Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
nedjelja, 27.02.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na White Plains (Bijelim ravnicama) - 28. listopada 1776.
Nakon kratkotrajne bitke na uzvisinama Harlem Heights oba zapovjednika, američki general Washington i britanski general Howe, preslažu svoje snage i pripremaju se za nove bitke, a do prve u tom nizu ubrzo će doći na White Plains (Bijelim ravnicama) nadnevka 28. listopada 1776.
Naime, brojčano stanje obiju vojski približno je jednako, pa tako na strani Kontinentalne vojske ima oko 14 000 vojnika, a na strani britanske kolonijalne negdje oko 15 000 vojnika. Međutim, Amerikanci još uvijek muku muče s bojnim ćudoređem, a britanski vojnici izvrsno su obučeni pripremljeni za linijski način ratovanja.
No, bitku zapamćenu u povijesti ratovanja pod nazivom bitka na White Plains, koja se odigrala nadnevka 28. listopada 1776. zapravo su vodile dvije brigade ( britanska brigada sastava 5., 28., 35. i 49. laka pješačka pukovnija (5th, 28th, 35th i 49th Regiments of Foot), 16. laka konjanička pukovnija draguna (16th Light Dragoons) i njemačka pukovnija Hesianaca (Rahl’s Regiment of Hessians).
Na drugoj, američkoj strani, to su odred kontinentalne vojske 'Nova Engleska' (Spencer’s Division New England), kontinentalna pukovnija 'Delaware' (Hazlet’s Delaware Regiment), kontinentalna 1. pukovnija 'New York' (McDougall’s 1st New York), kontinentalna 3. pukovnija 'New York' (Ritzema’s 3rd New York), kontinentalna pukovnija 'Maryland' (Smallwood’s Maryland Regiment), kontinentalna pukovnija 'Connecticut' (Webb’s Connecticut Regiment) i dva odreda milicije (Brook’s New York militia i Graham’s Massachusetts militia).
Dakle, u otvoren bitku upustit će se tek 4000 vojnika jedne i druge strane dok će ostatak od nekih 20 000 vojnika biti u stalnim manevrima, ili utvrđeni u utvrdama.
Nakon bitke na uzvisinama Harlem Heights 'kontinentalci' se čvrsto tabore i utvrđuju na sjevernoj strani otoka Manhattan s osloncem na utvrdu fort Washington, a britanski zapovjednik general Howe pokušava manevrom obilaska brodovima prebaciti oko 4000 vojnika kroz Hell's Gate i desantirati ih na Throg's Neck.
'hessianci' u napadu
Namjera generala Howea generalu Washingtonu odmah je postala jasna: protivnik ga želi okružiti na Manattanu i uništiti mu glavninu vojske. General Washington ostavlja u utvrdi fort Washington 2800 vojnika pod zapovjedništvom pukovnika Roberta Magawa, a preko rijeke Hudson šalje general-bojnika Nathanael Greenea s 3.500 vojnika u utvrdu fort Lee.
Ostatak vojske, glavnina 'kontinentalaca' (oko 8000 vojnika) pod zapovijedanjem generala Washingtona kreće u hodnju preko mosta Kings Bridge i dalje u smjeru prema White Plains.
Kod Throg's Necka britanski vojnici su zapeli, jer im je manji odred 'kontinentalaca' porušio most koji je vodio van grada, a i teren oko grada Throg's Neck je bio močvaran i neprohodan. General Howe tu je izgubio čak tjedan dana dok nije vojsku prebacio na obale Pell's Pointa odakle će krenuti prema White Plainsu.
Nadnevka 22. listopada 1776. general Washington stigao je sa svojim postrojbama na White Plains i posložio svoju vojsku na slijedeći način: osloncem na okolne uzvisine u dužini od oko 6 km američki vojnici izradili su utvrde. Desnim krilom zapovijedao je general William Heth, središtem general Washington osobno, a lijevim krilom general Israel Putnam.
shema manevra obiju strana prije bitke na White Plains
General Howe pak se uopće nije žurio, kao da je želio da se protivnik što bolje posloži za predstojeću bitku, pa je 22. listopada bio te kod New Rochelle. General Washington pak je iz meni neobjašnjivih i nerazumljivih razloga previdio dominantnu poziciju uzvisine Chatterson's Hill koja je nadvisivala cijeli kraj za oko 180 m i nalazila se na drugoj obali rijeke Bronx River.
Vrh uzvisine Chatterson's Hill bio je blago zaobljen, a obronci šumoviti i strmi, polja obrađena i ograđena kamenim zidovima. Bilo je to gotovo idealno mjesto za obranu i sam pogled na te uzvisine zorno je poručivao: tko drži uzvisinu Chatterson's Hill nadzire cijeli kraj White Plainsa.
