prije bitke, a Hessianci su imali 20 poginulih, 100 ranjenih i oko 1000 zarobljenih.
Bila je ovo prva velika vojnička pobjeda Američke kontinentalne vojske koja joj je itekako trebala, a general Howe nije se mogao načuditi kako su samo njemački vojnici mogli biti toliko iznenađeni i nakon samo sat vremena potučeni.
No, ubrzo će doći do još jedne bitke u kojoj će Američka kontinentalna vojska odnijeti još jednu pobjedu, bila je to bitka kod grada Princetona nadnevka 3. siječnja 1777. godine.
shema bitke kod Trentona
nedjelja, 06.03.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Presjek situacije kod Američke kontinentalne vojske – nakon gubitka fort Washingtona
Gubitak fort Washingtona imao je i ostavio je dubok utjecaj i trag na glavnog zapovjednika Američke kontinentalne vojske generala Washingtona koji je požalio što je dopustio generalu Greene da ima posljednju riječ o obrani utvrde. U budućnosti general Washington sve će se manje oslanjati na prijedloge svojih podređenih generala i zapovjednika, pa će on više rabiti svoju intuiciju i samostalnije odlučivati.
kopija originalnog orisa fort Washingtona s položajima obrane koji je izdajom dospio u ruke Britancima
Generalu Washingtonu od samoga početka rata Kongres i njegovi podređeni generali kao da se trude otežati vođenje i zapovijedanje s tek ustrojenom vojskom koju prate veliki 'porođajni' problemi. Najveći 'spletkar' (ja ne volim rabiti riječ spletkar za vojnike, jer to je njima doista neprimjerno, ali ovaj čovjek i još k tomu general doista je to bio) među generalima Kontinentalne vojske bio je general Charles Lee.
Naime, general Lee otvoreno kritizira sve odluke generala Washingtona, zaobilazeći crtu zapovijedanja direktno se obraća Kongresu i od početka sugerira da je general Washington nesposoban i bez imalo srama nudi sebe kao jedinu zamjenu.
general Washington ljutito zaustavlja generala Lee nakon njegove kukavičke zapovjedi za povlačenje tijekom bitke kod Monmoutha 1778.
Vojnički gledano pad utvrde fort Washington bio je veliki gubitak za Američku kontinentalnu vojsku, kako u ljudstvu tako i u ratnom doknadnom materijalu koji je ionako nedostajao postrojbama Kontinentalne vojske. Osim nekih 100-tak časnika koji su kasnije razmijenjeni, ali i uvjetno pušteni, nitko od 2818 branitelja utvrde nije se vratio iz zarobljeništva.
Britancima i Hessiancima u ruke je palo 142 topova manjih kalibara, ali i četiri topa velikog kalibra (32 pounda) koji su bili velika prijetnja ratnim brodovima koji bi se pojavili na rijeci Hudson River. Nadalje, izgubljeno je 3000 vojničkih mušketa koje su ionako bile rijetkost u američkim postrojbama, 12000 topovskih i puščanih barutnih naboja, te 40 000 metaka.
Četiri dana kasnije, sada izolirani fort Lee morao je biti evakuiran i napušten, jer mu je prijetila sudbina bratskog fort Washingtona. Padom obiju utvrda, rijeka Hudson je bila otvorena i slobodna za plovidbu britanskih trgovačkih i ratnih brodova sve do utvrde West Point koja će biti izgrađen 1778. godine.
General Washington tijekom molitve na Božić 1776. (trebalo je u tim trenucima donijeti sudbonosne odluke za daljnji nastavak rata)
General Washingtona čekao je težak posao, jer trebalo je opet prikupiti i organizirati raspršene postrojbe Američke kontinentalne vojske koja je sada pretrpjela i veliki gubitak u brojčanom stanju. Postrojbe Američke kontinentalne vojske krenut će na put kroz New Jersey i Pennsylvaniu, te polako, ali neizbježno sve se više postavlja povijesna kulisa za povijesnu pozornicu na kojoj će se odigrati bitka kod Trentona.
subota, 05.03.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka za fort Washington - 16. studeni 1776.
Nakon bitke na White Plains glavni zapovjednik britanske ekspedicijske vojske general Howe okrenuo je 13 000 vojnika u napad na utvrdu fort Washington. Utvrdu je branilo jedva 3000 američkih vojnika pod zapovjedništvom brigadira Roberta Magawa.
Utvrda fort Washington bila je izgrađena na brežuljku oko 230 metara od obale rijeke Hudson Riwer, negdje na području gdje se danas proteže 183. ulica na sjevernom dijelu Manhattana. Utvrdu je branilo pet drveno-zemljanih reduta (redut Forest Hill /kasnije redut Tryon/, redut Clinton, redut George, redut Little Red Lighthouse i redut Broadway).
U sprezi s utvrdom fort Lee na drugoj obali rijeke Hudson River fort Washington zapravo je tvorio nekakav 'američki Gibraltar' i priječio je te nadzirao plovidbu rijekom Hudson. No, utvrda ovakvog tipa i takve namjene trebala je biti puno veća, pa je zapravo fort Washington bio 'hendikepiran', a i nije imao ni vlastiti izvor vode.
shema bitke za fort Washington
Nadalje, možda i ono najgore, fort Washington iznjedrio je i prvog prebjega (izdajicu) Američke kontinentalne vojske. Izdajica je bio poručnik William Demont koji je Britancima predao sheme, orise i crteže fort Washingtona, a što je bio još gore upravo je on rukovodio poslovima gradnje same utvrde.