U jutarnjim satima nadnevka 22. listopada 1776. Britanci su izbili pred White Plains i ušli u Scarsdale, a general Howe, nakon izvješća njegovih izvidnika, zaključio je da je njegov protivnik general Washington rasporedio i posložio svoju vojsku u složaj koji nalikuje velikom plitkom polumjesecu ispred sela i zaključio da uzvisine Chatterson's Hilla uopće nisu branjene.
shematski prikaz bitke na White Plains
General Howe podijelio je svoju vojsku na dva dijela. Generalu Henry Clintonu zapovjedio je da uspostavi bojni kontakt s postrojbama 'kontinentalaca', a njemačkom generalu Wilhelm von Heisteru zapovjedio je da s Hessiancima pregazi rijeku Bronx River, zauzme mostobran, a potm krene u napad i zauzme uzvisine Chatterson's Hilla.
Pokušaj američkih vojnika iz sastava odreda 'Nova Engleska' da zaustave njemačke vojnike u prijelazu rijeke Bronx propao je jer opet su milicijske postrojbe zahvaćene panikom napustile svoje položaje, ali 'regulari' kontinentalaca pružili su jači otpor i povukli se organizirano na uzvisine Chatterson's Hilla. Tek sada general Washington uočio je značaj uzvisina Chatterson's Hilla, pa je na njih poslao još 1600 vojnika iz sastava kontinentalnih pukovnija 'Delaware' i 'Maryland'.Tog trenutka uzvisine Chatterson's Hilla branilo je oko 2500 američkih vojnika.
No, tada je britansko topništvo baražnom paljbom zasulo američke vojnike, a Hessianci su krenuli u napad bočnim manevrom prema američkim vojnicima na desnom boku obrane Chatterson's Hilla. Istodobno Britanci su krenuli i u frontalni napad prema američkim pozicijama ispred White Plainsa.
Bitka je potrajala samo nekoliko minuta, a tada su opet milicije iz sastava New York i Massachusetts popustile, odnosno napustile svoje položaje, a to pak je ostavilo nebranjeni bok 'regularima' iz pukovnije 'Delaware' koji su se bili prisiljeni povlačiti uz teške odstupne bitke, jer su im njemački vojnici stalno 'puhali' za vrat.
Odstupanjem 'regulara' koji su i jedini pružali otpor uzvisine Chatterson's Hilla pale su u ruke Britancima, pa iako su američki vojnici odbili frontalni napad Britanaca ispred naselja White Plainsa, te prisilili Britance na odstupanje, morali s se i oni izvlačiti natrag prema Castle Hillu. Tada pak opet general Howe opetuje svoje čudne odluke i ne kreće u progon, već okreće svoju vojsku dolje, natrag prema fort Washingtonu.
Time je bitka na White Plains završila. Obije strane su imale podjednake gubitke (oko 300-tinjak mrtvih, ranjenih i zarobljenih). Amerikanci su pretrpjeli vojnički poraz, ali su uspjeli spasiti glavninu vojske koja se uredno povukla. Britanci su vojnički pobijedili, ali su propustili uništiti glavninu 'Kontinentalaca', te su se okrenuli prema fort Washingtonu na Manhattanu.
Dakle, branitelji fort Washingtona time su prepušteni vlastitoj sudbini, a glavnina Kontinentalne vojske nakon prezimljavanja krenut će preko rijeke Delaware i napokon bilježiti prve velike pobjede.
nedjelja, 20.02.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na uzvisinama Harlem Heights - 16. rujan 1776.
Nadnevka 16. rujana 1776. godine general Washington bio je vrlo tjeskoban i jako ljut na svoje vojnike, a za to je imao potpuno opravdanje, jer general Howe, polako, ali sigurno, gurao ga je iz New Yorka 'korak po korak', pa se sada Američka kontinentalna vojska nalazila na malenom području sjevernog Manhattana.
No, bitka do koje će uskoro doći, iako nije donijela pravu vojničku pobjedu, vratila je nadu kako generalu Washingtonu tako i svim ostalim vojnicima Američke kontinentalne vojske. Nitko nikada neće moći sa sigurnošću potvrditi, ali izgleda da su Britanci malo i sami tome doprinijeli, jer ne samo da su podcijenili protivnika, već su ga i bespotrebno pokušavali omalovažavati.
pripadnici milicije Kontinentalaca više ne bježe sa svojih bojnih položaja
Što se dogodilo? Naime, postrojbe Kontinentalne vojske, nakon paničnog bijega s obala Kip's Bay, sada su se uredno povlačile prema utvrdi fort Washington. Britanski vojnici odjednom su počeli puhati u rogove koji su se u Engleskoj rabili tijekom lova na lisice, a to pak je kod Amerikanaca izazvalo ljutnju i bijes, jer Britanci ih tretiraju kao lisicu koja je stjerana u kut.
Dakle, da li je lovački rog probudio kod Amerikanaca bojno ćudoređe koje im je nedostajalo još iz Brooklyna, ili nešto drugo možda tada nije ni bilo bitno, ali sigurno je da su se vojnici kontinentalne vojske, ali i pripadnici kolonijalne milicije odjednom trgnuli.
Britanska 33. laka pješačka pukovnija (Wellington's Regiment) iz West Ridinga i elitna 42. pješačka 'Black Watch' pukovnija (Royal Highland) ovaj puta naletjele su na nešto jači i do tada neočekivani otpor Kontinentalaca. Zapravo do bitke je došlo tijekom izvida američkih rendžera pripadnika milicije iz Nove Engleske kojima je zapovijedao satnik Thomas Knowlton i pripadnika milicije 3. pješačke Virginia pukovnije kojima je zapovijedao bojnik Andrew Leitch.
U kratkotrajnoj bitci koja se razvila na uzvisinama Harlem Heights, iako nije zabilježen pobjednik, Britanci su izvukli kraći i deblji kraj. Imali su oko 100-tinjak mrtvih i 300-tinjak ranjenih, a Amerikanci su imali 30-tak mrtvih i 100-tinjak ranjenih.
zemljovid bitaka Američkog rata za nezavisnost
Iako su tijekom bitke poginula oba američka zapovjednika, satnik Thomas Knowlton i bojnik Andrew Leitch, te bitka nije iznjedrila pobjednika, jer su se obije strane povukle na početne položaje, Amerikanci su ipak upisali moralnu pobjedu.
Naime, vraćeno je samopouzdanje i povjerenje u milicijske postrojbe Kontinentalaca koje su pokazale da su spremne i boriti se hrabro uz bok regularnih kontinentalnih vojnika.
Ubrzo će uslijediti nove bitke oko utvrde fort Washingtona koje će iznjedriti i prvu ženu heroja jedne bitke, pa iako će i tu bitku Kontinentalci vojnički izgubiti, opet su upisali moralnu pobjedu, jer jedinstvo, odlučnost i bojno ćudoređe vojnika Američke kontinentalne vojske raste sve više, a pripadnici milicije više ne bježe sa svojih položaja, te ostaju hrabro uz bok 'regulara' (regularni pripadnici Kontinentalne vojske) i bore se sve žešće, puno odlučnije i mnogo hrabrije.
Kontinentalci (farmeri, poljoprivrednici, lovci, regulari, vojnici i gardisti napokon stoje rame uz rame i britanskim vojnicima bit će sve teže bilježiti pobjede)
subota, 19.02.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Britanski desant na Kip's Bay – 15. rujan 1776.
Ono što će se dogoditi tog jutra nadnevka 15. rujna 1776. u povijesti bitaka ostat će zapisano kao još jedna 'briljantna vojnička zamisao' britanskog generala Howe, ali istodobno i kao njegova 'druga velika greška' tijekom kampanje za uništenje Američke kontinentalne vojske.
Naime, nakon poraza u bitki na Long Islandu i povlačenje na Manhattan, mlada Američka kontinentalna vojska gotovo je pred rasulom, a njezin zapovjednik general Washington pritisnut je neviđenim i vojnički neprihvatljivim problemima.
Sada kao da je to već postalo pravilo, pripadnici američke kolonijalne milicije kukavički napuštaju svoje položaje i prije nego britanski vojnici ispale ijedan metak, a novi problem koji se pojavio bio je masovni odlazak iz redova Američke kontinentalne vojske.
Generala Washington opterećuje i to što ne može zaključiti gdje će se zapravo dogoditi prijelaz britanskih vojnika na otok Manhattan, jer otok je izuzetno dugog i nepovoljnog oblika za obranu, pa je zato general Washington bio i prisiljen podijeliti svoju ionako nespremnu i brojčano nedostatnu vojsku po cijelom otoku, od New Yorka do King's Bridge.
Prvim jutarnjim svjetlostima tog dana 15. rujna generalu Washingtonu, odnosno pripadnicima milicije Connecticut, njih oko 500-tinjak pod zapovjedništvom brigadira William Douglasa bit će napokon kristalno jasno da su Britanci naumili desantirati rijeku East River kod Kip's Bay.
Nausuprot izgladnjelima i pospanima pripadnicima milicije Connecticut stajalo je na samo 200-tinjak metara na vodama East Rivera pet biritanskih ratnih brodova. Reduti koje su Amerikanci na brzinu izgradili nisu baš garantirali neku zaštitu pred brodskim topovima, a poljoprivrednici iz milicije Connecticut gotovo da i nisu imali prave vojničke puške (muškete), naoružani su lovačkim puškama domaće izrade.