Nadnevka 15. studenog 1776. Britanska vojska potpuno je okružila utvrdu fort Washington, pa je u 1300 sati general Howe poslao jednog svog časnika pod bijelom zastavom brigadiru Magawu i ponudio mu je neka preda utvrdu, ili će njega i njegove vojnike snaći kazna za pobunu. Naravno, brigadir Magaw odbio je predati se bez borbe.
Slijedeće jutro, 16. studenog 1776. točno u 0700 započela je topnička priprava britanskog napada, a potom je i krenuo napad na utvrdu iz tri smjera. Pod paljbom britanskih topova, američki vojnici koji su bili položajima van utvrde nepotrebno su se povukli u samu utvrdu koja je poradi svoje premale veličine postala 'prenapučena', pa mnogi američki vojnici nisu imali mjesta za paljbeno djelovanje.
'regulari' Američke kontinentalne vojske hrabro su se borili za fort Washington
Sjeverni reduti utvrde (redut Clinton i redut George) nakon žestoke borbe pali su u ruke njemačkim vojnicima (Hessians) koji su pod zapovjedništvom njemačkog generala Schmidta i brigadira Ralla izveli nezadrživi juriš bajunetama. Međutim, treći redut (redut Forest Hill) koji su branili 'regulari' 5. bojne 'Pennsylvania', te 'regulari' bojni 'Virginia' i 'Maryland' uz potporu 1. topničke bitnice 'Pennsylvania' pod zapovijedanjem satnika Piercea pružali su neočekivani i do tada neviđeni hrabri otpor.
Boj za redut Forest Hill (kasnije redut Tryon) potrajao je satima. Koliko god da su žestoko napadali njemački vojnici, još su žešće pružali otpor mladi američki 'regulari', a taj doista epski boj iznjedrio je i prvu ženu heroja Američkog rata za nezavisnost. Bila je to doista prava 'kćer Revolucije', a ime joj je bilo Margaret Cochran Corbin koja je dobila nadimak 'kapetan Molly'.
Naime, Margaret Cochran Corbin bila je supruga američkog topnika iz sastava 1. topničke bitnice 'Pennsylvania'. Margaret Cochran Corbin rođena 12. studenog 1751. u blizini grada Chambersburg, Pennsylvania. U djetinjstvu je ostala bez oba roditelja tijekom rata s Indijancima 1756. Otac joj je poginuo, a njezinu majku su odveli u zarobljeništvo. Srećom Margaret i njezin brat izbjegli su sličnu sudbinu svojih roditelja jer su bili u posjetu njihovom ujaku, koji ih je nakon toga usvojio i odgojio.
No, dobro vratimo se mi na bitku. Dakle, kada joj je suprug topnik John Corbin pao smrtno pogođen zrnom iz muškete nekog njemačkog vojnika, Margaret Cochran Corbin hrabro se dohvatila opsluživanja topova. Punila je, cilja i pogađala, pa je njezina hrabrost ulila dodatnu snagu američkim topnicima, ali su to ubrzo zamijetili i njemački topnici, pa je na Molly ubrzo pucalo čak deset njemačkih topova.
Istodobno razvile su se i teške borbe na južnim redutima, (negdje tamo gdje su danas 147., 155. i 160. ulica). Tu su 'regulari' 3. bojne 'Pennsylvania' i rendžeri 'Connecticut', njih oko 800, čak sat i pol odolijevali napadima. No, negdje oko podneva postalo je zorno da se utvrda neće moći obraniti, pa je brigadir Magaw shvatio da je bitka izgubljena i pokušao dogovoriti predaju.
hrabra Margaret Cochran Corbin na redutu Forest Hill tijekom bitke za fort Washington
Kada je i posljednji američki top iz reduta Forest Hill bio 'ušutkan' Hessianci su upali u redut i ostali skamenjeni kada su shvatili da je iza topa bila žena. Nekim čudom Margaret je, iako teško ranjena, bila još živa. Naime, rane su bile izuzetno teške i strašne: pogodila su je tri zrna iz muškete, njezina lijeva ruka izgledala je strašno, gotovo odvojena od ramena, grudi su joj bile pune šrpnela (fragmenta topovskih kugli), lice joj je bilo obliveno krvlju, donja čeljust bila joj je teško oštećena.
Hessianci, iako su imali zapovijed da u jurišu bajunetama ne poštede nikoga, poštedjeli su hrabru ženu i odnijeli je liječnicima. Margaret je preživjela, a kasnije je i razmijenjena. Ostala je teški ratni invalid, ali se do kraja rata brinula za ranjene američke vojnike. Godine 1777. Američki kongres imenovao ju je za zapovjednicu 'Invalidske pukovnije' koja se brinula za ratne invalide. Do kraja života Margaret je dobivala mirovinu u iznosu od pola vojničke plaće.
Britanci su tijekom bitke za fort Washington imali 67 poginulih, 335 ranjenih i 6 nestalih. Amerikanci su imali 54 poginulih, 108 ranjenih, te više od 2800 zarobljenih od kojih su mnogi u zapuštenim britanskim zatvorima na brodovima umrli poradi neuhranjenosti i bolesti.
Na kraju još neke zanimljivosti: mjesto gdje je bio izgrađen redut Forest Hillil je domovina Wiechquaesgeck Indijanaca iz plemenske skupine Lenapa (Delaware). Nadalje, Margaret Cochran Corbin lako je zamijeniti s još jednom ženom herojem imena Mary Ludwig Hays, no, ona je sudjelovala u bitki kod Monmouth 1778., a njezina je priča drugačija.
general Washington nemoćno promatra bitku za fort Washington iz fort Lee
| < | ožujak, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!