Dan je počeo izuzetno velikom vrućinom još uvijek jakog jesenskog sunca, a oko 10 sati brodsko topništvo (oko 80 topova) bez milosti zasulo je redute američkih vojnika na Kip's Bay. Amerikanci nisu mogli glave podignuti, a kad je nakon sat vremena žestoko topničko bombardiranje prestalo i kada su američki vojnici prekriveni pijeskom, prašinom i dijelovima materijala polako počeli dolaziti k sebi čekalo ih je novo iznenađenje.
britanski desant kod Kip's Bay
Iz oblaka prašine izronilo je oko 4000 britanskih vojnika u punom linijskom bojnom složaju. Pripadnici milicije Connecticut zahvaćeni panikom stali su bježati na sve strane bez ikakvog pokušaja otpora britanskim vojnicima, bez ijednog ispaljenog metka, a što je najgore to njihovo panično bježanje zbunit će i ostale američke vojnike kontinentalne vojske koji su pohitali u pomoć njima na Kip's Bay.
Tu se pojavio i sam general Washington, koji je sa svojim stožerom odmah po početku bombardiranja, uputio na Kip's Bay. Uzalud je general Washington pokušavao vratiti svoje vojnike i organizirati obranu. Na kraju je i on sam izgubio živce i bacio svoj trorogi šešir na zemlju zgazio ga i čak počeo prijetiti pištoljem i mačem vlastitim vojnicima zaboravljajući na svoj autoritet zapovjednika, pa su ga njegovi stožerni časnici jedva odvukli kada su britanski vojnici u svojem linijskom nastupanju već bili na nekih 100-tinjak metara od njega. Još uvijek bijesan general Washington bijesno je vikao na svoje vojnike i časnike: 'Sramota, zar ste vi ljudi s kojima ja trebam braniti Ameriku?!'
Brzi prodor britanskih vojnika doveo je u težak položaj generala Israel Putnama i generala Henry Knoxa koji su držali položaj u samom gradu New Yorku, pa su se i oni bili prisiljeni povlačiti prema sjeveru otoka Manhattan, prema Harlemu, a pri tomu su morali ostaviti svu težu opremu i topove.
Ovu briljantnu pobjedu pak britanski general Howe nije iskoristio, zaustavio je svoju vojsku i reorganizirao ju je, pa je manji dio poslao na sjever prema Harlemu, a on sam je s glavninom krenuo zauzeti sada ne branjeni grad New York.
Jutro koje je tek dolazilo dovest će do nove bitke na Harlem Heights, no, iako će i dalje trpjeti poraze, Američka kontinentalna vojska više nikada neće biti u takvoj pogibeljnoj situaciji kakva ju je snašla nakon britanskog desanta kod Kip's Bay.
nedjelja, 13.02.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na uzvisinama Harlem Heights - 16. rujan 1776.
Kratki presjek situacije
Dakle, New York je još uvijek u rukama Američke kontinentalne vojske koja još uvijek ima velike muke u svom ustrojavanju. Naime, američki kolonisti doista su se odazivali na poziv pod oružje, ali su nerado ostajali duže vrijeme u redovima regularne kontinentalne vojske, u redove milicije također su se rado prijavljivali i bili su spremni boriti se, ali samo kada je ta bitka bila na području njihove države.
pripadnici Američke kontinentalne vojske (s lijeva na desno: časnik 3rd Continental Artillery, gardist Washington’s Guard, dočasnik 2nd Canadian Regiment, pripadnik milicije 1st Georgian Regiment)
General Washington tako u obrani New Yorka može računati na snage od oko 20 000 pripadnika kontinentalne vojske i milicije, ali jako dobro zna da mu to neće biti dostatno kako bi obranio New York. Nadalje kontinentalnoj vojsci jako nedostaje ratna mornarica koja je tek u ustrojavanju i opet je muče isti problemi kao i kontinentalnu vojsku.
Poraz tijekom bitke za Brooklyn pokazao je sve to vrlo zorno, no, britanski general William Howe, glavni zapovjednik svih britanskih snaga u kolonijama, iako povlači briljantne vojničke poteze kao da se ipak dvoumi s konačnim uništenjem Američke kontinentalne vojske. Naime, tijekom bitke za Brooklyn propuštena je prva gotovo idealna prilika za to. Tijekom predstojeće bitke na uzvisinama Harlem Heights general Howe ima novu priliku za potpunim uništenjem snaga kontinentalne vojske.
pripadnici britanske 42nd Highlanders Foot Black Watch (škotski 'crni kiltovi')
Situacija pred bitku na uzvisinama Harlem Heights
General Washington pritisnut izuzetno jakim snagama protivnika koji ima izuzetno snažnu potporu ratnog brodovlja (10 linijskih bojnih brodova i 20 fregata) prisiljen je po drugi put podijeliti svoje snage iako mu je vrlo zorno da to s vojničkog stanovišta uopće nije dobro.
Međutim, general Washington zna da ne smije prepustiti New York Britancima bez borbe, jer to bi itekako bilo pogubno za naklonjenost stanovništva kontinentalnoj vojsci. Istodobno u slučaju ako britansko ratno brodovlje jurne kroz rijeku Hudson River, a nema ga tko zadržati mogao bi ostati potpuno okružen na otoku Manhattan.
pripadnici britanskih grenadira
Poradi toga general Washington ostavlja u samom gradu New Yorku oko 10 000 vojnika pod zapovjedništvom generala Israel Putnama, a ostale snage od oko 10 000 vojnika kontinentalne vojske i pripadnike milicije raspoređuje po Manhattanu. Najveći dio snaga ostao je u utvrdama Fort Washington koji je ne Manhattanu i u Fort Lee koji je odmah preko rijeke Hudson River na desnoj obali.
pripadnici njemačkih kontigenata u sastavu britanske vojske (Hessians)
Na drugoj strani, na Long Islandu britanski zapovjednik general Howe donosi briljantnu odluku koja će dovesti generala Washington u vrlo tešku poziciju, a nakon toga bitka na uzvisinama Harlem Heights bit će neizbježna, a ista će dovesti do još jedne dramatične bitke na ravnicama White Plains.
subota, 12.02.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na Long Islandu – povlačenje Američke kontinentalne vojske (nastavak)
Bitka na Long Islandu službeno je otpočela bojnim kontaktom britanskih vojnika kojima zapovijeda britanski general Grant i američkih vojnika kojima zapovijeda general William Alexander (u ratnoj povijesti poznatiji kao lord Stirling).
Izgleda da se general Stirling nije baš dobro razumio sa generalom Putnamom oko plana vođenja same bitke (naime, američkim snagama na Brooklynu trebao je zapovijedati general Nathaniel Greene, ali se on iznenada razbolio, pa je zapovijedanje preuzeo general Israel Putnam, ali očito nespreman).
Dakle, general Stirling zauzeo je obrambeni složaj s čvrstim položajima na uzvisinama Gowanus Heights. Kako je lijevo krilo američkog složaja bilo uspješno flankirano general Sulivan povukao se natrag prema Brooklynu, a time je general Stirling zapravo ostao sam sa svojih 1600 vojnika na desnom krilu američkog složaja, ali je sada imao oko 7 000 britanskih vojnika pod zapovjedništvom generala Granta koji su krenuli u frontalni napad na njegove položaje.
Istodobno njemački vojnici pod zapovjedništvom generala (grofa) von Heistera, njih oko 9 000 zauzeli su grad Flatbush, a time im je omogućeno da preko prijevoja Flatbush pass udare u bok američkim vojnicima na uzvisinama Gowanus Heights. Nadalje, oko 10 000 britanskih vojnika već je bilo na položajima ispred uzvisina Brooklyn Heights jer su uspješno flankirali američke položaje i time izbili pred utvrde 'Fort Greene' i 'Fort Putnan' gdje se sada koncentriralo oko 9 500 američkih vojnika pod zapovjedništvom generala Israel Putnama.
mapa bitke za Brooklyn
General Stirling zapravo tek je sada shvatio da je ostao sam i da je zapravo okružen britanskim vojnicima, no, on je odlučio boriti se i poginuti ako treba, ali je pokušao i spasiti svoje vojnike uzastopnim povlačenjem i pružanjem otpora nastupajućim britanskim složajima.
General Stirling brzo je razmišljao i shvatio da mu je ipak još jedan put prema Fort Greenu ostao otvoren, a bio je to opasan put preko potoka Gowanus Creek koji je zapravo bio velika močvara kada nastupi plima. Pružajući hrabar otpor američki vojnici iz pukovnije Maryland i pukovnije Delaware krenuli su na odstupnu hodnju pri tomu pružajući hrabar otpor škotskim elitnim pješacima gorštacima iz sastava 42. pješačke Black Watch ('crni kiltovi'), pa potom i odbijajući napade njemačkih vojnika (Hessians) koji su udarali bočno.
Probivši se do staroga mlina (poznatiji kao 'Kamena kuća') general Stirling odredio je 250 vojnika pod zapovjedništvom bojnika Mordecai Gista koji su se utvrdili u starom mlinu i pružali otpor do posljednjeg puščanog naboja. Poginula je velika većina od tih hrabrih ljudi, preživjelo je samo njih devet, a među njima i bojnik Mordecai koji je postao zarobljenik zapovjednika elitnih 'crvenih kaputa' generala Cronwallisa koji je bio zadivljen hrabrošću tih američkih vojnika koji su zapravo svojom žrtvom 'kupili' vrijeme potrebito za spas ostalih suboraca.
Zarobljen je i sam general Stirling koji je tog dana više puta shrvano opetovao jednu te istu rečenicu: 'Dobri Bože, zašto sam danas morao izgubiti toliko hrabrih momaka!?.'
Nadnevka 28. kolovoza 1776. general Washington izvješten je o hrabrosti vojnika iz pukovnija Maryland i Delaware kojih je od 1700, koji su krenuli u povlačenje u sigurnost utvrde Fort Green stiglo oko 700-tinjak. Oko 1000 američkih poginulih vojnika britanski vojnici uz tihu počast pokapali su na mjestima gdje su ih pronašli (u šumama, poljima i močvari potoka Gowanus Creek.
pješaštvo 'kontinentalaca'
General Washington bio je riješen braniti Brooklyn Heights, no, nakon vijećanja sa svojim podređenim zapovjednicima ipak se odlučio na povlačenje i evakuaciju Brooklyna. Organiziranje povlačenja i evakuaciju Američke kontinentalne vojske iz Brooklyna dobio je u zadaću pukovnik Ivan (John) Glover. (ime ovog pukovnika doista je bilo slavenskog podrijetla no, točna njegova pripadnost narodu teško je dokazljiva, jer američki vojnici u tim ranim danima rođenja mlade američke nacije voljeli su se nazivati i predstavljati samo kao 'freedom fighter’)
Pukovnik Glover zapovijedao je pukovnijom 'Massachusetts', a ta pukovnija svoju zadaću prebacivanja oko 11 000 američkih vojnika preko rijeke East River odradila je besprijekorno, a u mnogome im je pomogla i oluja, pa magla, a kad su ujutro 30. kolovoza 1776. prve ophodnje njemačkih vojnika izbile pred utvrde Brooklyna tu više nije bilo niti jednog američkog vojnika, a na lijevoj obali East River ostalo je samo nekoliko zahrđalih starih kanti koje izgleda američki vojnici nisu mogli uporabiti tijekom prelaska preko rijeke.
general Washington nadgleda povlačenje iz Brooklyna
Ovime je i bitka za Long Island, odnosno za Brooklyn završena, Američka kontinentalna vojska povući će se još dalje na sjever prema Harlemu i Fort Washingtonu, gdje će ubrzo doći do novih bitaka.
Iako je general sir Howe zabilježio potpunu vojničku pobjedu, nije opetovao pogrešku iz bitke na Bunker Hillu (gdje je propustio flankirati lijevo američko krilo bojnog složaja), uspješno je zauzeo New York, ipak je propustio idealnu priliku uništenja Američke kontinentalne vojske.
Ukupni gubici Američke kontinentalne vojske iznosili su: oko 1400 mrtvih, ranjenih i nestalih, oko 1000 zarobljenih među kojima 89 časnika i sam general Stirling. Na drugoj strani Britanci su imali oko 500-tinjak mrtvih i ranjenih.
petak, 11.02.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na Long Islandu – obostrane priprave do 27. kolovoza 1776. (nastavak)
Dok je britanska vojska plovila preko Atlantika s glavnom zadaćom uništenja američke kontinentalne vojske, američki zapovjednik general Washington imao je na raspolaganju oko 20 000 vojnika upitne vojničke stege i slabih bojnih kvaliteta prikupljenih na širem području New Yorka. No, general Washington nije odustajao, pa je zapovjedio izgradnju utvrde 'Fort Washington' na sjevernom dijelu Manhattana (180. ulica).
shematski prikaz razmještaja snaga pred bitku za Long Island (bitka za Brooklyn)
Istodobno su na području Brooklyna generali Nathaniel Greene i Rufus Putman (rođak generala Israel Putnama) gradili utvrde 'Fort Greene' i 'Fort Putman' na području Brooklyn Heights (Brooklynskih uzvisina), a nešto bliže moru prema Long Islandu izgrađene su još dvije utvrde 'Fort Stirling' i 'Fort Cobble Hill', te još jedna utvrda 'Fort Defiance' koja je čuvala južni ulaz u rijeku East River, te stara utvrda 'Fort George' na području Manhattana koja je čuvala ulaz sa sjevera u rijeku East River.
U New York Harboru (gradska luka) i u park donjeg Manhattana rasporedilo se američko topništvo generala Henry Knoxa, no, nažalost američkih i sreću britanskih vojnika moćni topovi generala Knoxa bili su okrenuti u krivu stranu očekujući glavni napad britanskog brodovlja prema Hudson Riveru.
Nadnevka 22. kolovoza 1776. prvi britanski vojnici iskrcali su se na području zaljeva Gravesend Bay u široj okolici grada Gravesend. Nakon toga britanski generali počeli su graditi bojni složaj u tri smjera. Na lijevom krilu bio je britanski general Grant koji je do 27. kolovoza uspio uspostaviti bojni kontakt s američkim vojnicima kojima je zapovijedao general Stirling. Desno od lijevog britanskog krila bili su njemački vojnici (Hessians) pod zapovjedništvom njemačkog generala von Heistera koji su došli u bojni kontakt s američkim vojnicima kojima zapovijeda američki general Sullivan.
topovi 'kontinentalaca' (topnici generala Henry Knoxa)
Najsnažnija i najbrojnija skupina britanske vojske bila je na desnom krilu pod direktnim zapovijedanjem britanskog generala zapovjednika svih britanskih kontingenata, generala Howea, a s njim su još i generali Clinton i Cronwallis sa svojim postrojbama.
Noću 26. kolovoza ova najsnažnija britanska bojna skupina nastupajućom hodnjom uspješno će flankirati američko lijevo krilo, zaobići lijevi bok američke vojske kroz prijevoj Jamaica Pass i 27. kolovoza zauzeti bojni složaj iza leđa američkih vojnika bojno posloženih na Brooklynu, točnije njih 5 500 kojima zapovijedaju generali Stirling i Sullivan.
Ovim je završeno nastupanje britanske vojske i zauzimanje bojnog složaja za predstojeću bitku koja je sada mogla početi, a uskoro će i početi.
nedjelja, 06.02.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka na Long Islandu - 27. kolovoz 1776.
Bitka na Long Islandu ponekad se u povijesti bitaka naziva i 'Bitka za Brooklyn', a slobodno se može nazvati i 'Bitka za New York', a ista se odigrala tijekom Američkog rata za neovisnost od britanske krune nadnevka 27. kolovoza 1776. godine.
Bitka je obilovala predivnim i vrlo poučnim taktičkim namjerama i potezima, iznjedrila je prve heroje američkih milicijskih snaga koje su do tada regularni vojnici 'Kontinentalci' smatrali običnim kukavicama koje se povuku nakon prvih ispaljenih plotuna.
Ako pak bih ja tu bitku želio nazvati nekim jednostavnim nazivom taj naziv bio bi slijedeći – 'bitka 17 000 najboljih vojnika Europe protiv 5 500 nediscipliniranih paravojnika', dakako, pobjeda je bila na strani ovih prvih brojnijih, ali bio je to i zadnji pokušaj britanske krune da se konačno obračuna s pobunjenicima i generalom Washingtonom, odnosno, zauvijek je propuštena prilika da se uništi 'mlada' Američka kontinentalna vojska.
Nakon ove bitke general Washington prijeći će rijeku Delaware i ratna sreća, odnosno inicijativa prelazi u ruke Američke kontinentalne vojske, ali to je već neka druga bitka u povijesti nazvana 'Bitka kod Trentona', pa o njoj neki drugi put, a ja se vraćam natrag na narečenu bitku na Long Islandu.
američki vojnici tijekom bitke na Long Islandu (vojnici iz sastava pukovnije 'Maryland', odnosno bojne 'Delaware' koji su se hrabro suprotstavili elitnoj britanskoj postrojbi 42. Black Watch)
Dakle, bile su to do tada najveće britanske ekspedicijske snage koje će biti upućene iz 'stare' Europe prema kolonijama na 'mladom' sjeverno-američkom kontinentu. Namjera tih britanskih snaga bila je zauzeti New York, a invaziju su vodila dva brata, britanski general Sir William Howe i admiral Lord Richard Howe. Neki je ljetopisac u povijesti ratova i bitaka zapisao to ovako: 'brojčanost ratnog brodovlja i vojnika koji su bili na njih ukrcani izgledalo je kao da se cijeli London uputio u New York'.
Sastav (popis) britanskih postrojbi bio je slijedeći: 17. laka pukovnija draguna (kraljičini kraljevski kopljanici) ojačani s bojnom grenadira, lakom pješačkom bojnom i bojnom kraljevske garde, 4. graničarska pješačka kraljevska pukovnija, 5. pješačka pukovnija fusilira (Northumberland Fusiliers), 10. laka pješačka pukovnija (Royal Lincolnshire), 15. laka pješačka pukovnija (Yorkshire Prince of Wales's), 22. laka pješačka pukovnija (Cheshire), irska 27. laka pješačka pukovnija (Royal Inniskilling Fusiliers), 28. laka pješačka pukovnija (Royal Gloucestershire), 33. kraljevska pješačka pukovnija (Wellingtona's Royal regimente), 35. kraljevska pješačka pukovnija (Royal Sussex Princes od Walesa's regimente), 37. kraljevska pješačka pukovnija (Royal Hampshire Princes od Walesa's regimente), 38. laka pješačka pukovnija (Staffordshire Regiment), 42. pješačka pukovnija (Black Watch), 43. kraljevska pješačka pukovnija (Royal Green Jackets), 44. kraljevska pješačka pukovnija Essex (Royal Anglian), 45. pješačka pukovnija šumara (Sherwood Foot Regiment), 49. kraljevska pješačka pukovnija (Royal Berkshire), 52. kraljevska pješačka pukovnija (Oxfordshire and Buckinghamshire), škotska 55. kraljevska graničarska pukovnija (King's highlanders Regiment) i 63. kraljevska pješačka pukovnija (King's Manchester Regiment).
Pored ovih britanskih postrojbi u bitku na Long Islandu bit će uključeno i oko 9 000 njemačkih vojnika (Hessians) koji će se boriti pod zapovjedništvom brigadira Carla von Donop. Bili su to zapravo laki pješaci poznatiji pod njemačkim nazivom 'Jäger’.
subota, 05.02.2011.
Bitke američkog rata za nezavisnost
Bitka za Quebec - 31. prosinac 1775.
Pokušaj prodora snaga Američke kontinentalne vojske i njihova namjera prenošenja borbe za oslobođenje od britanske krune na tlo Kanade dovest će do bitke za Quebec koja će se odigrati tijekom nedjelje 31. prosinaca 1775. Naime, na jednoj i drugoj strani naći će se podijeljeni 'Canadiansi' (stanovnici provincije Quebec koji govore francuskim jezikom).
Dok će dio njih otvoreno stati na stranu vojnika Američke kontinentalne vojske, odnosno postrojbe od 1200 vojnika ustrojenih u 1. kanadsku regimentu (odgovara pukovniji) kojima zapovijedaju generali Benedict Arnold, Daniel Morgan i Richard Montgomery (Richard Montgomery je bio britanski časnik, ali je tijekom pada Montreala prešao s 200-tinjak britanskih vojnika na stranu Amerikanaca), drugi dio Canadiansa ostao je vjeran britanskim kolonijalnim snagama kojih je bilo oko 1800, a zapovijedaju im guverner provincije Quebec general Sir Guy Carleton i kapetan (satnik) William DeLaPlace.
Namjera Amerikanaca je bila zauzeti grad Quebec tijekom izuzetno nepovoljnih meteoroloških vremenskih uvjeta koji su tada zavladali tim područjem (rijeka St. Lawrence se potpuno zamrznula i britansko ratno brodovlje nije moglo stići u pomoć opsjednutom gradu).
shematski prikaz bitke za Quebec
Amerikanci su još 30. prosinca 1775. uspjeli potpuno opsjednuti grad Quebec, a napad su pokrenuli s tri napadajne kolone. Dok je general Morgan s topništvom napao gradska vrata Quebeca nazvana St. John's Gate, generali Arnold i Montgomery pokušali su sa svojim napadajnim kolonama zaobići zidine grada i prodrijeti u grad iz smjera rijeke.
Početkom američkog napada, počinje i snježna mećava koja će se ubrzo pretvoriti u strašnu zimsku snježnu oluju, pa će se i izgubiti veza između dvije američke napadačke kolone, te će one umjesto koordinirano i zajedno udariti svaka po svom nahođenju.
General Montgomery uspio je sa 50-tak vojnika prodrijeti u sam grad, ali je naletio na snažan otpor britanskih regularnih vojnika i pripadnika milicije Canadiansa koji su ostali vjerni Britancima. Nakon kratkotrajne bitke general Montgomery je poginuo na čelu svojih malobrojnih vojnika.
General Arnold koji je napadao sa sjevernom napadajnom kolonom nije znao da je napad generala Montgomerya propao i da je on poginuo, pa je nastavio napad sam, uspješno se probio u grad, ali je i on naletio na otpor branitelja grada. Nakon razvoja bitke i Arnoldov napad je propao.
sudar američkih i britanskih vojnika na ulicama Quebeca
Canadiansi i britanski regularni kolonijalni vojnici uspjeli su obraniti grad Quebec, a Amerikanci su pretrpjeli vojnički poraz, pa im je preostalo da nastave pokušaj blokade i opsjedanja Quebeca. Tako je bilo sve do 6. svibnja 1775. kada se rijeka St. Lawrence odledila, pa je u pomoć opsjednutom Quebecu stiglo britansko ratno brodovlje s prvih 200 regularnih britanskih vojnika koji su bili prethodnica mnogo jačih britanskih postrojbi koje su bile upućene u Kanadu.
U kratkotrajnoj bitki za Quebec Britanci su izgubili svega 5 vojnika, a 14 ih je bilo ranjeno. Amerikanci pak su pretrpjeli znatnije gubitke, pa je tako bilo 50 mrtvih, 34 ranjenih i 431 zarobljenih vojnika.
| < | veljača, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | ||||||
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!